Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Intervju

Zrinko Ogresta: “Nedostaje sluha za drugoga, a ovom je filmu namjera potaknuti razumijevanje”

17.03.2016. Kristina VrdoljakFoto: havc.hr/infocentar/press-kutak

Prenosimo intervju Kristine Vrdoljak sa Zrinkom Ogrestom, izvorno objavljen na portalu Radio Studenta.

Zrinko Ogresta prošloga je tjedna domaćoj publici predstavio svoj novi dugometražni film S one strane. Film je prethodno imao premijeru na Berlinaleu gdje je dobio posebno priznanje žirija Europa Cinemas Label. Osim toga, na FESTu, Međunarodnom filmskom festivalu u Beogradu (2016) bio je pobjednik u kategoriji manjinskih koprodukcija i dobio nagradu za najbolju režiju u kategoriji manjinskih koprodukcija te je primio nagradu „Nebojša Đukelić“.

S obzirom na to da je film tek nedavno krenuo u distribuciju i jako ga je malo ljudi imalo priliku vidjeti, možda je najbolje da ga sami predstavite.

Meni je zapravo drago da film ide u distribuciju upravo u ovom trenutku jer se tako nadovezuje na sve ove lijepe stvari koje su se filmu dogodile, uključujući uspjeh na Berlinaleu i u Beogradu. Čini mi se da se napravio jedan interes za taj film koji se možda, da toga svega nije bilo, ne bi dogodio jer su naše promidžbene mogućnosti male zbog manjka novca. U svakom slučaju, potičem gledatelje da pogledaju film. Ne zato što je moj , nego zato što se radi o, čini mi se , osobitom i drugačijem filmu. Riječ je o psihološkom trileru koji se napeto i sa zanimanjem prati od početka do kraja. Problematizira jedan sadržaj koji je nama ovdje imanentan, ali s kojim se mogu senzibilizirati i prepoznati i gledatelji izvan Hrvatske. Riječ je o jednoj priči koja počinje u trenutku kada se sredovječnoj ženi Vesni, patronažnoj sestri ,telefonski javlja suprug koji nju i djecu nije čuo preko 20 i više godina kada ih je napustio. On se ponovno javlja i želi uspostaviti odnos. Koji je razlog njegovog napuštanja svoje obitelji i zašto ponovno želi živjeti s njima, a i što se sve u filmu dogodi ? Evo preporučam gledateljima da pogledaju film. Garantiram da im neće biti dosadno, a poprilično sam siguran da će ih mnogo toga iznenaditi.

Moram se složiti da je film neobičan, pogotovo za našu današnju kinematografiju. U njemu je izražena tema krivnje i oprosta. Je li to tema koja je Vas osobno mučila pa je tako došlo do scenarija ili ste više razmišljali o okolini te teme tj. okolnostima koje bi za posljedicu mogle imati krivnju i oprost?

To je jedna tema koja mene osobno zanima. Naravno, brojni su sadržaji koji me zanimaju. U pojedinim trenucima života neki se od njih jače iskristaliziraju. Neki do te mjere da imam potrebu o njima i stvaralački progovoriti. Jedna od takvih tema i takvih problema je našla mjesto u ovome filmu. Osim toga, čini mi se da je u nekom širem kontekstu taj problem oprosta (ili možda čak bolje reći, razumijevanja drugoga) danas itekako o aktualan. Eto, vidimo u kakvom vremenu živimo. Rekao bih u jednom silno, silno histeričnom vremenu, vremenu posvemašnjih sukoba. Čak bih se usudio reći da smo u Hrvatskoj svjedoci jednog verbalnog građanskog rata u kojem su neke verbalne netrpeljivosti došle do teško podnošljive razine. Ljudi su se počeli okupljati u raznim taborima. Nedostaje sluha za drugoga, a ovom je filmu namjera potaknuti razumijevanje. Nastojim shvatiti perspektivu drugoga. Čini mi se da je to temelj za bilo kakav dijalog, za bilo kakvu razmjenu. Zapravo, svako bi ljudsko biće trebalo imati sposobnost da pokuša doživjeti nešto kroz prizmu drugoga. Bez tog poistovjećivanja teško da možemo, ne samo oprostiti, nego imati ikakav dijalog s bilo kime.

Čini se da je većina filma (sve do krucijalnog zapleta) pisana iz perspektive glavne junakinje Vesne. Kako je vama bilo staviti se u poziciju žene, pogotovo jedne žene s tako kompleksnim životom?

Možda će vam to sada zvučati neobično, ali meni se nikada nije problem staviti u tuđu poziciju.Možda je to neumjesno i prepotentno, ali smatram to jednom od svojih osobitih osobina. Bez te osobine ne bih znao ništa stvarati.Nikad nisam stvarao filmove tako da sam ih promišljao i režirao izvana. Jednostavno moram biti duboko unutra, napose se poistovjetiti s likom ili likovima koji su u mojem filmu. Nastojim ih razumjeti, a sve ih naravno i volim. I čini mi se da to onda izgleda iskreno. Bez toga je cijeli taj posao besmislen.

Scenarij osim Vas potpisuje i Mate Matišić i ovo je vaš prvi zajednički projekt. Kako je teklo pisanje scenarija? Jesu li vam se podudarale poetike i jeste li unaprijed znali kako će završiti film ili je to došlo kroz rad?

Nismo. Ni Mate ni ja. I moram naglasiti da bez njega ovog filma nikada ne bi ni bilo. Ja sam mu došao s nekom idejom i zamisli koja u meni već godinama čami i Mate je oformio priču, a ja sam ga malo po malo pratio u tome. Surađivali smo, sastajali se kod mene i tako je priča rasla, a Mate ju je ispunio svojim briljantnim dijalozima te smo na taj način došli do samog finala. Doista nismo odmah znali kako će priča završiti. Na neki smo se način postavili u poziciju središnjeg lika koji je Vesna i film je zbog toga film „ich forme“. Priča se iz prvoga lica i ono što Vesna zna, znamo i mi. Priča nije ispričana iz povlaštene autorske pozicije i redatelj nije sveznajući, nego priča potječe iz pozicije središnjeg lika i kako ona otkriva stvari, tako ih otkriva i gledatelj.

Doista sam dobila takav dojam filma, odnosno scenarija. No, zanimljiva je i kamera koja ne dopušta baš previše subjektivnih kadrova. Ona uvijek voajerski gleda kroz nešto i drži nas napetima. Koliko je zapravo bilo teško snimati takvo nešto?

Teško je, bila je potrebna priprema i koncentracija. Zanimljivo je da ste spomenuli da nema tzv. subjektivnih kadrova. U filmu postoje samo dva subjektivna kadra koja se čine zanimljivima i delikatnim u svakom pogledu pa tako i redateljskom. Gledatelji, pa čak i ovi stručniji koji gledaju film prvi puta, teško mogu detektirati koja su to dva subjektivna kadra i čija su to dva subjektivna kadra.

Kako biste objasnili odnos Vesne i zrcala? U filmu postoje kadrovi u kojima se ona promatra u ogledalu u liftu i iako je oko nje kaos, ona zadržava neutralan izraz lica. S druge strane imamo scenu gdje ona stoji u haljini ispred sobnog zrcala i na neki se način odmjerava.

Vesna je prije svega srednjovječna žena, majka koja je prošla sve u životu, morala se prilagoditi okolnostima i danas relativno skromno živi. Postavila je jednog sina na noge. Taj sin radi i uspješan je mladi biznismen. Drugo joj je dijete tek diplomiralo i brine hoće li se moći zaposliti itd. Ona je prožeta problemima koje svaki roditelj proživljava i na neki način nije u godina u kojima baš osobito puno misli na sebe. Riječ je o liku koji je dugo, dugo godina živio bez ljubavi, a to je nešto što svakom čovjeku nedostaje ako toga dugo nema. Kad se pojavi situacija koja joj omogućuje da se ljubav ponovo pojavi u njezinom životu, ona počinje funkcionirati i doživljavati stvari kao žena. Prema tome, u takvim se situacijama u filmu i ponaša kao žena.

Jeste li već prilikom pisanja scenarija imali na umu Kseniju Marinković i Lazara Ristovskog?

Nisam, barem ne odmah. Ne razmišljam o glumcima dok radim na tekstu i uopće nisam time opterećen već se tekstu posvećujem u cijelosti. Brojni kolege već unaprijed znaju koga žele za koju ulogu. Dapače, oni ne mogu napisati scenarij ako nemaju viziju određenog glumca, što ne mora biti loše. Kod nekih je kolega to dobro i dobro funkcionira, ali mene bi to opterećivalo jer mislim da bih prilagođavao neke dijelove toj osobi, a na ovaj sam način “čist” i radim scenarij tako da meni odgovara. Izbor glumaca radim naknadno i glumac se donekle treba prilagoditi tekstu.

Vesna i suprug Žarko jako su specifični. U filmu se ni ne vide nego komuniciraju telefonom.  Sigurno je zbog toga bilo malo teže graditi taj odnos između njih dvoje.

Naravno, oni ne žive u istom prostoru i njihov je kontakt najčešće telefonski. Kad smo imali probe, svi smo bili u istoj prostoriji i učinilo mi se da nešto ne štima. Vrlo sam brzo detektirao u čemu je problem. Naime, kad dvoje ljudi telefonira, oni se ne gledaju dok telefoniraju. Čim sam svakoga poslao u zasebnu sobu i kad su se mogli samo čuti, sve je sjelo na svoje mjesto.

Film je već sada okarakteriziran kao ljubavna drama, a Vi ste ga malo prije nazvali psihološkim trilerom, međutim meni se film čini previše slojevitim da bi ga uopće gurali u žanrove, a i treba biti zanimljiv različitim tipovima publike. Kako biste ga vi definirali?

Kad otvorite novine, vidjet ćete da se film nalazi pod kategorijom trilera ili triler drame. Mislili smo da bi na taj način mogao biti izazovniji publici jer publika malo zazire od drama. Nadam se da će ovaj film ljudi ipak pogledati, iako ja uopće nisam opterećen niti razmišljam o gledanosti jer su moji filmovi jako gledani i pritom ne mislim nužno na gledanost u kino dvoranama. Jedan od mojih prethodnih filmova Tu, može se u potpunosti pogledati na YouTubeu i dosad ga je vidjelo skoro 2 milijuna ljudi. To je jedan veliki broj i ja sam stvarno zadivljen tom činjenicom. Čini mi se da će i ovaj film doprijeti do publike. Doista preporučam ljudima da odu u kino i pogledaju ga.

Recenziju filma S one strane možete pročitati na Ziherovom linku.

Komentari