Izvještaj – Špancirfest (2. i 3. dan): Božina zlatna vreća sevdaha

Drugi dan 19. Špancirfesta, subota 19. kolovoza, započeo je i završio s kišom. Zbog spomenute vremenske nepogode nastupi Nipplepeoplea i Drvoreda bili su odgođeni za nedjelju, dok je na pozornicu ispred vile Bedeković ipak izašao Rade Šerbedžija sa svojim Zapadnim kolodvorom. Šerbedžijin koncert glazbeni je vremeplov. Slično kao i Zvonko Bogdan prošle godine, Šerbedžija nas vraća u vremena šlagera, šansona i kabareauz zvukove violine, harmonike i tambura.

Šerbedžija svoje glumačke vještine koristi i u glazbenom nastupu, ipak je to svojevrsna predstava koja nas nostalgično podsjeća na dane kada je sve bilo bolje, kada se slušala bolja glazba i kada je svijet bio ljepše mjesto. Šerbedžija zato pripovijeda razne anegdote između pjesme, povremeno nešto recitira, a u glazbenim je brojevima veoma dramatičan, izvedba mu je snažna i iznimno upečatljiva, na trenutke orkanska, a zatim nježna, posebice kada pjesmu posveti svojoj Lenki. Izuzetno je šarmantan i markantan, bio je dobro raspoložen i to je publika brzo prihvatila. Na pozornici je butelja vina, dvije čaše, jednu u naletu emocija razbija potkraj koncerta. Na sredini koncerta odlazi s pozornice, svjetla reflektora prepušta svojim glazbenicima, a u par navrata silazi među publiku, Svirci moji pjeva bez mikrofona između slušatelja…

Na setlisti su se izmjenjivali njegova pjesme poput Moja slovenska i Povratak ratnika usred koje su ubacili antifašističku himnu Bella ciao. Našlo se tu mjesta i za Krležinu Gumbelijum ruža fino diši, mislim da je riječ o verziji koju je Rundek uglazbio za predstavu “Balade Petrice Kerempuha” Kazališta Ulysses. “Svi bi mi trebali pjevati Arsenove pjesme” –  tim nas je riječima uveo u Djevojka iz moga kraja Arsena Dedića, a na nju je nadovezao Devojka mala Idola, tako podsjetivši na još jednog velikog glazbenika koji nas je prije nekoliko godina zauvijek napustio, Vladu Divljana. Koncert je završio u veselom tonu, uz jednu zaigranu zagrebačku kabaretsku pjesmu iz dvadesetih godina prošloga stoljeća, Avijatičar, koju ga je naučio njegov prijatelj Dragec Vrhovec.

Na bisu je izveo spomenuti klasik Svirci moji Drage Britvića, a sve je završilo s neizostavnom Ne daj se Ines. Zapadni kolodvor za ovu je prigodu brojio šest članova na violini, harmonici, bas gitari, akustičnoj gitari, tamburi bugariji te braču/mandolini. Ako se ne varam, bio je ovo treći Šerbedžijin koncert na Špancirfestu, a svaki put kada dođe Varaždin preplavi – kiša. No točno tih sat i pol koncert kiša se suzdržavala, a jedino je moglo biti bolje da se okupilo više publike – jedva je polovica gledališta bila popunjena.

Nedjelja, 20. kolovoza

Varaždinski punk-rock bend Fajrunt prvi je otvorio glazbena događanja na pozornicama u nedjelju pa je njihov ranovečernji nastup bio dobar uvod u ono što nas čeka. Trojka s domaćeg područja vrlo je jasna u svojoj namjeri ostvarivanja glazbenih podražaja i ugledanja u najbolje iz žanra. Pogotovo se to vidi u pjesmama Nisi sam ili Protiv zidova. Kao glavni utjecaji čine mi se Pasi, Gužva u 16-ercu i Debeli precjednik, a koračanje njihovim putevima nikada nije bilo lako.

Nastup je trajao nešto više od četrdeset i pet minuta, dobili smo jedan bis, a dečki su priznali da im je lijepo u publici vidjeti i nepoznate ljude. Zanimljivo je kako se zovu Fajrunt (ilitiga na njemačkom “kraj radnog vremena”), a oba puta sam ih uhvatio na samom početku održavanja nekog festivala (hint: Ferragosto). Vrijeme je da netko bend počinje shvaćati doslovno po imenu!

Organizatori u ovom slučaju ipak zaslužuju pohvale jer su do sada varaždinski bendovi na varaždinskom festivalu uvelike bili zakinuti i stavljeni na margine. Sada svaki dan imamo priliku sat vremena u Kraljevskoj zoni slušati nešto s lokalne scene i to je putokaz koji bi trebali slijediti i na budućim izdanjima festivala.

Pozornica koja to nije

Ono što ne bi trebali slijediti i što bi se pod hitno trebalo promijeniti je “pozornica” na Stančiću. Jučerašnji nastup Nipplepeople bio bi zasigurno jedan od koncerata koji ovom izdanju Špancirfesta treba, jer u nedostatku kvalitetnih izvođača Nipplepeople bez ikakvog problema mogu proći i na većoj pozornici, gdje bi njihov elektropop došao do punog izražaja. Raspoloženja za ples je bilo, tekstovi su se više-manje znali, ali mjesto na kojem je smještena pozornica visoka tridesetak centimetara je, blago rečeno, katastrofalno.

Ako pokušavate stajati ispred izvođača i plesati, iza sebe osjetit ćete konstantno micanje kao da ste na kolodvoru gdje svi nekamo žure. Naravno, pozornica se nalazi na raskrižju puteva gdje svi prolaze s jedne na drugu stranu grada, a s obzirom na to da je koncert započeo dovoljno rano, većina ljudi bila je starije ili previše mlade životne dobi pa se čudila što svi mi tamo radimo. Osim što slušamo odličan koncert upropašten organizacijskim propustima, ništa drugo. Tajnoviti dvojac iz Nipplepeoplea vrlo je zarazan, ženski vokal privlači pozornost svih prisutnih, a suvremenost elektronske glazbe pomiješana s elektronikom koju poistovjećujemo s osamdesetima pravo je osvježenje u programu.

Nipplepeople koletaralne žrtve

Druga stvar kod te pozornice je da ne možete biti ni povučeni negdje od iza i slušati u miru koncert koji se odvija u neposrednoj blizini jer zakrčenost cijelog trga ugostiteljskim terasama i manjak interesa za glazbu kod ljudi koji su prvenstveno došli sjesti na neku od terasa, atmosferu čini prenapučenom. Vizualni aspekt kod slušatelja je također zakinut jer osim što je pozornica užasno niska pa tako samo prva tri-četiri reda vide tko nastupa, daljnje pomicanje unazad znači da ćete umjesto benda gledati ugostiteljske suncobrane. Nažalost, nekad lijepa priča i trg koji je osvajao svojom čarolijom te inspirirao svakog glazbenika koji je na njemu nastupao, pretvorio se u jednu veliku terasu. Nakon Frke nisam otišao zbog benda, čiji ću nastup prvom prilikom opet pohoditi, već zbog navedenih problema i dosta neugodne situacije.

Mislio sam da je došlo vrijeme za malo mira i tišine, a odlazak na stage kod Vile Bedeković odavao je takav prvotni dojam. Bosanskohercegovački umjetnik Božo Vrećo pjeva i živi sevdah. Čarobnog izgleda, u bijeloj haljini stupio je na pozornicu pred prepunim auditorijem Vile koja je zaista živjela neku posebnu noć. Nastup je započeo Božo sam sa svojim glasom koji prodire u dubinu duše svih prisutnih. Bez ikakve sumnje možemo reći kako je njegov vokal jedna od najljepših stvari koje u životu možete čuti.

Princ sevdaha

Pjesma Čula jesam da se dragi ženi posveta je našim krajevima i početni pozdrav koji je mnoge odmah osvojio. Božin smisao za scenu spontan je i simpatičan pa je nakon prve pjesme odmah prokomentirao predivno vrijeme koje je graničilo s ranom jeseni, a zatim i pohvale na račun baroknog (i nešto manje renesansnog) grada u kojem obitava prvi puta. Za tu priliku obukao je i prigodnu haljinu, a vjerujem da se u njegovim pošalicama može pronaći puno više suptilnog humora nego kod nekih stand-up komičara.

Samostalni set Božo je završio s Crnim očima, a nakon pjesme na pozornicu je stupio harmonikaš Miro Navračić i bosanskohercegovačka atmosfera sevdaha i tuge apsolutno je osvojila više od tisuću okupljenih. Zvuk harmonike slojevito je podignuo koncert na još jednu razinu više, donio živosti i mnoštvo sredstva za interpretaciju kojom se Vrećo služi iz pjesme u pjesmu. U Selima i Mujo kuje Božo je uspio animirati publiku kroz ponavljanje stihova i pljeskanje koji su s vremenom postali spontani. Više nije bilo granice između izvođača i publike te je to bio prvi veliki vrhunac ovog nastupa.

Čudesna noć

Zatim na scenu dolazi Marko Louis, pop-soul pjevač s kojim je Božo surađivao na posljednjem albumu, a njegovo radno mjesto sadržavalo je klaviolu, perkusije, elektroniku i beatboxanje. Široki spektar izražajnih sredstava kojima Louis raspolaže udomio se u Vrećin nastup s pjesmom Rane moje, a zatim se sve prelilo u epsku Pandoru koja je uključila sve instrumente te uz improvizaciju i animaciju publike trajala preko deset minuta. U tih desetak minuta Božo je sišao među publiku, zaplesao između redova i skinuo haljinu te se prepustio glazbi koja je iz Louisovih instrumenata odzvanjala još neko vrijeme.

Čudesna noć u kojoj je Božo Vrećo pružio i više od očekivanog završila je s Vrećinim najvećim hitovima Lejlija i Elma, a na bisu je za kraj i samo za nas otpjevao Đelem, đelem. Ovo je koncert koji je pružio ono najljepše što Špancirfest nudi. Dupkom popunjeno gledalište s raspoloženim umjetnikom čija se inspiracija crpi iz tradicije bosanske narodne pjesme, a sve to začinjeno odličnom komunikacijom i atmosferom koja je udahnula čežnju i ljubav. Božo je rekao da ova noć nema kraja, a kako ćemo još neko vrijeme vraćati misli na njegov nastup, siguran sam da sjećanja neće tako brzo izblijedjeti.

Potez organizatora da Vrećo nastupi u intimnom okruženju Vile Bedeković već sada se može nazvati potezom koji je spasio prvi vikend festivala i koji bi trebali što češće ponavljati. Ovo je bio jedan od događaja zbog kojih vrijedi njegovati vrijednosti koje je Špancirfest stekao kroz godine i godine svojeg trajanja.

Nedjelja je završila koncertom Queen Real Tributea u Kraljevskoj zoni na kojem se okupio popriličan broj slušatelja. No pitanje je bi li jedan tribute bend privukao toliko slušatelja da su posjetitelji imali izbor, odnosno da se u nedjelju u 23h još nešto događalo u gradu – a da nije nastup još jednog tribute benda (Pastiri u Lavri). Bez obzira na to što je nedjelja u pitanju, ipak je riječ o desetodnevnom festivalu koji svakodnevno dovodi ljude u centar grada. Kao što sam neki dan i napisao, Špancirfest je oduvijek bio kombinacija uličnog i glazbenog programa, a posjetitelji ne dolaze samo u poslijepodnevnim/večernjim satima, već i nakon šetnje ulicama grada traže zanimaciju, zabavu, pa i noćni provod. A tribute bendovi mogu proći petkom i subotom na jednoj od četiri pozornice, ali u ovom terminu ipak bi bilo zanimljivije čuti nekog originalnog autora. Kako god, moramo uživati u ovome što imamo, a srećom i dalje vlada dobro raspoloženje gradom.