Izvještaj – Sziget festival (dan četvrti): Foals ukrali show Ellie Goulding
Četvrtak, 13. kolovoza. Od jutra se u zraku osjećao miris znoja, a zrakom su letjela zrnca pijeska koje je vjetar unosio u lice svima koji su zabavu tražili ispred glavne pozornice. Opijeni uspješnim prvim danima, postavili smo si cilj da svaki sljedeći dan mora biti bolji od prethodnog. Shvatili smo da mnogo toga ne ovisi o nama, već o izvođačima, ali kao da su čuli naše „molitve” i prebacili u petu brzinu. Iako je organizator predviđao jak vjetar i kišu te nas na vrijeme upozorio na moguće opasnosti, do takvog scenarija nije došlo. Umjesto kiše oblijevao nas je znoj, gitare su nam parale uši, a jedino što smo mi htjeli je još, još i još biseva.
Trećeg su nam dana boravka na Otoku slobode prva postaja bili The Maccabees na glavnoj pozornici. Londonska petorka, potpomognuta najnovijim pojačanjem Rebekhom Raa na klavijaturama, zasvirala je pitki indie rock koji je najsličniji onome što sviraju Foalsi, ali laganijeg tempa u više pop izričaju. Uostalom, i sami su tijekom koncerta rekli kako jedva čekaju nastup Foalsa. Četvrti album „Marks To Prove It” izašao im je prije desetak dana i vidjelo se da su jako raspoloženi za odličan gig. S novog su albuma izveli pet pjesama, uključujući i zarazan naslovni singl, dok je finale pripalo uspješnicama s hvaljenog prošlog albuma „Given to the Wild”, Pelican i Grew Up At Midnight. Iako nemaju veliku bazu fanova, njihov je nastup okupio popriličan broj ljudi kojima su se više puta zahvalili na podršci. Dominacija engleskih bendova očita je na Szigetu, a samim time ne čudi velik broj engleske publike koja Budimpeštu odabire za „must see” festival ovoga ljeta.
Pauzu između Maccabeesa i Foalsa iskoristili smo da poslušamo The Tings Tings na Main stageu i MØ u A38 šatoru. Ukratko, nastup The Ting Tingsa bio mi je jedan od najgroznijih u životu. Ni oni se sami ne mogu odlučiti jesu li još uvijek bend ili će postati DJ-evi, pa su tako zasvirali Shut Up And Let Me Go (inače beskrajno glup pop pjesmuljak, kao i sve ostale njihove pjesme), da bi nakon dvije minute pustili instrumente, skoknuli za DJ pult i puštali neki drum’n’bass. Onda je Katie White ponovno uzela gitaru, ali nije zasvirala, samo je bezumno trčala po stageu i nešto nerazumljivo recitirala na mikrofon uz tonu filtera i autotunea. Jules De Martino je pokazao da ipak zna nešto odsvirati na gitari i bubnjevima, iako ga je cijelo vrijeme pratila matrica. Nakon 15 minuta smo otišli jer bi vjerojatno od svega oglupili.
Mlađahna je Dankinja MØ u poprilično punom šatoru A38 jučer proslavila 27. rođendan. Uživo nastupa s bubnjarem, koji uglavnom lupa po elektroničkim padovima, bas bubnju i činelama, gitaristom koji se jedva čuo svaku drugu pjesmu te frajerom koji lupa po još nekoliko padova i pušta matrice syntheva. MØ ima specifičnu boju glasa koja live zvuči podjednako kao na studijskim snimkama, ali je u nekoliko navrata pokazala da može potegnuti puno jače i bolje od uobičajenog mrmljanja na koje se svodi većina njenih pjesama. Što se toga tiče, prve su dvije pjesme bile u potpuno istom ritmu, istoga tempa, a da nije bilo desetak sekundi stanke mislio bih da se radi o istoj pjesmi. Monotonija njenog zvuka sa svakom je pjesmom bila sve veća, pa je nakon 25 minuta bilo vrijeme da se prebacimo na Main stage i pripremimo za Foalse.
Ellie Goulding je bila postavljena za headlinera četvrtoga dana Szigeta, no na njenu žalost, uz poštovanje prema njezinom odličnom nastupu, sunarodnjaci Foals oteli su joj veliki dio kolača. Iako su dobili pomalo nezahvalan termin u 19 sati i 30 minuta, momci iz Oxforda nisu se dali smesti. Počeli su s novom pjesmom Snake Oil te tako atmosferični Prelude zamijenili novom trakom za otvaranje koncerata. Kao što je spomenuto na početku izvještaja, nešto se osjećalo u zraku. Ne znamo je li to bila masa engleskih fanova oko nas ili nešto drugo, ali koncert je već na trećoj pjesmi Olympic Airways bio na putu da postane jedan od onih o kojima će se još dugo pričati. Na My Number su već počeli mosh pitovi u zoni blizu pozornice, a na strani na kojoj smo se mi nalazili ples i divljanje nisu prestajali. Stoga smo odlučili prigrliti onu Hunter S. Thompsona o nepostojanju objektivnog novinarstva te se infiltrirati među engleske fanove kao što se on ubacio u Hells Angels.
Na izvedbi najnovijeg singla Mountain At My Gates došlo je do nesvakidašnje situacije. Naime, razglas je odlučio prekinuti show i napraviti ga još većim. Dečki su shvatili da ono što sviraju publika ne čuje, pa su na trenutak zastali, zapalili cigaretu i nastavili dalje od refrena. U tom je trenutku reakcija publike nevjerojatna, pleše se, pjeva i skače, a pjesma završava trijumfalno. Valja spomenuti i reakciju bubnjara Jacka Bevana koji nije prestao lupati po bubnjevima nakon što je razglas „crknuo”, već je odvrtio jedan poduži, ali iskopčani solo. S Blue Blood se ulazi u nešto mirnije vode, ali ne zadugo. Ekipa oko nas počinje se spuštati u čučanj, sve do refrena kada se u pjesmu uključuju svi članovi benda, a rulja oko nas počinje divlje skakati. Slična stvar ponovila se i na Spanish Sahara. To je bilo sve što smo čuli s albuma „Total Life Forever”, a do kraja su se nizali samo nabrijani plesni hitovi i to uz atmosferu koju je vrlo teško opisati.
Red Socks Pugie jedna je od onih pjesama kojih se prisjećate s dozom nostalgije jer su to Foals u svojim ranim danima kada se još osjećao nedostatak novca za bolju produkciju. Uz pjevni refren i zarazne bubnjeve nije bilo moguće ostati miran. Kao uvod u završnicu koncerta poslužila je Late Night, koju je Yannis Philippakis okrunio fantastičnom solažom. Sljedeća je Inhaler i u tom trenutku sve izgleda kao na koncertu Prodigyja. Napravio se ogroman mosh pit, ljudi se bacaju jedni po drugima, Tim gubi tenisicu, natopljeni smo znojem, crowdsurfing je prisutan na svim stranama, Yannis se baca s pozornice u publiku, ekipa diže u zrak čovjeka na biciklu (još uvijek je nepoznato kako je s biciklom došao par redova od pozornice) i događa se rijetko viđena sinergija benda i fanova.
U međuvremenu je, usred svog tog kaosa, počela Two Steps, Twice, što je Yannisu dalo povoda da još malo prošeće do prvih redova i dodatno zapali atmosferu. Ova sedam-osam minutna verzija pjesme nešto je najbolje što se danas može čuti u svijetu rocka što se tiče razine adrenalina koju daje energično sviranje svih u bendu. Publika je prepoznala potencijal koji su Foalsi dugo vremena skrivali, iako za njih ne postoji određeno vrijeme prilagodbe jer prisustvom samo jednom njihovom koncertu shvaćate što i u kojoj mjeri mogu ponuditi. S obzirom na to što smo doživjeli, može se reći da se njihov nastup nije uvelike razlikovao od nastupa na INmusicu prošle godine (osim tri nove pjesme), ali veliku ulogu igraju igrači ispred pozornice. To je u ovom slučaju bilo presudno jer je time i bend pružao i više no što uistinu može, a masa je na to odgovorala s još luđim ponašanjem.
Posljednja pjesma bila je What Went Down, koja nosi ime njihovog četvrtog albuma koji će izaći krajem ovoga mjeseca (točnije 28. kolovoza). Pjesma je sama po sebi nabijena žestinom, stoga ne treba dodatno naglašavati kako je zvučala uživo. Ali treba naglasiti kako bi za ovakvo finale koncerta, uz fantastični trio Inhaler, Two Steps, Twice i What Went Down, mnogi bendovi vjerojatno dušu prodali vragu. Nakon koncerta mogli smo komotno napustiti festival jer sumnjamo da netko drugi može podići atmosferu do ovakve granice usijanja. Ipak, kakvi bi mi to bili festivaldžije kad ne bi vjerovali da može bolje? Brzo smo se skockali i odjurili na Ellie Goulding i Interpol.
Ellie Goulding je za sada zasigurno najugodnije iznenađenje ovogodišnjeg festivala, iako smo i prije Szigeta čuli da su njeni koncerti odlični. Nakon ekstaze u koju su nas bacili Foals, Ellien je ležeran nastup pun plesnih hitova i pozitivne atmosfere bio izvrstan za relaksaciju i punjenje baterija. Za razliku od većine isforsiranih pop zvijezda koje na koncertima ne mogu pogoditi ni intonaciju, Ellie je svoj headlinerski status samostalno izborila i u potpunosti zaslužila, kao i Alt-J večer prije, za što i organizator zaslužuje pohvale.
Goulding sama piše sve pjesme, svira više instrumenata, a live zvuči čak i bolje nego na studijskim snimkama. Na sceni i u vokalnoj izvedbi je veoma samouvjerena i suverena, a opet se doima susretljivom, u komunikaciji s publikom gotovo pa nježnom. Na koncertu je prati klasičan bend, bubnjevi, gitara i nekoliko klavijatura/syntheva, uz što manju uporabu matrica, te dva back vokala koji pjevaju samo određene dionice poput refrena, a ne pokrivaju je neprekidno kao što to rade back vokali od primjerice Beyonce.
Koncert je počela s velikim hitom Outside, koji je inače duet s Calvinom Harrisom, nakon čega je izvela većinu pjesama sa svog drugog albuma “Halcyon”, nekoliko stvari s prvijenca “Lights” te par obrada. Veći dio koncerta prošao je u ležernom tonu, bilo je to ugodno slušanje kvalitetne pop glazbe, a atmosfera se podigla na zadnjih nekoliko pjesama, ujedno i njenih najvećih hitova – Lights, You My Everything, Burn te Love Me Like You Do, s čijim je refrenom publika i otpratila Ellie sa stagea.
Jučerašnji headlineri A38 stagea bili su njujorški mračnjaci Interpol. Trojka predvođena Paulom Banksom na pozornicu je izašla u 23:45, a na koncertu su bili pojačani basistom i klavijaturistom. Set su otvorili klasikom Say Hello to Angels i odmah je bilo jasno što nas idućih sat i 15 minuta očekuje – reske, zaigrane gitare, veoma cool bas dionice te prepoznatljivi Banksov vokal, koji je nažalost cijeli koncert bio pretih.
Većinu setliste činile su pjesme s prva dva albuma, “Turn Off the Bright Lights” i “Antics”, pri čemu je najviše oduševila izvedba kultne Evil s jednom od najboljih bas dionica svih vremena. S prošlogodišnjeg albuma “El Pintor” izveli su odlične Anywhere i Everything Is Wrong, ali su istovremeno iznenadili i razočarali neizvođenjem hita All the Rage Back Home, jedne im od najboljih pjesama u cijeloj karijeri. S druge strane ne čudi to što nisu izveli nijednu pjesmu s veoma lošeg albuma “Interpol”, dok je jedan od sjajnijih trenutaka koncerta bila i Pioneer to the Falls s albuma “Our Love to Admire”.
Odličan nastup, koji je od samog početka pratila iznimno oduševljena publika u krcatom šatoru, zaokružen je jednim od rijetkih biseva na festivalu, na kojem je Interpol izveo apstraktnu Untitled. Zamjerka koncertu su preduge pauze između pjesama, za vrijeme kojih su se Njujorčani pokušali igrati distorzijama i približiti se sonic-youthovskom white noiseu, no razglas je sabotirao sve njihove pokušaje. Također, njihov zvuk je puno moćniji od toga što nudi ovaj šator pa bi ih bilo lijepo vidjeti i čuti na nekoj većoj open air pozornici, kao što su glavne pozornice INmusica i Špancirfesta.
