Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Istaknuto

Izbori 2015: A gdje je kultura?

06.11.2015. Hrvoje KorbarFoto: h-alter.org

Predizborna kampanja, na zadovoljstvo velikog dijela javnosti, završava večeras, a i u ovoj smo izbornoj sezoni bili izloženi već uobičajenom folkloru domaće politike. Tko su naši, a tko su njihovi, tko su istinski domoljubi, a tko reakcionarni elementi u društvu – pitanja su od kojih svakog prosječnog konzumenta medija već boli glava.

Ono što je, kao i obično, uglavnom prošlo ispod radara javnosti jest sadržaj rubrike „kultura“ u programima stranka za izbore, koji je ovom prilikom uglavnom sveden na minimum, i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu, pa tako kultura u malo kojem programu prelazi više od kartice teksta. Neke od stranaka i koalicija koje se smatraju „trećom opcijom“ kulturom se u svojim programima uopće ne bave, što je također indikativno. Ozbiljne rasprave u ovoj se predizbornoj kampanji nisu vodile gotovo ni o kojem pitanju, a posebno ne o kulturi, budući da se njom, izuzev nekoliko specijalizirani portala, naizgled nitko ni ne bavi. S druge strane, kultura se uglavnom nije instrumentalizirala u svrhu političke kampanje, izuzev medijskog okršaja Tomislava Karamarka i Olivera Frljića, koji je za ovu potrebu prokomentirao sam Frljić, ali se pojedini kulturnjaci, kako to obično biva, jesu svrstali uz određene stranke, a mali broj njih nalazi se i na samim izbornim listama.

Budući da Ziher volimo svrstavati u taj uski krug, odlučili smo ispitati same umjetnike (ili, tehnički rečeno, kulturne djelatnike) o sadržaju tih programa. Za potrebe ovih izjava priredili smo dokument u kojem smo većinu izbornih programa, koliko je to bilo moguće, očistili od naznaka njihovih autora, iako je iole upućenijem čitatelju razvidno barem o kojim se političkim opcijama radi, dok je jedan dio ispitanih umjetnika itekako involviran u kulturno-političke probleme, a s programima su na razne načine bili upoznati i prije našeg upita. Cilj nam je bio okupiti stručnjake koji se povodom ovih izbora nisu javno svrstali niti uz jednu stranku, nisu potpisivali pisma podrške, a koji su na razne načine relevantni za ovu temu.

[Nora Krstulović] Foto: hrt.hr

[Nora Krstulović]
Foto: hrt.hr

Nora Krstulović, kazališna redateljica i urednica portala Teatar.hr, kulturnom politikom intenzivno se bavi posljednjih petnaest godina. Teatar.hr jedan je od rijetkih medija koji se bavio zastupljenošću kulture u programima političkih stranaka, što je Krstulović dovelo do zaključka da stvari ne stoje dobro: Stranke koje su u prošlosti obnašale vlast na državnoj ili lokalnoj razini kulturom se bave tek na razini općeg mjesta, dok one koje nisu bile na vlasti, ali su participirale u zastupničkim tijelima možda imaju nešto bolje programe (koje su im po narudžbi pisali stručnjaci), ali su u dosadašnjoj praksi na terenu pokazale prilično nesnalaženje ili nezainteresiranost za kulturne teme.

Nakon njenog nastupa u emisiji Otvoreno HRT-a, u javnosti se počelo govoriti o analizi Hrvatske udruge poslodavaca, koja je pokazala da su tzv. kreativne i kulturne industrije u Hrvatskoj drugi po doprinosu nacionalnom BDP-u.  Poučena dugogodišnjim iskustvom, Krstulović smatra da je pozivanje političkih stranaka na djelovanje po pitanju reforma u kulturi jalov posao: Stoga apeliram na kolege iz tzv. kreativnih i kulturnih industrija da se probude i ponude konkretna rješenja jer nam u suprotnom, po svoj prilici, može biti samo – gore.

[Snježana Banović] Foto: Zoran Badanjak

[Snježana Banović]
Foto: Zoran Badanjak

Snježana Banović, kazališna redateljica, teatrologinja i redovna profesorica na Akademiji dramske umjetnosti, također je jedna od onih koji budnim okom prate kulturnu politiku. Tvrdi da se kulturom političke stranke u programima bave usputno, isključivo kao identitetom i tradicijom, nužnim zlom o kojem nije uputno sustavno i strateški raspravljati.

Banović pozitivne primjere prepoznaje tek u programima dviju stranaka: Osim dvije stranke (programi 3 i 6) koje su progovorile o sustavu strateški, uključujući njegovu reformu kao nužnost, ostali su s kulturom u velikom problemu jer su im potpuno odbojni mogući instrumenti njezina funkcioniranja pa će u slučaju da bilo tko od njih dobije taj resor ona i dalje tavoriti u ad-hoc planiranju, financiranju bez kriterija, netransparentnom odlučivanju i interesnom kadroviranju te ostati izrazito politizirani resor kojeg zbog socijalnog mira određuje socijalna, a ne kulturna politika i u kojem je legislativa mrtvo slovo na papiru koje se donosi bez dijaloga sa strukom i javnošću.

Oliver Frljić, kazališni redatelj i intendant HNK Ivan pl. Zajc jedna je od najkontroverznijih ličnosti domaće kazališne scene, a nedavni okršaj s Tomislavom Karamarkom, predsjednikom HDZ-a koji je na predizbornom skupu u Rijeci najavio njegovo smjenjivanje u slučaju dolaska na vlast jer smatra da riječko Hrvatsko narodno kazalište svojim programom nije ni hrvatsko ni narodno, nego da je postalo prostor nove kulturne okupacije i izrugivanja hrvatskoj kulturi i narodu. Štogod mislili o Frljićevom umjetničkom i strateškom vodstvu tog kazališta, ovakav poziv na linč zabrinjavajuć je iz više razloga, između ostalog jer očito najavljuje izvjesne ne-umjetničke kriterije vrjednovanja umjetnosti.

Na sebi svojstven način, Frljić je i u komentaru za Ziher odgovorio na teze Tomislava Karamarka i izborne programe koji kulturu definiraju kao sastavnicu hrvatskog nacionalnog identiteta: Što je hrvatski kulturni identitet? Je li to HNK Rijeka koji u sljedećoj godini koproducira predstavu s teatrom Hebbel am Ufer (HAU) iz Berlina, festivalom Wiener Festwochen, Kunstfestom iz Weimara, Zuricher Theater Spektakelom, Forum Freies Theaterom iz Dusseldorfa i Slovenskim mladinskim gledališčem iz Ljubljane? Pitanjem o definiciji funkcije Hrvatskog narodnog kazališta kao takvog ovom se prilikom nećemo baviti, jer se radi o temi koja bi mogla zauzeti poseban tekst i također je važna sastavnica domaće kulturne politike, a o kojoj je ponešto rekao i Frljić:  Drugi problem je prevelik broj nacionalnih kazališta u Hrvatskoj. On zasigurno ne odražava realne kulturne potrebe, već je jedan nasljeđeni i u mnogim zemljama odbačeni model. To bi netko već jednom trebao glasno reći, a onda i napraviti nešto po tom pitanju.

[Oliver Frljić] Foto: HNK Ivan pl. Zajc

[Oliver Frljić]
Foto: HNK Ivan pl. Zajc

Za potpunu marginalizaciju kulture u programima stranaka, Frljić smatra jednako odgovornima one koji kreiraju kulturnu politiku, kao i kulturne djelatnike. Posebno se osvrnuo na jedino ovogodišnje otvoreno pismo podrške nekoj političkoj stranci, koje je potpisalo pedeset uglednih umjetnika: Nitko od tih kazališnih kolega, koji su svoj umjetnički integritet prodali za podršku jednoj političkoj partiji, nije ni slova javno prozborio kad je Zajc 5. kolovoza ove godine bio pod opsadom, kad su se umjetničke slobode njegovih djelatnika htjele i fizičkom silom ugušiti.

Taj tip podrške političkim strankama nije novost na domaćoj kulturno-političkoj sceni – gotovo o svakim izborima pojavi se lista kulturnih djelatnika koji podržavaju određene političke stranke i kandidate. Tako se svojevrstan rat vodio o predsjedničkim izborima 2010. godine, kad su oba kandidata u drugom krugu iza sebe imale nezanemarivu podršku kulturnih djelatnika. Budući da nikog od njih nismo kontaktirali, teško je raspravljati o njihovim motivima – da se radi o podršci strankama zbog vjere da su te stranke sposobne sprovesti ključne promjene za domaću kulturu, angažman bismo smatrali potpuno opravdanim, ali vrijedi spomenuti i drugu tezu, koju je u razgovoru s nama iznio Oliver Frljić – prema njegovom mišljenju, tu se radi isključivo o predizbornoj trgovini.

[Nikica Gilić] Foto: Privatni album

[Nikica Gilić]
Foto: Privatni album

Nikica Gilić, filmolog i izvanredni profesor na Katedri za filmologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, proučavanjem programa stranaka i praćenjem predizborne kampanje zaključio je da je kultura zadnja rupa na svirali hrvatske politike. Kod Gilića podjednako nepovjerenje budi kulturna politika vladajuće koalicije, koju je okarakterizirao kao katastrofalnu, ali i opozicijske liste, od kojih neke prijete povratkom u kulturnu politiku devedesetih. Gilić stanje u filmu ne prepoznaje kao kritično zbog dobrih temelja, postavljenih osnivanjem HAVC-a. Ipak, razloga za strepnju ima: Jedino pitanje je hoće li vlast poštivati postignut stupanj autonomije filma od stranaka i Vlade RH? Tu je kadrovska politika, nažalost, važnija od napisanih programa, a umijeće lobiranja, bojim se, predstavlja ključnu kulturnu strategiju.

Gilić se osvrnuo i na stanje u ostalim umjetnostima, koje smatra mnogo lošijim nego u filmu, a posebno ističe tretman kazališta i književnosti, ali i status HTV-a, na kojem se, prema njegovom mišljenju, trenutno pokušava uništiti sve što javnu televiziju razlikuje od velikih privatnih televizija, npr. obrazovni i dramski program. Ipak, Gilić ističe odnos prema jazzu, koji karakterizira kao ponižavajući: Jazz je u svijetu postigao popriličan prestiž, kod nas ima sjajnih stvaralaca, a Hrvatska ga drži na umjetnom disanju.

[Milana Vuković Runjić] Foto: Mateja Vrčković

[Milana Vuković Runjić]
Foto: Mateja Vrčković

Milana Vuković Runjić, nakladnica, urednica i književnica opisuje stanje u hrvatskoj kulturi u posljednje četiri godine kao potpuni kaos i podsjeća na činjenicu da je proračun za kulturu iznosio tek 0,49 posto ukupnog proračuna. Kao velike probleme književnosti ističe nepostojanje agencije koja bi se sustavno bavila promicanjem hrvatske književnosti u Europi i šire, a spominje i stalno mjesto prijepora na domaćoj književnoj i nakladničkoj sceni – štand na sajmu knjiga u Frankfurtu, za koji tvrdi da je posve razoren. U odgovoru na rješenje vrlo je rezolutna: Samo konkretne smjene ljudi koji su proteklih godina upropaštavali hrvatsku kulturu mogu pomoći na ispravljanju tih i drugih propusta.

Ukoliko podcjenjujete kulturu s vrha, ako za nju, naposljetku, izdvajate manje od jedan posto iz proračuna, što očekivati od potencijalne publike? pita Olja Savičević Ivančević, nagrađivana književnica, koja tvrdi da kod nas vlada mentalitet sažet u izjavama poput „kome je knjiga kruha dala?“ Odnos kulture i politike definira kao ignoranciju, budući da je ignorancija najučinkovitije sredstvo za eliminaciju onih koji su makar potencijalno neugodni: Ukoliko nekog kulturnjaka, umjetnika muče porivi da se pozabavi aktualnim propitivanjima stvarnosti, ako puno „talasa“ vjerojatno su ga već proglasili redikulom ili sklonili negdje gdje nije pretjerano uočljiv ili je kontekst toliko trivijaliziran i zauzet produciranjem lažne stvarnosti da kontaminira i neutralizira svaku istinitost i ozbiljnost.

[Olja Savičević Ivančević] Foto: Andrija Zelmanović

[Olja Savičević Ivančević]
Foto: Andrija Zelmanović

Savičević Ivančević osvrnula se na opće mjesto definiranja kulture kao prostora ostvarivanja nacionalnog identiteta: Govori se kao da je identitet pitanje folklora, a ne suvremenosti i nekakve svevremenosti, kao što je to slučaj kod nekih ozbiljnih naroda kojima je kultura, prvenstveno suvremena, itekako važna.

Na snazi su različiti oblici cenzure i ucjene, prikriveni i otvoreni, a moglo bi biti još gore, kaže ističući činjenicu da se određene „kontroverzne“ kazališne predstave, poput Frljićevih iz riječkog HNK-a ili Buljanovih ‘Elementarnih čestica’ ne mogu vidjeti u Zagrebu, što ne smatra slučajnošću. Knjigu je, prema njenim riječima, donekle i lagano ignorirati, ali kazalište jest ono koje ima potencijala biti opasno.

Tomislav Fačini, dirigent i umjetnički voditelj ansambla Antiphonus, smatra da je kultura politici svugdje posljednja rupa na svirali: Samo, nije ista zadnja rupa na prvoj flauti Bečke filharmonije (koja se inače sama izdržava) i pastirske dvojnice. Očito upućen u problematiku, Fačini objašnjava kako su usporedbe s drugim zemljama jednake brkanju krušaka i jabuka, budući da u nekim zemljama uopće ne postoje dotacije za kulturu, ali unatoč tome kultura živi i napreduje.

[Tomislav Fačini] Fotografija objavljena uz dozvolu T. Fačinija

[Tomislav Fačini]
Fotografija objavljena uz dozvolu T. Fačinija

Problemi kulturne politike, prema Fačiniju, problemi su koji su očiti i u čitavom hrvatskom društvu – nedovršena i nedomišljena tranzicija s jakim uplivom pojedinaca i raznih privatnih struja, uvjetovanih malom populacijom i nasljeđe socijalizma koje je u potpunom neskladu s tipom otvorenog društva kojemu političke strukture teže zadnjih 25 godina. Zbog toga smatra da pozicija kulture u programima stranaka uopće nije bitna jer je ionako marginalizirana i prepuštena sama sebi. Kao najbolje dijelove programa ističe analizu manjkavosti sustava, dok drugi, kaže Fačini, lapidarnošću posebno svjedoče o mentalnom sklopu svojih autora.

Fačini nudi vrlo konkretne prijedloge kulturnoj politici – specifične zakone o radnim odnosima u umjetničkim institucijama, zapošljavanju i izboru upravnih funkcija u kulturnim institucijama, zakon o financiranju amaterizma, ali i rigorizniji odabir umjetnika i ansambala u koje se ulaže. Za sve navedeno, tvrdi Fačini, treba imati petlje: Realno, čovjek se može zamjeriti mnogima, a korist je upitna, jer se kod nas svašta može izigrati i izvrnuti. Kultura se kratkoročno rabi kao tradicijsko domoljubni, odnosno urbano intelektualni privjesak. Što bi rekla Rozga, bižuterija. Jedina nam je i vječna nada da se, slučajno, nađe prava osoba na pravom mjestu.zaključuje Fačini.

[Ida Prester] Foto: Press

[Ida Prester]
Foto: Press

Ida Prester, glazbenica i televizijska voditeljica, osvrnula se na poziciju rock glazbe u odnosu na tzv. „ozbiljnu kulturu“: Ako napraviš najalternativniju kazališnu predstavu ili film, imaš šanse dobiti novce od države kroz nekoliko državnih institucija, iako su i tu šanse na strani najjačih. Vrijednost rock glazbe nije prepoznata od strane kulturne politike i nema zaštitu države pa tako Prester tvrdi da za državu rock glazba ima jednaku vrijednost pucketanju plastičnih balončića na omotima bijele tehnike, a glazba je u potpunosti prepuštena vjetrometini tržišta: Zbog toga profesionalnih glazbenika, osim neo-narodnjaka i klasičara, gotovo ni nema. Poziciju kulture u predizbornim programima, kao i mnogi drugi sugovornici, prepoznala je kao posljednju rupu na svirali, budući da još uvijek živimo u državi koja svoju ekonomiju bazira primarno na turizmu: Baviti se kulturom na Balkanu je zapravo „preseravanje“ i zato se u programima koriste floskule poput: promicat ćemo, razvijati, potaknuti, stabilizirati i jačati.

Srđan Gulić Gul, član Hrvatskog društva skladatelja i bivši bubnjar Haustora i Discipline Kitschme, detaljno se osvrnuo na konkretne programe i istaknuo kako gotovo svi programi barataju floskulom „kreativne industrije“; bez istinskog razumijevanja pojma, kao što je to i „integrirani pristup kulturi“. U drugom ponuđenom programu, Gulić smatra najstrašnijom tezu o pomirbi „najviših estetskih kriterija“ s hrvatskom svakodnevicom. Programe koji su se odmaknuli od floskula, odnosno predložili konkretne planove i analizu postojećeg stanja, Gulić smatra sadržajno kvalitetnima, a zamjera onima koji uz to i dalje kupuju političke poene na „identitetu, povijesti i baštini“, dok kao najbolji program opisuje onaj pod rednim brojem 6 koji pokazuje, prema njegovom mišljenju, da su autori evidentno upoznati s međunarodnom praksom i da se od nje – ne srame učiti.

Slaven Kosanović, poznatiji pod umjetničkim imenom Lunar, jedan je od najpoznatijih domaćih street art umjetnika, a njegova profesija, koja u tolikoj mjeri ne ovisi o državnim subvencijama, itekako je utjecala i na njegov stav o politici, što i sam objašnjava: Likovna kultura je divna stvar jer spada u domenu intelektualnog vlasništva koje ti nitko ne  može oteti. Prvo, jer imaš svoju svrhu postojanja i ljubav i u situacijama ako nemaš novca. Drugo, jer uvijek praktički ni od čega možeš stvoriti nešto, dovoljno je da uzmeš komad papira, kartona, drveta, kamen i ugljen, ciglu ili olovku i uz malu intervenciju imaš gotov proizvod. Treće, jer umjetnost vrlo jednostavno povezuje kvalitetne ljude, bez obzira na klasu, rasu i druge umjetno stvorene podjele.

[Slaven Kosanović Lunar] Foto: Rea Berger

[Slaven Kosanović Lunar]
Foto: Rea Berger

Programe političkih stranaka tako percipira kao reklame, kojima ne želi pridavati težinu, jer im je krajnji cilj samo osvajanje vlasti. Kao jedinu rečenicu vrijednu svih priloženih programa ističe sljedeće:  Važno je napomenuti da su mobilnost umjetnika, mobilnost umjetničkih djela kao i dijalog, temelji europskih kulturnih politika koje u Hrvatskoj tek čekaju implementaciju. Na nju se nadovezuju i njegova razmišljanja: Iz iskustva bih rekao da je inicijativa pojedinca faktor koji bilo gdje u svijetu mijenja stvari, iluzorno je očekivati da će to neka politička stranka promijeniti. Većini ljudi je pogon želja za novcem, ali u svakoj branši postoje ljudi koje vodi strast i takvi ljudi mijenjaju svijet, bez obzira da li djeluju na području medicine, politike ili umjetnosti, jer imaju humanu komponentu i djeluju kao bića, ne kao programirani roboti. 

Tekst nismo slučajno završili upravo izjavom Slavena Kosanovića Lunara, koji kao najvažniju stavku kreativnog stvaralaštva ističe ljubav prema samom stvaranju i želju da se izraziš kroz određeni umjetnički medij. Njegovo prilično optimistično razmišljanje rijetko se može čuti u zemlji u kojoj se smatra da najveći broj umjetnika ovisi o državnoj milosti, jer se kulturu uglavnom percipira kao državnog parazita, a što opovrgava istraživanje Hrvatske udruge poslodavaca, koje je, kako kaže Krstulović, zaobišlo sve ove izborne programe.

Kultura je državi bitna od samih njenih početaka – grčka tragedija nije bila privilegija aristokracije, već državna svečanost, a kultura najbolje prolazi u drugoj polovici prošlog stoljeća, razvojem ideje o tzv. welfare state. U doba neoliberalnog kapitalizma (iako vjerujem da većina onih koji o njemu raspravljaju ni sami nisu sigurni što on podrazumijeva) sve se češće govori o prepuštanju kulture slobodnom tržištu, bez svijesti da u tom trenutku kultura postaje privilegija, a ne javno dobro. Kultura nije samo večer uz romantičnu komediju, razbibriga i zabava, iako jest i to – kultura je ljudsko pravo, ali i ljudska potreba. Ako se ovo posljednje u bilo kojem trenutku opovrgne, stvorit ćemo svijet u kojem nikako ne bih htio živjeti.

O stanju domaće demokracije i razine javne rasprave mnogo govori i činjenica da je nemali broj kontaktiranih umjetnika odbio komentirati ovu temu iz straha da će bilo što izgovoreno imati posljedice na njihovu ionako nesigurnu budućnost. Snježana Banović smatra da upravo taj strah paralizira svaku mogućnost ozbiljne rasprave o kulturi i komentare struke, što su i mnogi drugi sugovornici istaknuli kao veliki problem.

Naposljetku, možemo samo izraziti nadu da će doći i trenutak u kojemu se kulturom neće baviti politika (i to isključivo politikanski), u kojemu se kulturom neće baviti na način na koji se raspravljalo i u čitavoj ovoj kampanji – naša i vaša kultura, tradicionalna i suvremena kultura, lijeva i desna kultura. Spas bi bio formiranje skupine stručnjaka koji će se voditi prvenstveno ljubavlju prema kulturi, a ne političkim preferencijama, koje su potpuno legitimne i u duhu demokracije, ali ne i kriterij pri donošenju odluka u kulturi. I ponovno vrijedi istaknuti da za ovo stanje nije u potpunosti kriva politika, već i svi koji odbijaju reagirati na postojeće, kritično stanje, svi kojima u interesu nije boljitak domaće kulture, i naposljetku – naši kolege iz medija, koji su kulturu i svaku raspravu o njoj sveli na razinu kuloarskog trača i žute štampe.

Kultura u Programima Stranaka Za Izbor Zastupnika u Parlament by Ziherhr

Komentari