Eurofilm: Kokoš koja je rodila neplodnog muškarca („Mænd & høns“, A.T.Jensen)
Muškarci i kokoši (Mænd & høns, 2015) danska je komedija redatelja Andersa Thomasa Jensena s Madsom Mikkelsenom u jednoj od glavnih uloga, ulozi koja bi se u najmanju ruku mogla nazvati oprečnom onom po kojoj je glumac trenutno najpoznatiji – Dr. Hannibala Lectera. Muškarci s kokošima imali su povlasticu otvoriti i ovogodišnji Fantastic Zagreb Film Festival čemu je prethodila njihova kandidatura za danskog predstavnika u oskarovskoj kategoriji Najboljeg stranog filma i uspjesi po drugim europskim festivalima.
Iako se može činiti da ne govori mnogo, bizaran naslov Muškarci i kokoši (možda više nego sam sadržaj) uspijeva zahvatiti duh Jensenove crno-fantastične komedije. Komičnog prizvuka kad ju shvatimo doslovno i ambivalentnog tona onda kada ju iščitamo metaforički – što je bilo prije, kokoš ili jaje iz kojeg se izlijegao muškarac – sintagma uspješno obuhvaća dva (ne)pomirena pola Jensenova filma. Za Jensena sve je značenjska igra, rubno područje s kojeg se može vrlo lako skliznuti u grotesku, ali istovremeno i u slapstick komediju ili čak egzistencijalizam. Poigravajući se klišejom smrti oca nezadovoljnog sinovima, Jensen radi lukavi scenaristički potez jeftinih, ali i hvalevrijednih holivudskih i inih filmova – preminuli otac naime nije njihov biološki otac, a lavina se događaja pokreće tipiziranim pitanjima „tko sam ja“ i „od kuda potječem“. Dvojica braće (Gabriel i Elias, David Dencik i Mads Mikkelsen), parodijski dvojnici koji ogoljeni do srži su mnogo sličniji nego što bi to inteligentniji i razumniji znanstvenik Gabriel htio priznati, upuštaju se u potragu za vlastitim identitetom koja se vrlo brzo pokazuje kao put u apsurd. Saznavši da im je otac Evelio Thanatos, znanstvenik-genetičar ljestvica je za Gabriela visoko postavljena; čini se da će njegova superiornija inteligencija nad seksualno bolesnim bratom konačno dobiti misao, ako neće pri tome i sam dobiti odgovor na to zašto su njegovi odnosi s ženama neplodni kao i on sam. Sve će na trenutak imati smisao dok ih ispred vrata razrušenog sanitorija pretvorenog u štalu, prepariranom životinjom ne zatuče najstariji od njihove pomalo deformirane polubraće, Franz.
Razvijanje toplih bratskih odnosa koje će uslijediti razvijat će se na granici animalnog i ljudskog ponašanja. Više nego bilo koje mjesto u prirodi, Jensenov set postaje mjesto harmonične zajednice ljudi i životinja koju krasi sve ono što osuđujemo kao odviše zvijerski u čovjeku, ali i sve ono što je čovjekov spleen i defekt. Sanitorij i znanstveno leglo oca genetičara koji se već dugo vremena pretvara u prah u vlastitoj postelji, oronuli su i nastanjeni što životinjama, što ljudima nalik na životinje. Ironično, primitivna Gabrielova i Eliasova polubraća (s kojom će Elias kao „sporiji“ od dvoje braće brže naći zajednički jezik) – Josef, Gregor i Franz, pokazat će se kao vrsni poznavatelji znanstvene i filozofske literature koja je jedina imala propusnicu u njihovom domu, strogo kontroliranom od oca intelektualca. Kad Gabriel (ponovno paradoksalno!), i sam nevjernik, odluči uvesti s čitanjem Biblije red u kući, Josef ju secira i do posljednje logičke greške, iako je sam bez formalnog obrazovanja, i daljnje mu se ponašanje svodi na obožavanje sira.
Intelektualizam i visoke forme spojene su s najnižim oblicima ponašanja i razmišljanja te unificirane u obliku skupine muškaraca koja ih tako nepomirljive ipak uspijeva živjeti. Kad na vidjelo isplivaju sve tajne zakopane u podrumima sanatorija ostaje samo pitanje tko je uistinu ovdje klinički slučaj – otac, znanstvenik upitnog morala ili njegova ekscentrična, izgubljena djeca.
Iako Jensen vješto čuva gledatelja od zapadanja u neugodu, osjećaja gađenja ili bilo kakvog horora te ikakvog nedostižnog povišenog jezika, sa svijetlim tonovima kamere i zaigrano-apsurdnim obrascima ponašanja petorke, možda više i nego kakvi drugi „ozbiljniji“ uratci koji su na sebe uzeli breme morala i genetske manipulacije te egzistencijalistička pitanja postanka i prava na isti, Muškarci i kokoši nude paletu ako ne odgovora onda barem pitanja što je kokoš, a što jaje. Uistinu, Jensenov film nije djelo skandinavskog egzistencijalističkog nasljeđa niti djelo slično američkim komedijama s kraja 20. stoljeća koje su uživale u tematiziranju nadrealnih životnih rješenja; iako neminovno reflektira tradiciju iz koje dolazi, u suvremenom trenutku stoji kao zasebni entitet. Na prvu naivan, na drugu mnogo kompleksniji i s originalnim, začudnim i istovremeno simpatičnim likovima koji su komplementirani s nepogrešivim glumačkim ostvarenjima.
