Fantastoide: Prostranstvo (serija “The Expanse”, M.Fergus, H.Ostby, 2015-)
Prva sezona nove američke znanstvenofantastične serije Prostranstvo (serija za sada koliko mi je poznato još uvijek nije doživjela distribuciju u RH pa sam stoga posegnuo za ovim privremenim prijevodom originalnog engleskog naslova The Expanse) djelo je neobične izvedbe – nakon mlake prve epizode koja je baratala konfuznim fabularnim premisama i klišeiziranim likovima – svakom sljedećom epizodom, serija dobiva na kompleksnosti postajući sve bolja, bogatija i u konačnici privlačnija za gledanje. Završetkom emitiranja prve sezone na američkom kanalu SyFy valja reći da se u svakome slučaju radi o djelu vrijednom gledateljske pažnje. Prostranstvo je smješteno u 23. stoljeće, budućnost u kojoj je čovječanstvo koloniziralo Sunčev sustav, uspostavljajući pritom krhku političku homeostazu inspiriranu hladnoratovskom podjelom na prvi, drugi i treći svijet. Prvi svijet predstavljaju UN-ovci koji kontroliraju Zemlju i Mjesec, drugi su ideološki iznimno unificirani Marsovci, a treći su svijet Pojasnici (moj nespretni kalk izraza Belters) koji pretežno rudare po asteroidnom pojasu između unutarnjih i vanjskih planeta.
Postupnu eskalaciju nasilja između triju glavnih političkih entiteta u Sunčevom sustavu Prostranstvo prati kroz četiri glavne fokalizacijske točke, a svaka od ovih točaka posjeduje vlastiti žanrovski obrazac. Prva je točka detektiv Miller (Thomas Jane) u žanrovskom okviru svemirskog noir krimića. Druga je vezana uz časnika trgovačke mornarice Holdena (Steven Strait), žanrovski smještena u kontekst military ZF-a. Treća fokalizacijska točka jest politički triler iz rakursa UN-ove visoko pozicionirane političarke Chrisjen Avasarale (Shohreh Aghdashloo). Kroz ove tri fokalizacijske točke i njima pripadne podžanrove ZF-a s različitih gledišta sagledavamo zajedničku makropriču na razini cijelog Sunčevog sustava. Osnovni pokretač fabule u svim narativnim linijama, krije se, međutim, u četvrtoj fokalizacijskoj točki – Juliette Andromeda Mao (Florence Faivre). Mao se nalazi u žanru svemirskog horora i iz njega kroz kombinaciju analepsi i prolepsi anticipira ili naknadno razjašnjava peripetije kako ih promatraju likovi s ostalih fokalizacijskih pozicija.
Ova vrlo dosjetljiva i očigledno pomno razrađena fabularna struktura krije još jedno iznenađenje. Iza horora kao sile koja prodire u sve ostale narativne linije i narušava političku homeostazu, nalazi se zloguka prisutnost lajtmotiva čitave serije – društvene nejednakosti. Utoliko, iako horor preuzima eksplicitnu ulogu rušiteljskog kaosa koji prodire u kozmos političke podjele Prostranstva, njegov bi potencijal za destabilizaciju bio posve ugušen bez postojanja duboko ukorijenjene nejednakosti. Ekonomski siledžijska pozicija prvog i drugog svijeta prema trećemu, tj. otvorena i bešćutna eksploatacija njegovih resursa, za sobom povlače i ideološku trulež rasizma u čijim se okvirima Pojasnici promatraju kao degenerirani ljudi, odrodi od ljudske rase koji su zbog života u mikrogravitacijskim okolišima promijenili svoj fizički oblik i postali nesposobni za život u gravitacijskim poljima planeta poput Zemlje ili Marsa.
U razradi ovih makrofabularnih društvenih događanja na međuplanetarnim razinama, partikularne fokalizacijske točke služe konkretnom ozbiljenju većih i apstraktnijih struktura. To će reći da se kroz rakurse pojedinaca postupno gradi veća slika nadfabule koja ih sve obavija. Koncentracija Prostranstva na konstruiranje fabularnih makrostruktura, međutim, u praksi je spojena s plošnom karakterizacijom glavnih likova. Oni su mahom likovi-tipovi, čvrsto ukotvljeni u pripadnim im podžanrovima – a zbog neinventivnosti u karakterizaciji – pomalo i iritantni. Stoga, najjači su likovi ove serije oni koji se kreću po marginama – to su primjerice osebujna inženjerka Naomi Nagata (Dominique Tipper), mahniti Amos Burton (Wes Chatham), itd. Pošto se radi o pomoćnim likovima, njihova je razrada, jasno, površnija čak i od one glavnih likova, međutim, njihova je važnost za seriju u cjelini u tome što predstavljaju šarenu i bogatu pozadinu na kojoj se razvija glavna priča. Kada se s tim pozadinskim detaljima stope i glavni likovi, postiže se situacija u kojoj su pojedinačne sudbine posve nevažne – i s nestrpljenjem se iščekuju dodatni komadići slagalice koja tvori Prostranstvo.
Paradoksalno, iako Prostranstvo s gledišta razrade likova pokazuje nehaj prema mikrorazini, na čiju se štetu gradi veća priča koja povezuje sve fokalizacijske točke – na razini detalja koji zajednički grade cjelokupni fikcijski svijet – prisutna je upravo barokna posvećenost detalju. Pažnja koja se posvećuje izvjesnim teško uočljivim mjestima – čini se upravo šokantno neekonomična. Primjerice, jedan od starijih čelnika političke frakcije Pojasnika oko vrata ima ožiljak koji će u jednoj epizoda pripisati substandardnim tlačnim odijelima koja su se svojevremeno izdavala rudarima. Vrat sporedne Nagate, međutim, krasi tetovaža koja je stilizirana verzija ovog ožiljka koji nosi „stara garda“. Činjenica da se ova tetovaža ni u jednom trenutku eksplicitno ne razjasni ili naglasi predstavlja jedan od simptoma elegancije Prostranstva u konstruiranju svojeg fikcijskog svijeta i razradi kompleksnih društvenih previranja koja se u njemu događaju.
Šarmantni spoj posvemašnjeg nehaja u opisu likova i mahnite posvećenosti sitnim vizualnim detaljima, tj. fabularnom okviru koji povezuje raznovrsne mikrorakurse, čini prvu sezonu Prostranstva u konačnici uzbudljivom i dobro promišljenom znanstvenom fantastikom. Pošto je druga sezona najavljena za 2017. godinu, samo se ostaje nadati da daljnji razvoj koncepcije neće razočarati i da će barem ostati na razini prve sezone.
