Izvještaj: The Gaslight Anthem dvosatnom svirkom potvrdio visoki status
Točno u 19:30 pred malobrojne entuzijaste koji poštuju satnicu na stage Tvornice kulture izašao je prvi bend večeri američkog rocka. Bayside, „oh sou happy to play in this beautiful country“, pomalo su čudan izbor predgrupe za turneju jer s Gaslight Anthem nemaju baš dodirnih točaka. Sviraju malo osvježen melodični punk/emo s prijelaza milenija čiji je glavni adut raspjevani slavuj na vokalu. U malobrojnoj publici bilo je i ljudi koji su znali riječi pjesama, no sve je to skupa odavalo dojam razvodnjenosti. Kao i točena piva u Tvornici koja trenutačno po nedostatku kvalitete može parirati KSET-ovskoj.
Drugi bend Deer Thick nešto je logičniji izbor. Prvi dio seta jako se oslanjao, pa čak i kopirao zvuk Bruce Springsteena, bez kojeg ove koncertne večeri ne bi ni bilo. Tijekom seta imali su malo problema sa zvukom, bilo je dosta mikrofonije te se klavijature gotovo nisu ni čule. S Bossa su prešli na NBRQ obradu Rocket In My Pocket, zatim na mirniji i spiritualniji alternativni rock u maniri Calexica, da bi na kraju završili na hard rock improvizacijama i solažama. Stilski prilično neujedenačeno, ali zanimljivo i za svakoga ponešto.
I dok su predgrupe svirale pod socijalnom rasvjetom Tvornice, The Gaslight Anthem donijeli su svoju opremu te impresivno rasvijetlili stage i obogatili koncertno iskustvo. Pomalo ziheraškom izvedbom pjesme Stay Vicious, koja otvara njihov posljednji album “Get Hurt”, nisu dali naslutiti kakav nas koncert čeka, no energija koja se gotovo mogla opipati na sljedećoj pjesmi, The ‘59 Sound otklonila je sve sumnje. Frontmen benda Brian Fallon na pozornici je nevjerojatno prirodan i opušten. Na moje iskreno oduševljenje nije se dodijavao publici onim klasičnim frazama its great to be here, you’re the best audience we had so far ili sličnim zbljuvovima. Dodatne simpatije osvojio je ograđivanjem od cock rock folklora pozivanja benda na bis i zamolio da to ne radimo jer će oni dovoljno dugo svirati. I nije lagao! Gotovo dva puna sata svirke brzo je proletjelo, a bend je svojim čvrstim zvukom (s čak 3 gitare) držao šaroliku publiku zainteresiranom i aktivnom te s osmjehom na licu. Možda je to i glavna prednost benda, njihov koncertni nastup, koji je iznimno uvjerljiv i uvježban, jure iz pjesme u pjesmu bez nepotrebnih stanki i govorancija, pa su stoga i uspjeli ugurati čak 25 pjesama u setlistu.
Set su otvorili brzim i žestokim stvarima, uglavnom s novog albuma (Helter Skeleton, Rollin and Tumblin), no našlo se među njima i starijih pjesama poput Old white lincoln, Howl ili Handwritten. Srednji dio seta nekako se stopio u jednu pjesmu jer se sastojao od post “American Slang” pjesama koje naginju groblju glazbene kreativnosti zvanom stadionski rock. Obradom Black Sabbathove War Pigs razbili su laganu monotoniju, a s pjesmom Diamond Church Street Choir te onima koje su slijedile opet su zasjali u punom sjaju. Jedan od highlighta koncerta bila je izvedba pjesme Great Expectations za koju, da nisam to čuo svojim ušima, nikad ne bih vjerovao da tako dobro zvuči u akustičnoj verziji. Do gotovo samog kraja seta morali smo čekati da čujemo onaj stari Gaslight Anthem s prvog albuma, ali su s izvedbama pjesma 1930 i We came to dance pokazali da se nisu baš skroz smekšali.
The Gaslight Anthem ovim su koncertom pokazali da su se popeli do razine benda svjetskih razmjera te opravdali relativno visoku cijenu ulaznice. No takva putanja nije uvijek dobra za bend, kao što se pokazalo na primjeru Killersa ili Kings Of Leon. Iz energičnih kreativaca koji su razvaljivali zadimljene klubove prerasli su u dosadne srednjestrujaške divove. The Gaslight Anthem svoj su prvi album beskompromisno nazvali „Sink Or Swim“, no ako nastave putanjom posljednja dva izdanja sljedeći album mogli bi nazvati „Its Safer to Float“.
Pročitajte intervju s bubnjarem benda, Benny Horowitzem, povodom koncerta u Tvornici kulture.
