Istaknuto
01.12.2016.

Cijela naša povijest satkana je na slučajnosti i poticajima vremena u kojem smo se našli. Bez ikakvog problema mogu zamisliti situaciju u kojem nas je umjesto rock manije prije 40 ili 30 godina pokosila neka druga „zarazna bolest“.

28.11.2016.

Izložba se dokazala kao kompleksan narativ jer je od izrazite kulturne važnosti za povijest kazališta, glazbe, kostimografije i baleta. Otvorenjem ove izložbe MUO se ucrtao na umjetničku kartu svijeta kao prvak u cjelokupnoj prezentaciji Orašara, remek-djela klasičnog baleta.

Glazba

Izvještaj – Klinika Denisa Kataneca: Nikad nam neće biti dosta poraza

28.10.2016. Valentina SertićFoto: Viktoria Babić/Ziher.hr

Klinika Denisa Kataneca krenula je promovirati album “Nikta Zorja” po šumama i gorama regije. Prva stanica bio je četvrtak u začaranoj Močvari punoj prijateljske naklonosti patoloških ljubitelja Katanecovog lika i djela. Bila je to jedna teška laka noć i dobar dan za posumnjati u sve što znate o ljubavi, sebi i drugima.

“Ne postoji riječ, hajde/Uhvati me za riječ.”

Lakoćom kojom u domu zdravlja pokupite bolest, na nastupu Denisa Kataneca se zarazite tugom i sumnjom. Kada pišu o karizmi patnika kojom je obremenjen, pišu o vječnim istinama na koje nas stalno treba podsjećati. Zaista, svaki razgovor o Katanecu počet će i završiti kao razgovor o poeziji. Njegova pjesma Cvijećeće ima stih “Dosta nam je poraza, zar ne?” Nije mi bila namjera već u naslovu pjesnika povući za riječ. Ne znam je li zbog upitnog “zar ne?” ili stiha “Hajde uhvati me za riječ” iz druge pjesme, ali morala sam to napraviti. Tijekom koncerta Klinike nisam se mogla oteti dojmu da je sav genij umjetnosti upravo u tome što nam baš nikada neće biti dosta vlastite patnje. Jedino što je manje originalno od te misli je siže svih lirskih pjesama koje pred nas prostiru duše poput Katanecove.

klinika-močvara

Foto: Viktoria Babić/Ziher.hr

Iako nema ništa novo pod suncem, kad ono zađe, kad smo malo ranjiviji, lakše nas je iznenaditi i zapravo probuditi. Zbog osjećaja koje prepuštanje takvom stanju budi u nama i razvijamo ovisnost o koncertima. No trebaju li svi autori javno izvoditi svoja djela? Na početku sam se pitala može li nastup uživo nadmašiti slušanje opusa u prilagođenim usamljeničkim uvjetima, ali na kraju nije bilo sumnje da koncert vrijedi barem jednu “Svesku bijednih”. Tek s pacijentima se klinika može otvoriti, a Katanec prihvaća svoju inačicu poslanja koje je započeo Daniel Smith. No on pred nas ne staje kao liječnik, već kao prijatelj patnik.

Klinika DK

Kliniku su uz autora u močvarnom izdanju činili Brane Norac (Nebo Roza) na gitari i klarinetu, Zvonimir Varga na pianu i Vinko Vujec na kontrabasu. Njihov zvuk na samom koncertu ne razlikuje se previše od onoga na albumu, osim kad je još bolji. Ono što slušajući album nećete dobiti je ono nešto divno što bi prosti puk opisao kao bromance, a što Katanec i Norac dijele dok sviraju. Neovisno o tome sviraju li pjesme s “Nikte Zorje” ili neke od pjesama iz razdoblja Okanagan LTD-a i Felona, njihova usklađenost i prijateljstvo podsjećaju vas koliko i što znači imati bend uz sebe.

klinika-kataneca

Foto: Viktoria Babić/Ziher.hr

Osim Norca, Katanec je prijatelja imao i u svakom članu publike. Naime, nju je stvarno činila grupa njemu  poznatih i srodnih zaljubljenika u pisanu i pjevanu riječ. Sama činjenica da nije bilo pravih kritičara nije nimalo utjecala na kvalitetu izvedbe i ovo je svakako bio koncert koji je zaslužio dvostruki bis. Uz onaj koji je Klinika pripremila s Cvijećećem i Florianom, bio je još jedan spontani s pjesmama Listopad i Kosti. Vjerujem da im nitko ne bi zamjerio da su ostali svirati do jutra, ali još uvijek nije osmišljen glazbeni program idealan za sve ono čemu je Katanec vičan.

“Sve počinje krajem, (Šta?)/Krajem sve završava”

Ono što je meni osobno najdraže kod Kataneca je njegov način pjevanja. Glas koji se smrzava na snijegu, glas je djeteta koje je vidjelo nešto što mi nismo i priziva u sjećanje sve što nam je Daniel Johnston ostavio kao uspomenu i opomenu. Sa sličnom neurotičnom uvjerljivošću nastupao je i Roky Erickson. Oba imena potpuno su jedinstvena i prevelika za bilo koju ladicu i vrlo se često osjećam kao da ih nismo zaslužili. Ništa manje ne mogu reći za Denisa Kataneca u kontekstu domaće glazbene scene. Možda ga nismo zaslužili, ali ga itekako trebamo.

Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(7 votes, average: 4.286 out of 5)

Komentari