Billie Joan: 5 lekcija za glazbenike koji rade na drugom albumu

Billie Joan pojavila se 2017. s albumom “Barren Land” i nije bilo uha koje nije pomislilo da će ova djevojka napraviti nešto veliko na našoj maloj sceni. Na to je aludirao i naš Tin kada je pisao svoju recenziju albuma. Iako je promašio smisao cijele priče i to barem jednom u svakom paragrafu, nije se mogao oteti dojmu da je riječ o jedinstvenoj pojavi koju treba pratiti. I nije bio u krivu.

Gotovo tri godine poslije taj se album i dalje nema s čim usporediti, a njegov prividni minimalizam i dalje grize. Iako roots muzika izumire i na dalekom domaćem terenu, drago nam je da i mi imamo svoju ždrebicu u toj trci. Iza nje je nekoliko velikih festivala, a u novoj godini nadamo se da ćemo je vidjeti i u velikim klubovima.

Zadnjeg četvrtka u siječnju imate priliku vidjeti Billie Joan u Booksi i čuti pjesme s nadolazećeg drugog albuma (najava). Tim povodom ona nam je ukratko ispričala što je sve naučila od objave prvog albuma.

Patnje mlade Billie

Zapitala sam se nedavno, prvog siječnja, kao mnogi drugi, što sam korisno napravila protekle godine. Jedino što mi je palo na pamet je dovršeno snimanje drugog albuma i jedan otplaćeni kredit. Tu je vjerojatno mnogo malih pobjeda koje mi promaknu, no porazi me kao malj svakodnevno tuku po glavi. Još uvijek ne uspijevam riječ “umjetnica” i “glazbenica” izgovoriti normalno, bez pripadajućih zračnih citata jer smatram da moji amaterski pothvati nisu dostojni tih epiteta. Bez obzira, i dalje mislim da je “Barren Land” j***** remek-djelo.

Što sam najbitnije naučila od izdavanja debitantskog albuma davne 2017. godine?

I

Naučila sam ne razbacivati se tvrdnjama kako između dva albuma ne bi trebalo proći više od jedne godine. To je prvo. To je tvrdnja osobe koja tada nije znala da će joj se život, s nekoliko rezova, u doglednom periodu okrenuti naglavačke.

II

Druga lekcija je da, ako je nešto trulo u državi Danskoj, ne smijem se praviti da ne osjećam nikakav smrad. Treba ga identificirati, istražiti i ako je moguće, ukloniti. Isto vrijedi za gut feeling.

III

Treća je pomiriti se s činjenicom da suradnje ne traju vječno i da, koliko god teško bilo priznati, ono što je prije teklo glatko sada poprilično zapinje… i neizbježno se ugasi. Koliko se ja u godini dana promijenim, toliko se promijene i ljudi oko mene.

IV

Četvrta je spoznaja da će moje misli i očekivanja od određene situacije biti neizbježno drugačije od realnosti te iste situacije i da ću zapeti u idealiziranju ako se ne naučim uzemljiti u stvarnosti.

V

Ključna peta lekcija je da nakon što ti bar 3 poznanika u 24 sata kažu da “tvoja glazba jest dobra, ali teško da će se probiti” i “ako se ne prodaš, ništa od toga”, shvatiš da je malodušnost kod nas uzela maha i da, ako sam sebe svakodnevno ne bodriš i ohrabruješ, tog posla se (osim nekolicine iznimno dobrih prijatelja) sigurno neće nitko drugi prihvatiti. I ne mora jer, svijetu je potpuno nebitno hoću li ja uspjeti jednog dana zaraditi od autentične glazbe, samo meni to nešto predstavlja.

Prijateljica me jednom dobronamjerno podsjetila da ljudi u Hrvatskoj ne vole da ih se podsjeća kako su stvari loše i na hrvatskom jeziku a kamoli na engleskom te da sam možda pinkicu agresivna za prosječnog slušaoca. Složila sam se s tom tezom, pomislila na mladu Miu i u isti mah se sjetila da sa svoje 33 godine ne mogu prodavati priče koliko god lijepo zvučale.

Ne mogu ni da hoću. A neću.