Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Intervju

Iza kamere – Judita Gamulin: “Snimajte što vas zanima, a ne što mislite da druge zanima”

10.05.2016. Marija VukšićFoto: Matija Pekić

Judita Gamulin studentica je diplomskog studija Filmske i televizijske režije na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti i pripada novoj generaciji hrvatskih filmaša. Završila je BA studij Montaže. Paralelno radi u filmskoj produkciji kao skripterica, montažerka, asistentica montaže i asistentica režije. Dosad je snimila kratkometražne filmove Daddy Issues (2014), Minus 4 (2015) i Cvijeće (2015). Njezin film Daddy Issues prikazan je u programu Fokus – Izvan konkurencije na 25. Danima hrvatskog filma i na Festivalu mediteranskog filma u Splitu, a za film Cvijeće koji je prikazan na 10. izdanju programa Kockica Zagreb film festivala, dobila je nagradu za montažu na Festivalu studentskog filma Early Bird. S filmom Cvijeće također je sudjelovala na BISFF (2016) – Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u Busanu, Koreji, u međunarodnoj konkurenciji, a moći ćete ga pogledati i u glavnom natjecateljskom programu festivala Kratki na Brzinu.

Judita, zašto si baš odlučila upisati režiju? Gajiš li oduvijek strast prema filmovima?

Film me najviše veseli i to nekako oduvijek znam. Roditelji mi se bave filmom i kazalištem pa sam se vjerojatno kao mala navukla na emocionalne rollercoastere koje proživljavaju kad nešto rade. Svaki dan polusvjesno gledam ljude, prisluškujem ih, pokušavam viriti u njihove stanove i onda dođem doma i sve to zamišljam u dobrim, lijepo koloriranim kadrovima. Usput ću vjerojatno sa stubišta tonski snimiti susjede koji se svađaju da ne moram izmišljati dijaloge. Više se ne pitam zašto.

Radila si kao skripterica, montažerka i asistentica montaže, kakvo je tvoje iskustvo tih poslova? Čula sam da su to često vrlo teški poslovi zbog kojih ponekad moraš usred noći sjediti u polju kukuruza.  

Skriptanje je mazohistički posao, ali ne zato što sjediš na kiši i hladnoći po noći. Satima moraš biti koncentriran na kontinuitete i to je stresno samo po sebi, a pogotovo ako si prirodno nervozna osoba koja previše priča sama sa sobom kao ja. Ako to sve potisneš imaš genijalnu, neprocjenjivu priliku za učenje, a i lova je super. Kroz montažu sam naučila sve što znam o filmu i to je zbilja dobar temelj za dalje. Neke tehničke i zanatske stvari su mi poprilično lagane, fakat šteta što film možeš zeznuti na sto drugih načina.

Foto: Tin Mihaljević, sa seta Minus 4

Foto: Tin Mihaljević, sa seta Minus 4

Pogledala sam sve tvoje kratkometražne filmove i čini mi se da su pomalo „gorko-slatki“, teme kojima se bave su ozbiljne, ali uvijek uz određenu dozu humora. Primjerice, u Cvijeću je riječ o dvjema obiteljima koje su došle u posjetu očevima koji dijele bolničku sobu i obojica su teško bolesna. U Minus 4 glavni je lik suicidalan policajac, a u Daddy Issues radi se o obitelji s ozbiljnim problemima u komunikaciji i raznim frustracijama. Pa ipak, tvoji filmovi ne ostavljaju gledatelja nimalo depresivnim. Otkuda crpiš ideje za svoje filmove i zašto su baš takvi?

Ajme, ne znam. Ispada da su svi ti filmovi neke nakupine stvari koje su mi u tom trenutku bile jako zanimljive. Uvijek počnem nešto raditi s glupom rečenicom tipa: ‘ajme moram nešto snimiti u podzemnoj garaži i da je napeto’ ili ‘ajme ja bi nešto u automatskoj autopraonici’ ili ‘ajme bilo bi super da su dve familije u istoj bolničkoj sobi i da film gledaš dvaput’. Sad se pokušavam izlječiti od toga ‘ajme ja bi ovo, ja bi ono’ jer onda svaki put scenarij podložim nekoj autopraonici što nije baš najpametnije. To mi se događa i sa sljedećim filmom pa razbijam glavu već mjesecima. Meni su ti sva ta tri filma depresivna, to bi isto trebalo liječiti (haha).

U kojem ti se smjeru čini da se hrvatski film kreće naspram hrvatskog filma devedesetih? Ima li nekih značajnijih promjena?

Situacija je neusporedivo bolja. Zamišljam da je hrvatska kinematografija danas u kasnom pubertetu. Imamo hrpicu dobrih filmova i HAVC koji genijalno funkcionira i svima nam ulijeva neku sigurnost. Jedino što preostaje je još malo izbrendirati kinematografiju i možda kroz neku super TV seriju naučiti ljude da gledaju te filmove. To kako ljudi razmišljaju o našoj kinematografiji je čista masovna histerija. Imamo malo dobrih filmova jer nas je malo, a ne zato što smo glupi.

Koji bi festival na kojem se primarno prikazuju hrvatski filmovi izdvojila kao najvažniji?

Ovisno o vrsti i rodu, u teoriji su bitni Pula film festival, Zagrebdox, Animafest, a Kockice Zagreb Film Festivala uvijek imaju super selekciju kratkometražnih filmova autora koji nisu snimili dugi metar pa su super platforma za mlade ljude. Imamo 60 festivala i bili su mi fora svi na kojima sam bila.

Kad bi studentima režije koji tek počinju studirati mogla dati jedan savjet, koji bi to bio?

Snimajte što vas zanima, a ne što mislite da druge zanima.

Kako ti je bilo na Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u Busanu?

Joj, genijalno! Osim što sam bila na drugom planetu, srela sam neke superzanimljive redatelje što je jako bitno kad radiš ovakve stvari u maloj zemlji i stalno se uspoređuješ s istih 15 ljudi. Plus što je korisno pogledati hrpu kratkih filmova iz cijelog svijeta – loši te ohrabruju, a dobri nabrijavaju.

 

Komentari