Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Intervju

Justin’s Johnson: “Sigurni smo samo u puno znoja, krv i suze ostavljamo za neke druge bendove”

08.03.2017. Valentina SertićFoto: Toni Mijač

Nakon što su 12 godina svirali po regiji s tagom #demobend, Justin’s Johnson su 2013. objavili album prvijenac “Na krivom mjestu u pravo vrijeme”. Na drugi album nisu dugo čekali. Novi album ovih splitskih swing-ska-punkera pod imenom “All in!” ima svoju zagrebačku promociju 11. ožujka u KSET-u. U ovom intervjuu naći ćete barem 11 razloga zašto ovaj koncert ne bi trebali propustiti ako vam je znoj draži od suza. 

Za početak, predstavite se čitateljima Zihera.

Justin’s Johnson je band iz Splita koji svira ono u čemu uživa, a kako će to netko definirat nije ni bitno. Slijedom glazbenog nasljeđa 9o-ih, u početku nas se etiketiralo kao ska-punk, al je ono što sviramo već odavno prešlo rigidne među-žanrovske granice te zato u svoju glazbenu kašu nastojimo ubaciti sve što nas intrigira, uklopljeno naravno u neku našu viziju zvuka te atmosfere koju želimo postić. Nećemo sad navodit imena ljudi koji su bili članovi benda jer smo prominili više basista nego Magazin pjevačica, dok smo našu brass sekciju zvali N.K. Varteks s obzirom na to koliko smo njih navabili u bend, odgojili i poučili kako funkcionirat u jednom glazbenom kolektivu, da bi oni na kraju završili po glazbenim akademijama u Zagrebu i šire, bendovima koji su im tada mogli priuštiti više i radi inih privatnih razloga. Ali bar bi imali di spavat kad bi otišli u Zagreb!

Kako je bend nastao? Koje su vaše prve zajedničke uspomene?

Bend je nastao početkom 2000-ih kad su Miro i bivši bubnjar Goran Brzulja zajedno s tadašnjim basistom Srđanom Marušićem odlučili izać iz jednog drugog benda, pronaći puhače te zaplovit valom ska-punka koji je 90-ih iznjedrio seriju odličnih bendova. Dane smo provodili na Goginom tavanu, “skidajući” bendove koje volimo i polako radeći na svojim stvarima. Uskoro se polako okupila petorka koja je održala prvu svirku u splitskoj Kocki. Zatim mini turneje po Hrvatskoj, dolazak novih članova, u pravilu puhača pa nas je bilo 6, 7, nekad i 8. Sad smo standardizirali postavu, taj broj šest ima veze i s našom kockom na logu i coveru gdje brojevi nisu standardno raspoređeni. Tko god shvati u čemu je caka/patka ima od nas što god hoće. Nadamo se da je to to što se tiče izlazaka, a za nove ulaske u bend ne garantiramo.

Što se događalo u vašim životima tih godina prije prvog albuma? Što je sve utjecalo na bend kroz ovih 15 godina kad su u pitanju postava i zvuk?

Događalo se masu toga pošto je bend postojao i bio aktivan na sceni 10-ak godina prije nego je izbacio prvi službeni album. Imali smo jedan demo s pet pjesama, tada na engleskom, koji smo se trudili isporučit što većem broju ljudi i koji nam je omogućio velik broj koncerata u Hrvatskoj i regiji, renomiranih festivala kao što su Exit festival, DOF u Velikoj, Youngunz u Sloveniji, Skavillage u Italiji, na kojem smo osvojili prvo mjestu među ska bendovima iz cijele Europe i još nizu većih i manjih festivala.

Nastupali smo na još stotine manjih koncerata, pa čak i na splitskom festivalu s našom obradom Ča će mi Copacabane. Još su neki novi ljudi dolazili, odlazili u/iz benda, s njima novi utjecaji i navike, i na kraju smo jedan dan rekli to je to, previše smo odužili, demo album nam je donia masu toga, al vrijeme je za “pravu” stvar, skupili smo dovoljno para od svirki i ušli u studio. Kad smo završili album nije bilo baš najbolje vrijeme što se tiče izdavaštva s obzirom na to da je ekonomska kriza utjecala dobrano i na glazbenu industriju, tako da smo neko vrijeme čekali najbolju ponudu i na kraju izabrali Croatia Records za kojega smo izdali naš prvijenac “Na krivom mjestu u pravo vrijeme”.

Kako je došlo do zaokreta prema swingu na novom albumu? Ima li naznake kamo nakon toga?

Pa došlo je u prvom redu s nekom prirodnom težnjom za novim izazovima i eksperimentiranju s novim utjecajima, a to sve se nadovezalo sa, začudo, novim kadrovskim promjenama u bendu. Malo je i “spookie” ispalo s obzirom na to da je Miro počeo raditi nove stvari s utjecajima swinga, rockabillya i sličnih glazbenih izričaja taman u vremenu kad smo počeli tražit novog bubnjara, a u Splitu baš i nije bilo bubnjara koji je imao iskustva s takvim zvukom i kad smo već mislili da ćemo se prilično namučit oko toga, sudbina iliti lik s kapuljačom, kako ga zovemo na našem novom albumu, nam je poslala glasnika u vidu jednog našeg poznanika (Vedrane, hvala!) koji nam je, dok smo zabrinuto ispijali pivu u nama dragom podrumu splitskog “Cirkusa”, priopćio da zna momka koji je taman doša živit u Split iz Italije i koji je svirao u bendovima takvog glazbenog usmjerenja.

Lik s kapuljačom nam se napokon nasmiješia i odlučia nagradit za sve pm koje smo prošli zadnjih godina poslavši nam dar u vidu našeg Cyra Gastonea. Nakon toga je uletia i naš prijatelj Bernard Andrijašević koji nas je kao kantautor zna pratit na koncertima i koji je drage volje prihvatia ulogu basista. Do tada je svojim nježnim medicinskim rukama milovao samo gitaru i ukulele. On je svojim poznavanjem blueserskih izričaja dao svoj obol u našoj novoj viziji zvuka. Kamo nakon toga ne znamo, ali možemo samo reć da je Justinov Johnson uvijek nemiran i stalno traži neke nove prostore za istražit.

Koliko se vremena i novaca troši na vizualni identitet benda? S kim surađujete na tom polju? Tko radi spotove?

Svi znamo u kakvoj je situaciji “alter” scena i koliko bendovi moraju uložit da bi im se nešto vratilo, od vremena do novca, pogotovo kad je toliko ljudi u samom bendu koji imaju svojih obveza, od posla, faksa, privatnih okupacija itd. Tako da nam je danas čudno čuti mlade bedove kada pričaju o nekim velikim stvarima i očekivanjima, a da nisu svjesni koliko će im se zapreka naći na putu. Ali s druge strane, to je i način da se isfiltriraju oni bendovi koji su spremni na žrtve i kojima je sam rock’n’roll cilj, a ne sredstvo do cilja. Ako si okružen s ekipom s kojom voliš provodit svoje vrijeme, koji te kuže i glazbeno i privatno i s kojima uživaš dijelit stage, mjesto na šanku i životne daće i nedaće, onda je to sama nagrada po sebi i sve ostalo što dođe uz to može biti samo plus.

Mi imamo sreću da smo okruženi super ljudima koji ovaj naš projekt skupa s nama vuku jednakim žarom, od našeg managera i sedmog člana benda Šime Barbarića iz Streetpulsea koji se brine o bookingu, PR-u i masu stvari koje su bitne, a za koje praktički nismo ni znali da postoje prije nego što je on uša u priču i koji tu ulogu managera/partnera benda diga na višu potenciju. Do Tonija Mijača s kojim surađujemo od prvog spota, koji je toliko talentiran da je šteta što je toliko dobar s obzirom na današnje društvo i s kojim uživamo radit i pravit mu sitne probleme na snimanjima. Krafne koji je zajedno s našim Cyrom napravia cover za CD i koji je izradia vizualni identitet…

Kakva je trenutna situacija na splitskoj sceni u usporedbi sa zagrebačkom?

Pa ne znam da li je to sindrom starije generacije, što mi već lagano jesmo koliko god bježali od toga, ali čini nam se da splitska scena zadnje vrijeme blago stagnira u odnosu na veće gradove iz regije, pa tako i u odnosu na Zagreb. To sigurno ima veze i s rupom u kojoj se Kocka nalazila i koja se sa sobom vezala dobar dio underground publike, kao i bendova odgajajući nove generacije dice koja se nisu zadovoljavala postojećim stanjem, kako društvenim, tako i glazbenim. Taman se u tom razdoblju, dok Kocka nije funkcionirala, dogodio jedan limb u kojem se malo novih bendova osnivalo.

Foto: clubzone.hr

Koliko god je bilo mjesta za svirke, kao što je bila O’Hara, Quasimodo i drugi, ipak se to osjetilo i na bendovima i na publici. Mlađa ekipa više nije bila toliko opuštena, nije bilo toiko plesanja, stage-diveanja, šutke, općenito atmosfere koja je nekad krasila koncerte koje smo volili pohodit. Ipak, slijedom nekih novih demo festivala kao što su STArt, Inkubator itd., kao i ponovnim vraćanjem Kocke na mjesto koje joj pripada, stvari su se opet pokrenile i slijedom toga sve više splitske publike dolazi na koncerte te aktivno sudjeluje u samoj sceni, od organizatora do portala i ostalih medija.

S kojim bendovima prijateljujete/surađujete?

Pa u super smo odnosima, bilo privatnim bilo profesinalnim s našim vedetama TBF-om, Sarom Renar i njezinim sadašnjim te bivšim renarima kako ih zovemo, Silom nečistom iz Solina, našim suborcima iz našeg podruma Kundyak Mezhiom (Valentino Bošković) i Špurijusom itd. 

Gdje vidite mjesto za sebe na sceni?

Pa vidimo se ondje gdje smo sada, uz jednu rastuću amplitudu, kao bend koji je aktivan na sceni, koji svira koliko god više može, koji ne robuje žanrovskim ni drugim podjelama, širi glazbene i ljudske horizonte i uživa u svemu tome te čini sve da njegova publika uživa jednako kao oni.

Čime se bavite u neslobodno vrijeme?

Miro se, kad nije na probi i ne trči za balunom, bavi pravom i tuži ljude koji ne vole plaćat vodu. Frane je suosnivač prvog studentskog radija u Splitu pod imenom “Kampus” koji bi uskoro trebao početi s radom te član uprave i trubač solinskog orkestra “Zvonimir”. Ivan, kad ne studira, također trubi u trombon u istom orkestru te sudjeluje u upravljanu istog, a još uz to glumi Fred Astairea u lokalnom folklornom ansamblu. Marin je kapelnik šoltanske glazbe, student glazbene akademije i predavač saxofona na Rock akademiji u Mostaru.

Bernard također studira te još uvijek izvodi svoje i tuđe stvari u svojoj interpretaciji po birtijama koje zajedno preferiramo. Cyro je po struci grafički dizajner te radi kod našeg suradnika Josipa Vrbana iz “Underwater merche-a” koji vodi brigu o merchandiseu mase bendova, pa tako i našeg. Uz to, kao svaki pravi Talijan, uživa u gastronomskom izazovima kušajući i spremajući razna iznenađenja za naša nepca i dušu, dok lamentira uprazno o hrani i glazbi i nekako uvijek ubaci koju talijansku poštapalicu, poslovicu koja mora imat’ neke veze sa seksom. Također nas pokušava modno osvijestiti, naučiti kako slagat boje i dezene, ali ne ide mu baš najbolje. Balkanski ukus za neukus je ipak nenadjebiv. 

Gdje ste sve svirali dosad? Kako vam je bilo na Exitu?

Pa svirali smo na više od 400 koncerata po regiji tako da sad i nema smisla posebno navodit imena nekih mjesta i festivala. Što se tiče Exita, tamo smo nastupali dva puta, jednom u tom “predalbumskom” razdoblju i prošlo ljeto. Oba puta je bilo onako kako samo na Exitu može bit, izvrstan zvuk, atmosfera, gostoprimstvo. Prvi put smo, kako smo taj nastup osvojili na puležanskom Art&musicu,  bili na drugom po redu veličini stageu i tu je prošlo stvarno dobro, al ovaj put smo stvarno iznenadili publiku, kao i oni nas. Naime, svirali smo na Future shock stageu gdje uglavnom sviraju “nove nade” te se zna dogodit da i nema baš ljudi s obzirom na broj pozornica i bogatstvo programa okolo. I tako je bilo 30-tak ljudi na bendovima prije nas i dok smo počinjali.

Nakon uvodnih nekoliko taktova samo je krenilo, ekipa se počela spuštat sa većih stageva na našu svirku, napunili smo cilu ledinu ispred nas, svi rasplesani, nabrijani, Cyro je posli svirke bia toliko sretan da je počea grlit ljude i pričat im na talijanski koliko ih voli pa je usljedila masovna poplava grljenja. Duh Woodstocka u Novom Sadu. Tu je i olakotna okolnost bila šta je Dean Clea, naš Splićanin na privremenom radu u Novom Sadu, bia zadužen za naš stage te nam je, poznavajući naš zvuk i potrebe, omogućia najbolje moguće uvjete na stageu, kao i u backstageu, naravno. Izašle su zatim i vrlo pozitivne recenzije same svirke na srpskim portalima te smo slijedom toga dobili nove ponude te vrlo skoro opet svirali u Novom Sadu i Beogradu.

Koliko ste upoznati sa zagrebačkom publikom? Kakva su vaša iskustva sa KSET-om. 

Ne znamo napamet broj, al’ smo u Zagrebu dosad sigurno odradili 50-ak koncerata, gotovo da nema mista di nismo bili i uvijek je to što se tiče atmosfere i uvjeta bilo za polizat prste i trzalicu među njima. Što se tiče KSET-a, tamo smo imali i prvu samostalnu svirku u Zagrebu što se klubova tiče, nakon toga se vraćali nekoliko puta, imali i promociju prvog albuma tamo. KSET nam je definitivno jedno od najdražih mista za svirke u Hrvatskoj, a i općenito za izać vanka u Zagrebu, idealne veličine, rasporeda, ljudi šta ga vode i publike koja ga pohodi.

Što biste poručili onima koji vas dolaze čuti 11. ožujka?

Pa možemo samo poručiti da ćemo učiniti sve da nadvisimo njihova očekivanja, što se tiče naše stare, ali i nove publike. Ovaj materijal je nešto s čime se stvarno ponosimo, i autorski i svirački i produkcijski, te se stoga jedva čekamo popet na stage i neposredno doživit reakcije zagrebačke publike na naš novi materijal. Sigurni smo samo u puno znoja, a krv i suze ostavljamo za neke druge bendove.

Komentari