Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Film

Fantastoide: Vraćanje u budućnost (“Turbo Kid”, F. Simard, A. i Y-K. Whissell)

06.11.2015. Dinko Štimacfoto: screenshot

This is the future, this is the year 1997“ – pripovjedačevo otvaranje kanadsko-novozelandskog filma Turbo Kid (François Simard, Anouk Whissell, Yoann-Karl Whissell) priprema za ulazak u filmski svijet over the top postapokalipse iz očišta onoga što popularna kultura posljednje dekade marljivo gradi kao suvremenu predodžbu „osamdesetih“. Futuristička odjeća, audio kazete i prva osobna računala samo su neki od artefakata koji se izvlače iz kulturnopovijesne riznice i upućuju u muzeje nostalgije. Turbo Kid jedan je od tih muzeja. Auditivno i vizualno predočuje djetinjstvo osamdesetih godina prošloga stoljeća u kojem je sve bilo šareno, napredno i ekscesno, a u svojem projektu u širem kulturnom polju nipošto nije usamljen. Onako kako će Kavinsky glazbom reproducirati zlatnu eru Testarossa i sintesajzera, Jonatan Söderström i Dennis Wedin igrom Hotline Miami (2012) u svijet računalne zabave vratiti minimalizam pionira u polju, a David Sandberg i njegov Kung Fury (2015) pružiti dekadentnu kompilaciju žanrovskih filmskih ekscesa osamdesetih – Turbo Kid će korištenjem ikonografije jedne prošle dekade evocirati fascinaciju i preokupaciju onime što je bilo, tj. uspostaviti tugaljivu žudnju za vraćanjem.

foto: screenshot

foto: screenshot

Postapokaliptični fabularni okvir ovdje omogućuje efikasnu konstrukciju žaljenja za prošlošću – svijet je nekoć bio pun potencijala – a onda je degradirao u dosadu, predvidljivost i smrt na globalnoj razini. Naslovni Kid (Munro Chambers) provodi svoje dane skupljajući po atomskoj pustari beskorisne tričarije prošlosti – kemijske olovke, bižuteriju i slično – i kod lokalnih ih trgovaca trampi za vodu. Rutinu mu prekine pronalaženje prijateljskog ženskog androida Apple (Laurence Leboeuf). Konstruirana da ljudima čini društvo, Apple se nametne Kidu i uzurpira zatvoreni sustav njegovog skloništa. Isprva nepovjerljiv, Kid ipak podlegne njezinoj dobroćudnoj upornosti i napušteni mladić/dječarac i robot u propalom pejzažu začnu mjehurić zaigrane idile. Igla koja dokine sapuničastu sreću glavni je negativac filma Zeus. Glumac Michael Ironside u lik je Zeusa udahnuo onu autokratsku ludost znanu još iz njegove podudarne trideset i dvije godine ranije uloge u znanstvenofantastičnom filmu Spacehunter: Adventures in the Forbidden Zone (Lamont Johnson, 1983). Dok je u Spacehunteru Ironside glumio kiborga Overdoga koji proždire mlade žene u potrazi za njihovom životnom energijom u Turbo Kidu njegov će lik Zeusa biti android maskiran u čovjeka i unekoliko će opet proždirati ljude – zato što iz njih destilira teško dobavljivu vodu. Isprva nemoćan da se suprotstavi tiraninu, Kid će u pustari slučajno pronaći ozbiljenje svojih dječačkih snova – polumagičnu opremu Turbo Ridera. Nakon što se opremi, Kid postane Turbo i uputi se u borbu za potlačene.

foto: screenshot

foto: screenshot

Iako film sustavno, dakle, gradi jednu infantilnu fabularnu konstrukciju, tj. predpubertetsku, zato što izostaju čak i elementi seksualno-romantičnog, prikaz nasilja obiman je, barokan i posve razularen. Nasilje je ultranasilje, blisko, većinom oči u oči – likovi si međusobno kasape udove, bodu se, vade si crijeva, dižu jedni druge u zrak. Valja ipak upozoriti da je ovaj festival nasilja u Turbo Kidu ipak uspješno infantiliziran. Nasilje je toliko pretjerano i groteskno da ne zastrašuje već doprinosi daljnjoj konstrukciji dječačkih fantazija o ratu i krvoproliću.

foto: screenshot

foto: screenshot

Pretjeranost ovoga filma nije posve podudarna s onom ranije spomenutog kratkog filma Kung Fury zato što je Turbo Kid uspješniji u stvaranju onog inherentno svojeg – ne samo ironijskim odmakom od filmskog postupka dekade na koju se referira, već i odmakom koji omogućuje uspješno tugovanje. Bižuterija koju Kid skuplja u svojem skloništu funkcionira kao prustovski keksići – vraća u fantaziju prošlosti, ali nema nikakve uloge u izgradnji budućnosti. U konačnici, ovako bi se moglo opisati i Turbo Kid u cjelini – bit će to jedan zabavan, elegantan i vješto snimljen audiovizualni izlet u prošlost – ali od njega se duša ipak neće pošteno najesti.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari