Recenzija – 99 ¢ (Santigold): Balansiranje društvene kritike i plastik fantastika

Santi Santigold White priliku da zasja u glazbenom prostoru dobila je i iskoristila 2008. godine kada joj je uručena nagrada za najboljeg novog umjetnika na sceni na NME Awardsima. Trenutak kada joj je iste godine pobjegla iz ruku figurica astronauta za friškog izvođača na sceni na MTV awardsima brzo smo zaboravili i utopili tugu u Disparate youth i L.E.S. Artistes. No, je li ista ta Santigold zaboravila povjerenje koje ukazuju prilično simbolične i spomenimo usput iscenirane i popularizirane nagrade u novom albumu 99¢? S jedne strane, ako i je, čovjek ima svojih uspona i padova, a nije da sjaj nagrada može vječno biti isključiva inspiracija. Ako nije, “kuda plovi njen brod”? Sudeći prema albumu simbolično nazvanom 6,72 kn (eto ga na gospodine Todoriću, nije sve 0,99 ni kad se čini da je) plovi u temu plastik-fantastik kapitalizma, no doza kojom ga je opjevala je, ako ništa, pomalo ukusom zbunjujuća.

Kroz dobrih dvanaest pjesama, a pod tim mislim na količinu i broj, Santigold se poigrava s momentom reggaea, etno-produkcijskih elemenata, rap/hip-hopa i naravno popa. Produkt toga su definitivna tri hita Can’t get enough of myself, Chasing shadows i Banshee koji su definitivno uhu zapamtljivi, tekstom zaboravljivi i čagica plesom opisni. No, osim spomenutih, na albumu je nastao muk. Ne baš doslovan obzirom da u All i Got ipak i kaže/pjeva najviše, no muk publike bi se čuo zasigurno.

Trenutak kada spoznate navedeno i ponovno vraćate CD (kao da ih itko još kupuje, ali budimo korektni jer kolekcionara ima) ili player na početak da nađete ona tri hita je ujedno i trenutak kad morate svoju kritiku podijeliti na dvije opcije: a) “Ovim vam ukazujem na besmislenost današnje glazbene industrije.” ili b) “Ovim vam pokazujem da sam bez inspiracije, ali jako se trudim.” Od sada nadalje, tekst dijelimo na a) i b).

a) Ukoliko zaista Santigold ukazuje na besmislenost popa i glazbene industrije koja je, kako i ona sama kaže došla do razine da se stvari i umjetnici lakše zaboravljaju nego pamte, možemo zaključiti da si je zaista dala truda okupiti ogroman broj suradnika (više od 20) i uložila velik dio vremena kako bi proizvela pop paket. Paket u kojem se ona, kao što imate priliku i vidjeti, upakirala na omotu albuma. No, je li s time zaista postigla ono što je htjela obzirom da je zasigurno htjela imati tri masivna hita i ostatak pjesama manje važan? Rizik koji je preuzela tom odlukom realno ju je koštao, ako ništa zato jer su svi “proizvodi tržišta” opisno možda sve navedeno, ali tri hita koja proizvedu probiju glazbene ljestvice, a razjarenoj masi ne izlaze iz usta. Netko bi ju mogao braniti rečenicom – “Ali ona nije jeftin proizvod privremenog trajanja i to je pokazala u prva dva albuma s nebrojeno kvalitetnijim stvarima”. Replika na takvu obranu ležala bi u činjenici da se Santi zaigrala marketingom i moderno nazvanim “product placementom” koji je sve samo ne nježan i površinski, a time je dobila kontru svoje želje – uspjela je pokazati da igra s prljavima igrajući prljavo, prije 10 godina bi bila dovoljna ali danas ne. Uz sve to ključan trenutak gdje se prepustila samoj sebi i zaronila natrag u svoj rap talent trenutak je gdje je izgubila bitku s top ljestvicama. Ne zato jer je ostala sebi vjerna, već zato što je netko u silovitom timu raznih imena dozvolio izlazak iz vakuumom zatvorenog paketa. Drugim riječima, lovila je svoj trenutak u Can’t get enough of myself i onda ga zakucala u drvo. Iako je govoriti/pisati o takvom odvažnom potezu neosporno lakše nego izvesti ga, komentar je usmjeren na finalni produkt albuma, ne na ideju.

Čisto kao potvrda navedenog, lako možete provjeriti tekst stvari i sami odvagnuti ako je preostalo ono malo sumnji.

b) Svaki umjetnik/glazbenik eksperimentira. Zacementirali smo tvrdnju ne samo ponavljanjem, već i praktikumom. 99 ¢ u tom je smislu zasigurno eksperiment, no mi ćemo ga u b) opciji promatrati kroz novi izričaj. Santigold od samog starta pokušava kroz 4 minute, koliko prosječno i traje novovjekovna stvar, uputiti na neku od društvenih kritika koje se tiču šire mase. I do sada joj je kod slušatelja to relativno lagano polazilo za rukom, obzirom da su stvari poput Shove it u sebi imale momente koji ne nadilaze nužno glazbene revolucije, no psihološke zasigurno.

Novim albumom, nažalost, teško si je probila putanju “nadprosječnog” razmišljanja o nepravednosti proizvoda, prodaje i tržišta glazbe koje bi mogla jedino nadoknaditi da zagazi u ekskluzivan medijski prostor. Prostor koji, iako opskuran i plastičan, hvata pozornost daleko duže nego njezin 99 cents. Najlakše bi bilo prepustiti se valu kritike koja kaže – “Još jedan album novih glazbenika koji je ništa drugačiji nego prije 40 godina kada je tržiše imalo svoj underground, mainstream i “poskoke” one hit wondera.” No, u mazohističkoj želji da zakoraknemo dublje i ostavimo prostora za nove pobjede, možemo reći –  “Kužim spiku, ne vidim promjenu.”

a) + b)

Budući da svakome treba dati priliku da proba biti kritika društva, osobito ako je ona ciljana na goruće društvene probleme koji nisu ni blizu rješavanja, shvatit ćemo Santigoldin album kao zagrijavanje za kritiku. Ona je sama po sebi već dovoljno kompleksna i nezahvalna jer prozivati/kritizirati je jednako kao i riskirati da budeš prozvan, a promjena često padne u pozadinu. Na to dodati glazbeni odnosno umjetnički izričaj kao kanal kritike zadatak je u rangu astronauta. Stoga se toplo nadamo da je ovo za Santigold samo početak. Onaj koji ne mora nužno rezultirati glazbenom revolucijom (vjerojatno ni neće jer joj to nije fokus točka), ali ako dovoljno zagrize za M.I.A. đir tko zna? Možda idući album pusti mašti na volju, glazbi na užitak, a tekstu na provokaciju pa se već spremna osjetila dobro zagriju i potaknu debate.

Ne možemo reći da su one i ovako izostale, no vjerovati u revoluciju je teško. Ne zato što smo Hrvatska s PDV-om od 25%, džepom od sitniša, a snovima od noćnih mora ili globalno-svjetska situacija kaosa. Već zato što smo svi žedni promjene, žedni smo jednostavnog odgovora, konkretnog sukanja rukava i dobrih melodija. A za to nam ipak treba nešto više od ironije u 99 centa, poznatog zvuka i malo jezičavosti. Treba nam recept starog u apsolutnoj formi novog. Pa ti vidi…