Svijet oko nas – kultura javnog prostora
Javni prostor. Na koji način reagirati na strukturu istoga postao je već permanentan problem s obzirom na sukob mišljenja stručnjaka s područja bliskima toj temi. Problemi sežu od zakrčenosti prostora namijenjenom slobodnom kretanju čovjeka, preko diferentnosti neintegrirane arhitekture, pa sve do nepostojanja adekvatnog zakonskog okvira koji bi bio u službi regulacije podizanja javnih spomenika, odnosno skulpture.
Vrhunska skulptura u javnom prostoru naše države ponekad je tretirana u rangu s običnom kantom za smeće. Mnogi su primjeri gdje se smještanjem skulpture ona sama utapa u beskrajnom moru suncobrana nanizanih kafića kojima primarna uloga niti nije da štite od Sunca već prvenstveno- komercijalizam. Takav slučaj nalazi se u neposrednoj blizini glavnog zagrebačkog trga, na samom početku Gajeve, gdje se Razlistana forma Vojina Bakića, kao izuzetno djelo, skriva u okrilju ugostiteljstva. U ovom slučaju, osnovni problem je tretiranje okolnog prostora skulpture. Ipak, ponekad se tretiranjem djela izuzetno degradira značaj same teme, skulpture i autora. Primjer sličnog problema nalazimo kod spomenika Ivana Meštrovića koji prikazuje Nikolu Teslu. Skulptura je, željom samog Meštrovića, prvo stajala u dvorištu Instituta Ruđer Bošković kojemu je skulpturu sam autor i poklonio. Potom je premještena na skučen ugao u Teslinoj ulici gdje je integracija djela s prostorom bilo apsolutno nemoguća. S obzirom na to da je izgubila svoju osnovnu bit, funkcija ove skulpture svela se samo na povremeni naslon za bicikle.
Drugi spomenut problem jest suvremena arhitektura i njezino smještanje u javni prostor. Ekspliciranje ove teme bit će ostavljeno za buduće vezane članke.
Još jedan od problema jest što skulpture smještene u javnom prostoru ne prolaze kroz konkretne mjere i regulacije od strane stručnih osoba te za njih ne postoje adekvatni zakoni. Zbog takvog stanja u državi, gdje se umjetnost, pa čak i ona koja je namijenjena širim masama, ostavlja kao potpuno nebitna komponenta života građana, događaju nevjerojatni slučajevi gdje se na gradske ulice smještaju ništa više nego loši primjeri pokušaja likovnog izraza ili se, u boljem slučaju, neki relativno osrednji primjerci smještaju na neprihvatljiv način. Problem dakle seže do državne administracije koja mora shvatiti značaj zakonske regulacije upravljanja upravo tim segmentom oblikovanja zajedničkog građanskog prostora. Osobito bitno jest provoditi natječaje s vrlo specifičnim uvjetima i procedurama, relevantnom strukturom ocjenjivačkog suda i mnogim drugim komponentama.
Hoće li sva ova nerazriješena gomila s toliko malim brojem boraca za kulturu ostati u stagnaciji ili će se nešto promijeniti? Hoće li se građanstvo s novim generacijama stručnih osoba ovoga područja pokrenuti te učiniti nešto za umjetnost i time oplemeniti javni prostor koji je naša svakodnevica? Trenutno nam ostaju velika nada i trud.
