„365 rečenica” (Marina Vujčić): Knjiga kojoj se uvijek možete vraćati

Znam da djeca čitaju odmalena i da sam tako čitala i lektire, ali znam i da sam stvarno voljela čitati kad sam imala deset godina. Otad se gubim u knjigama. Znam i da ne treba trošiti vrijeme na one koje nas umaraju, koje smo iz nekog razloga možda krivo odabrali ili jednostavno uzeli u ruke u pogrešnom trenutku. Znam i da se moja lista knjiga koje želim pročitati trenutačno proteže na 1254 naslova. Ali isto tako pamtit ću onaj trenutak kad mi je roman Muriel Barbery postao fantastičan na posljednjim stranicama i kad sam pomislila da bi bila takva šteta da sam odustala od Otmjenosti ježa.

Možda se pitate čemu sve ovo, ali „365 rečenica” Marine Vujčić čitam od studenoga 2024. I nemojte slučajno krivo shvatiti – nisam se mučila s ovom knjigom. Ona je jedna od onih koje ne možete pročitati u jednom danu jer zastajete nad rečenicama koje vas odvode u neki vlastiti svijet razmišljanja. Objavljena je u tri različita oblikovanja – žutom, plavom i crvenkastom. Lijep je to detalj i za samu policu: gotovo je neizbježno da ćete, prije nego što je otvorite, prvo birati boju. Nije to nešto uobičajeno kod nas, ali nije to ni jedini eksperiment vezan za ovo izdanje.

Sama autorica knjigu je započela kao svojevrsno istraživanje. Nakon što je prestala redovito voditi dnevnik, odlučila je tijekom cijele 2023. godine svakoga dana napisati samo jednu rečenicu. „Svakakve nesuvisle ideje padaju ti na pamet kad patiš od viška misli“, piše na početku, „pa tako, na primjer, i ova da tijekom jedne godine, u posebnom dokumentu otvorenom samo za tu svrhu, svaki dan, što god bilo i što god ti se događalo, napišeš tek jednu jedinu rečenicu – ni manje ni više od toga.“ U početku to nije bila zamisao o budućoj knjizi, samo zadatak koji je postavila sama sebi. Tek je tijekom godine postalo jasno da se pred njom zapravo oblikuje rukopis.

I dok se početak godine vrti oko misli o jeziku, pisanju i rečenicama, a kraj oko dovršavanja eksperimenta i neizbježnog pitanja što se zapravo nalazi u tih 365 zapisa, u svim danima između upoznajemo Vujčić kao ženu koja je svjesna svojih izbora i koja zna promatrati ono što joj se događa. Kao ženu koja voli kuhati za prijatelje i popiti vino, koja će zabilježiti da joj je knjiga dostavljena u maslinik, koja ima kućicu za ptice, koja se može bez posebnog plana autom uputiti u grad, koja razmišlja o samoći, radu, tijelu, starenju, ženstvenosti, knjigama i riječima koje voli. Nekad se čini da je tema sasvim mala, gotovo nevažna, ali način na koji je promatra učini je dovoljno velikom da je poželiš upamtiti.

U jednom od zapisa pojavljuje se i Marina Ciciliani, njezino djevojačko prezime, koje je udajom iz ljubavi zamijenila sadašnjim prezimenom. I taj mali povratak drugom imenu nekako pripada ovoj knjizi: u njoj se ne pojavljuje samo književnica Marina Vujčić, nego i sve one njezine verzije koje je život putem napravio, promijenio, ostavio ili ponovno vratio.

Nisu sve rečenice lake. Ima dana poput onoga u kojem se pita gdje je njezina ženska strana i je li je život u kojem sve mora sama pretvorio u „prikriveno muško” ili „bespolno stvorenje koje misli kao žena, hoda kao bauštelac, spava kao mjesečar, tegli kao magarac, kosi kao muško, kuha kao nečija mater, radi kao konj“. Ima i jednostavnijih, nježnijih, gotovo usputnih misli. „Samo trebaš ostati normalna i luda“, piše jednom. A pred kraj godine priznaje da je ponosna na svoju rečeničnu godinu, na to što je ustrajala i svaki dan zapisala, ali i da već razmišlja što bi si mogla zadati kao novi svakodnevni zadatak.

Meni se događa da ponekad ne mogu čitati tjednima. Volja postoji, ali nespretna sam u organizaciji, želim biti odmorna i prisutna, a misli me odvlače na sve strane. I jedan takav dan pretvori se u drugi, kao da ih uzgajam, rekao bi Tom Waits. Pa dani postanu tjedni i mjesec, a meni se knjige samo gomilaju. Zato mi se sviđaju i ovakve knjige (a sad sam se sjetila da postoji i Četiri godišnja doba Sándor Máraia!): ne traže od nas da joj posvetimo sate, nego nam daju razlog da se zaustavimo makar na trideset sekundi, da se uzemljimo jednom rečenicom koja će nas voditi. Nad kojom ćemo možda ustuknuti, suosjećati, razveseliti se ili jednostavno ostati nekoliko trenutaka.

Fraktura je u najavi knjige zapisala kako bi se među 365 rečenica možda mogla pronaći i ona prava, jedina, najvažnija, ona oko koje ostale samo statiraju. Meni se čini da je lijepo i ako je ne pronađemo. Možda je dovoljno da se kroz godinu života, kroz 365 malih zapisa, prepozna način na koji misli nastaju, mijenjaju se, vraćaju i nestaju.

I baš zato mi je zanimljivo što Vujčić nakon posljednje rečenice nije pokušala svoju godinu naknadno pretvoriti u nešto urednije i savršenije. Ostavila je trag jednog stvarnog jednogodišnjeg tijeka misli, sa svim dobrim danima, lošim danima, ponavljanjima, prazninama i rečenicama koje možda nisu najbolje, ali su toga dana bile njezine.

Možda sam zato „365 rečenica” čitala toliko dugo. Prošlo je već podosta vremena od njezine objave, a puno toga iz knjige više se ne sjećam. Morat ću je vjerojatno početi čitati ponovno. Ostao mi je neki generalni osjećaj i, priznajem, strepila sam od pisanja ovog teksta. I neke su mi se misli ipak zadržale, među njima i ona o stablu koje raste ispod prozora. Vujčić promatra stablo kojem se divi kad ponovno prolista i zamišlja da i ono, na neki svoj biljni način, nosi u sebi ono što nazivamo mišlju. Zavidi mu na njegovu jednostavnom bivanju, na tome što mu za život trebaju samo sunce i malo kiše da bi se „izdogađalo“.

Možda je upravo to jedna od onih misli zbog kojih knjige pamtimo i kada zaboravimo knjigu.

Ako me u knjižari sljedeći put pitaju mogu li preporučiti nešto za ljeto, za čitače i nečitače, za nekoga tko želi čitati svaki dan i za nekoga tko trenutačno ne može pročitati ni deset stranica bez da mu misli pobjegnu – preporučit ću „365 rečenica”. To je knjiga kojoj se uvijek možete vraćati.

Ako ste voljeli Stolarevu kćer, vrlo je moguće da ćete voljeti i ovu. Dovoljno je nekoliko pravih riječi da se povežete s drugom osobom, makar ovako na daljinu, preko papira, i shvatite da neke misli koje ste smatrali samo svojima ipak žive i u nekom drugom. A onda možda zatvorite knjigu, pogledate kroz prozor i na trenutak primijetite stablo koje ondje raste već godinama.

I pustite da vam se misli granaju.