Buket neugode (“Cvijeće”, Judita Gamulin)
Je li cvijeće znak pažnje ili način da se nedostatak pažnje prekrije i kakve to veze ima s odnosima u obitelji propituje Judita Gamulin u kratkometražnom filmu Cvijeće iz 2015. godine koji je tijekom prošle i ove godine prikazan na brojim festivalima, uključujući čak i Međunarodni festival kratkometražnog filma u Busanu (Koreja) 2016. godine.
Vrlo zanimljivom strukturom redateljica stavlja u suodnos priče dviju obitelji okupljenih oko očeva koji dijele bolničku sobu. Naime, središnja radnja podijeljena je na dva dijela u kojima se sagledava isti događaj – obiteljske posjete bolesnim očevima – ali iz dviju različitih perspektiva. U prvom je dijelu fokus stavljen na imućnu i urbanu obitelj, a u drugom na obitelj iz provincije koja pripada srednjoj klasi. Pritom, prateći jednu priču, gledatelj ima djelomičan uvid u posjetu koja se odvija pored susjednog kreveta. Uporaba dubinske mizanscene u ovom slučaju nije samo zanimljiv, već logičan i dobar način da struktura filma postavi paralelu među obiteljima, ali i da poveže njihove priče (što je minimalistički, ali vrlo jasno ostvareno povremenim pogledima).
Glasne tišine bolničkih posjeta
U prvom dijelu majka (Ksenija Pajić) i dvoje odrasle djece (Hrvojka Begović i Adrian Pezdirc) posjećuju bolesnog oca (Dušan Gojić), noseći mu buket cvijeća. Cvijeće je lijepo, ali isprazno kao i njihov razgovor koji se gotovo nelagodno potencira kako bi se prekrila sveprisutna šutnja među njima. Kratke tišine koje se javljaju među nepovezanim temama dobro poentiraju jaz koji postoji u obiteljskom odnosu. Scenarij, kojeg potpisuje sama redateljica, ne samo da postojano odražava nelagodu nego britko i ironično (poput i izvedbe glumaca) iznosi probleme zlatne mladeži. Kad će otac sagraditi drugu vikendicu kako se ne bi svađali oko termina godišnjeg odmora te gdje bi mogli na ručak kad otac ozdravi, to su brige kćeri i sina koji stvarnost podnose na način da joj pridaju dozu trivijalnosti, iste kakva se nalazi u poklonjenom cvijeću.
Druga obitelj, naravno, donosi svoju priču. Osjeća se to u dijalozima koji su u ovom slučaju šturi i jetki, ali i konkretni. Njihovi problemi drugačije su naravi (zaposlenje, odabir sinove partnerice), a duge šutnje odraz su međusobnog nerazumijevanja i neslaganja koje odražava sraz dvaju svjetova: gradskog i mladenačkog te roditeljskog i seoskog. Dobru glumu umorne i zabrinute majke (Mirela Brekalo) upotpunila je suptilna kostimografija (Dominika Mandić) koja uspješno materijalno kontrastira s ulogom Ksenije Pajić. Uloge drugog oca (Željko Königsknecht) i sina (Matija Čigir) pretjerano se ne ističu, no pristaju u okvire filma.
Prepoznavanje
Uz duboku mizanscenu koja obuhvaća u kadru obje obitelji i tako otvara prostor za međusobnu (indirektnu) komunikaciju, na stilskom planu i uporaba slobodne kamere te često fokusiranje na blizi plan pretvara likove u međusobne promatrače što direktno i samog gledatelja stavlja u poziciju onoga tko procjenjuje drugog, a možda se u tom drugom pomalo i prepoznaje. Upravo ta slika, pogledi, razotkrivaju ono što pokušaji razgovora žele sakriti, a jasnoća kojom je to prikazano, uz sve ostale karakteristike, pridonosi kvaliteti ovog filma. Likovima Judite Gamulin neugodno je do te mjere, dok u teškoj situaciji nastoje održati privid normalnog susreta, da se od bolesti očeva čini tragičnija narav njihovih međusobnih odnosa. Uviđamo to i mi gledatelji, pa su i nama njihove šutnje neugodne i poznate. Cvijeće nam stoga ostavlja opor okus kojeg ni buket cvijeća ne može ublažiti.
