Eurofilm: Skandinavski Armageddon (”Bølgen”, R. Uthaug)
Kultura spektakla već dugi niz prebiva u onom prljavom svjetskom filmskom centru zvanom Hollywood. Moderni glazbeni mislioci rekoše ‘Cash rules everything around me’, zbog čega i nije čudno da se rijetko koja strana država nije upustila u prizivanje duha najzločestijeg sina te iste kulture – filmova katastrofe. Ovogodišnji je norveški kandidat za Oscara, film Bølgen (The Wave), iznimka koja potvrđuje pravilo. Za razliku od brojnih priglupih američkih izdanaka, ono na što su se Norvežani oslonili jest potvrđena znanstvena činjenica.
Geiranger, prekrasno turističko mjestašce na zapadu Norveške, je od 2005. godine na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine. Kako priroda zna biti okrutna, tako je i najveći neprijatelj Geirangera upravo jedno od njegovih impresivnijih obilježja – planina Akerneset. Centralni turistički kompleks smješten je u samu uvalu, što je posebno opasno s obzirom na povremena podrhtavanja tla. U slučaju masovnog odrona kamenja, stvorio bi se nestabilan fjord koji bi tsunamijem zatrpao kompletnu uvalu. U ovom je trenutku zaplet filma sasvim jasan.
Jedan od onih zaduženih za probleme s planinskim neprilikama je geolog Kristian (Kristoffer Joner), koji posljednjeg radnog dana na tom mjestu otkrije zabrinjavajuće signale o pomaku pojedinih dijelova planinskog masiva. Kolege ga uvjeravaju da je sve u redu, no on razmišlja o najgorem mogućem scenariju. U međuvremenu, ostatak obitelji pakira stvari za selidbu. Supruga Idun (Ane Dahl Torp) ubrzo odlazi odraditi noćnu smjenu u glavnom hotelu kompleksa te sa sobom povede sina Sondrea. Na zahtjev kćerke Julie, Kristian zajedno s njom odlazi prespavati po posljednji put u kuću. Što se potom događa? Najgori mogući scenarij naravno. Akerneset se počinje raspadati, a glasna sirena daje do znanja odvojenim roditeljima da imaju približno 10 minuta za spas prije nego što ogroman val preplavi selo.
Kao što priliči filmu katastrofe, Bølgen je rasječen na tri uobičajena narativna dijela: mirniji uvod, vrhunac i nošenje s posljedicama. Uvod na leđima ponajprije nosi glavni duo Joner–Dahl Torp svojom sjajnom improvizacijom pri karakterizaciji likova. Takav ih proces dovoljno uokviruje za nastavak priče i sprječava ih da postanu bezlični mravi koje je kišom oprala Majka Priroda. Centralni dio filma – 10-minutna panika u vodenoj bujici – djeluje doista impresivno. Rastresena kamera, suptilno jezovita glazbena podloga i pristojan digitalni prikaz apokaliptične nepogode izvrsno se nadopunjuju s jedinstvenom lokacijom čija se fikcija u svakom trenutku može pretvoriti u stvarnost. Redatelj Roar Uthaug pritom izvlači maksimum iz svake situacije, čak i onda kada jednog od protagonista pretvori u ubojicu kojem je jedna jedina stvar na umu – preživljavanje. Naravno, nije sadist, ali se također ne upušta u tetošenje precizno napisanih likova. Svi su jednaki pred prirodom.
Ipak, autori filma ne bježe od klišeja, već ih inteligentno iskorištavaju u trenucima kada je to potrebno. Ima tu scena u kojima netom prije tsunamija ptice mahnito lete u drugom smjeru, pomahnitalih pojedinaca koji će nadrljati zbog svojih paničnih reakcija te podvodnih scena u kojima su svi odjednom eksperti za ronjenje na dah, no teško je biti ljutit na europski prototip unutar žanra katastrofe. Monopol je teško razbiti, ali svakom pokušaju razbijanja treba zapljeskati.
