Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Glazba

Recenzija – “Blackstar” (David Bowie): Sukob realnosti povratnika i post-blagdanske hektike

09.01.2016. Ema BašićDavid Bowie - Blackstar

Prvo i najveselije u ovoj recenziji – sretan rođendan Davidu Bowieju i neka ga ne muči to što je objavio službeno novi album, koji je i prije toga bio vani.

“Nomen est omen” u slučaju Davida Bowieja davno je, kao i kod brojnih glazbenika, postala temeljna postavka načina na koji ih percipiramo. Jest da u slučaju ovakve izreke simbolika leži u samom imenu, no kada bismo gledali Bowiejevu karijeru s početka šezdesetih do danas zasigurno bi mogli reći da nas njegovo ime asocira na par pojmova: virtuoznost, ekscentričnost, glam rock, umjetnost, podvojenost. Sukus svega navedenog Bowie je uklopio i u Blackstaru, njegovom 26. albumu, no kako bi uopće mogli (mogla) komentirati album koji možda brojčano ne iskače iz okvira dugovječnih i priznatih autora treba mu dati i kronološko priznanje. Jer zaista manje ni ne zaslužuje.

Kritika u slučaju Bowieja oduvijek je bila podvojena, kako je i spomenuto, no nikako ne u kontekstu promatranja njegove glazbene i umjetničke vrijednosti. Bowie je jedan od „onih“ autora kojeg možemo promatrati kroz tri prizme: na prvu ti sjedne svaka njegova stvar i sposoban si lamentirati o njemu i u najkasnijim satima druženja, a ako se netko slučajno dotakne (a velike su šanse da hoće) njegove multitalentirane umjetničke ličnosti – rasprava poprima oblik sukoba. Drugi način, onaj češće ustaljen kod konzumatora glazbe i umjetnosti, jest priznanje s godinama. U početku negiranje apsolutno svega što Bowie predstavlja i pokušaj dokazivanja, bolje rečeno opovrgavanja cjelokupne karijere gospodina.

S vremenom slijedi prepuštanje i „prisilno“ apsorbiranje svih informacija o istom gospodinu, pa shodno tome i povratničko ukazanje i spoznaja o kvaliteti rada. Ova opcija promatranja autora kao što je Bowie često je popraćena i posramljenim osjećajem nakon spoznaje, ali brzo takav osjećaj prođe. I zadnja opcija, legitimitet nemogućnosti shvaćanja – „što to ovaj želi reći i što to pokušava sa zvukom postići“. Kada bi smo rekli da u Blackstaru ne postoji barem jedan takav moment, barem mjeren u sekundama, lagali bi smo. Ni dan danas ne nailazim često na ljude koji su „na čisto“ s Bowijevom glazbom, ali bismo mogli reći da čar autora leži upravo u tome. Obzirom da je, ako ništa, prihvatio tu spoznaju i vrlo vješto se koketira s njom tokom cijele karijere.

Space Oditty bila je prva stvar 1969. godine s kojom nas je uspio zaokupiti i na neki način nam dati hint što se može od njega očekivati, a ako i ne možemo na prvu prizvati stvar u glavi (pa je tako uletila i ova poveznica) definitivno možemo reći da pamtimo njegove odjevne kombinacije koje nadilaze sferu današnjih hiperproduciranih, naveliko identičnih „umjetničkih“ pop spotova. Sam početak Bowieja i ove stvari gotovo je identičan kao i u prvoj stvari s novog albuma istoimenoj Blackstar – mračan, nejasno definiran i produkcijski moderan. Što već dovoljno govori o tome da je Bowie s produkcijskim elementima stavio svojevrsnu kočnicu i autorski potpis na glazbene inovatore 21. stoljeća. Mogli bi smo ići toliko daleko pa reći da je vjerojatno da je Bowie svijesno u svojim poznim godinama i karijeri posegnuo za početkom da bi stvorio novo – starog sebe, no obzirom da od njega zasigurno nećemo dobiti toliko direktnu i otvorenu informaciju (barem zasad) možemo samo nagađati. A i činjenica je da velikana poput njega „gazi vrijeme tehnologije“ pa je tako i njegov album oduzet i pušten prijevremeno u javnost (kao što smo već i spomenuli), a to nekako betonira izjavu iz prethodne rečenice. Ako ništa, uzimanje kreacije umjetnika i izlaganje iste prije vremena može prilično podići čovjeku živce.

No, vratimo se nakratko na kronologiju Bowieja prije nego kročimo dalje u ★ sferu.

Do početka 80-ih Bowie je slijedio rock val koji je potresao cijelu glazbenu industriju. No hitovi tog vremena u 80-ima za Bowieja su značili prelazak u pop vode. Tako je Ashes to ashes sa Scary Monsters (and Supercreeps) albuma postao jedan od prvih hitova gdje je Bowie uspio sebi privući i onu glazbeno manje potkovanu publiku.

Ta popularna sfera donijela mu je suradnje na idućim albumima s  glazbenicima poput Iggy Popa, ali i njegov cover i dan danas popularne pjesme Beach Boysa God only knows potpao je pod utjecaj rađanja MTVjevske generacije. I iako je na prvu djelovao gotovo kao svaki drugi glazbenik željan te razine i na neki način kao da se izgubio između stvaralaštva i samog sebe, 90-ih se vratio s elektronskim elementom albuma Earthling. Neočekivano, naglo i kako to kod Bowieja biva – uspješno.

Posljednjih deset godina Bowie se posvetio „prekopavanju“ samog sebe i svega što je do sada napravio, pa je tako na svoj šezdesetišesti rođendan proizveo album The next day koji glazbeno fanove nije bacio u delirium, obzirom da zvuči prilično ujednačeno i već poznato kao ‘David Bowie glazba’. No, svakako se potrudio napraviti barem ekscentričan spot za istoimenu stvar koji je čak i privremeno maknut s Youtube-a kao „neumjesan“, a potom i vraćen.

Leteći ovom ubrzanom kronologijom kroz karijeru Davida Bowieja (jer je apsolutno nemoguće u prihvatljivoj dužini opisati sve što ovaj čovjek i glazbenik predstavlja), možemo reći da je ostao dosljedan sebi na način da apsolutno nikada nije imao okvir po kojem se definira ta ista dosljednost, osim možda par provjerenih recepata. I sad kada smo duboko udahnuli i apsorbirali sve što ovaj čovjek predstavlja dolazimo do ★.

Da je Bowie za album pronašao svog producenta Tonya Viscontija i bubnjara Zacka Alforda u jazz baru jedne večeri nije nepoznata informacija, niti je nepoznato da su tijekom izrade albuma slušali Kendrick Lamara, kako kažu “intenzivno” (što nas više apsolutno ni ne čudi, ako smo dobro usvojili gradivo imena David Bowie). No, najveći šok cijeloga albuma ★ predstavlja zaokret u samome Bowieju. U samo sedam pjesama koje je Bowie gradio u suradnji s glazbenicima poput Jamesa Murphya iz LCD Sound Systema, Bowie je otkrio nama ipak apsolutno nepoznatu stranu sebe.

Kroz distorziju, rock prizvuke, elektroniku i produkcijske elemente koje je u najiskrenijem mogućem tonu “teško za probaviti na normalan dan”, Bowie s jedne strane otkriva svoje godine u punom glazbenom svjetlu. S druge strane suvremenost albuma pokazuje zgodnu činjenicu da bi se i najmoderniji i najmlađi pripadnici popularno/alternativne svjetske glazbene scene mogli posramiti kvalitetom delaya i samog Alforda. Kroz sat vremena glazbe, za koju zaista preporučam da slušate na težak dan ili dan pun promišljanja (ako vam je svaki takav – tim bolje) prepoznat ćete i prizvuk Kendricka Lamara, konkretno u stvari Girl loves me, probati povezati svo Bowiejevo stvaralaštvo u zadnjoj stvari Cant give everything away, koja je vjerujem napisana (moguće i jedina) za sve nas i ponajprije staviti životne stvari na svoje mjesto.

Jer, iako je Bowiejeva glazba kao i kod svakog umjetnika tih razina napisana i snimljena primarno za osobno izražavanje i poruku “od samog sebe, sebi”, u njoj se na neki način krije i poruka svima nama, koju ako ništa zbog Bowievih godina i iskustva trebamo iščitati. Stoga bi vrijedilo zaključiti Blackstar kao idealnu post-blagdansku realnost koja će vas tijekom slušanja šamarati i otežavati vam na trenutke iskustvo (nekako kao i sam život), natjerati vas da u 2016. uđete u surovu realnost, a na kraju tog glazbenog puta vam možda i pružiti slobodu.

p.s. – teze da je album inspiriran napretkom ISIL-a ostavite za neke ipak manje realne momente crnog humora. A ako si baš ne možete pomoći (ne znam zašto bi to bio slučaj, no svejedno) radije to stavite u kontekst progresije društva u ono što imamo izvorno danas (pa i ISIL), što je Bowie sa svojih 69. godina vidio, iskusio i doživio te vam servirao u Blackstaru. Ako ništa, olakšat će vam put kroz album, a i smiriti teoriju zavjere.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(10 votes, average: 4.700 out of 5)

Komentari