Recenzija: Traumatična stvarnost na rubu racionalnog („S one strane“, Z. Ogresta)
Posljednji film Zrinka Ogreste naziva S one strane po mnogočemu je specifičan film. Prvo zato što je dobio čast da bude prikazan na 66. Berlinskom filmskom festivalu, zatim po nagradama koje je pokupio na međunarodnom filmskom festivalu u Beogradu (FEST-u), pa onda i po tome što je svoju domaću premijeru imao u zanemarenom splitskom kinu Karaman. Karaman je najstarije splitsko kino, svojevrsna institucija, koja uporno održava nepokolebljivi filmski (i kulturni) duh centra grada. Iako mu duh snaži, tijelo mu je ostarjelo, pa se tako poviše platna, na stropu, ukazala rupa iz koje viri građevni materijal, no ništa se nije prolomilo po glavnim akterima poslije filma, osim dugotrajnog i glasnog pljeska publike. Premijera je napunila kino, a u publici su se mogla vidjeti mnoga poznata splitska lica. Na trenutak, Split je zaboravio na svoj položaj kulturne provincije koja se rijetko može pohvaliti ovakvim premijerama i čija kulturna krvna slika ovisi o nekoliko festivala i ovakvih događaja koji nažalost nisu pravilo.
S one strane film je koji kreće sporo i polagano uvodi gledatelja u radnju u čijem se centru nalazi sredovječna medicinska sestra Vesna koju sjajno tumači Ksenija Marinković. Vesna je prije rata bila u braku s JNA oficirom, bivšim haškim osuđenikom, a zatim se doselila u Zagreb kako bi okrenula novu stranicu u životu svoje obitelji i raskinula veze koje produbljuju postratne traume. U takvom mirnom životu sporog tempa jedan telefonski poziv, od osobe koju nije vidjela ni čula dvadeset godina, mijenja sve. To je svojevrsni zaplet filma koji ne nagovještava da će stvari po likove krenuti potpuno iracionalnim smjerom. Tri četvrtine filma uvedeni smo u tužnu i tjeskobnu priču o postratnim traumama jedne obitelji koja plaća cijenu zbog toga što su u srodstvu s ratnim zločincem. Ogresta prihvaća rizik da svojim filmskim pristupom odvrati gledatelje podsjećajući tematikom i stilom na neke filmove iz lošije povijesti hrvatskog filma. Ali onda šok. S one strane je film s ključem, twistom, koji šokira i u zadnjoj četvrtini daje potpuno drugačije značenje svemu što ste do tada vidjeli. Tako koscenaristi Zrinko Ogresta i Mate Matišić izlaze iz okvira koji su smišljeno postavili, igrajući se žanrom i predrasudama gledatelja.
S one strane je film na rubu racionalnog koji intrigira i predstavlja intelektualni izazov za gledatelja. To nije pristup koji smo imali prilike vidjeti u recentnijem domaćem filmu. Na kraju projekcije malo tko je pričao, gledatelji su s premijere izlazili zbunjeni u kontemplaciji o poanti koju su možda propustili, analizirajući moguće razloge i apsurdnost situacije koja se pred njima odvila. Ovo nije film koji gledatelje ostavlja izdvojenima, ravnodušnima i neangažiranima, on tjera na razmišljanje i provokacijom će sigurno izazvati proturječne reakcije publike. Jedni će ga voljeti zbog toga što ih je natjerao na razmišljanje, uznemirio, pripremio ih na klasičnu dramu, a odveo na sasvim drugo mjesto, dok će mu drugi zamjerati kako se radi o nepotrebnom razvlačenju radnje čiji twist ne nudi razrješenje i nije dovoljno snažan da iznese i opravda cijelu priču. Ipak i jedni i drugi naklonit će se sjajnim rolama Ksenije Marinković i velikog Lazara Ristovskog, promišljenoj režiji i sjajnoj kameri Branka Linte, koja pristupa likovima kao strancima, probijajući se s one, neke druge, strane. Svidio se široj publici film ili ne, on će neupitno biti tema rasprava i analiziranja jer uspijeva uhvatiti gledatelja i angažirati ga. To je svojevrsni uspjeh koji i nekim ambicioznijim filmskim projektima rijetko uspije.
