Izvještaj – Tram 11 (Dom sportova): Povratak hrvatskih hip hop velikana

Jučerašnji koncert Tram 11 izazvao je veliko zanimanje, ne samo ljudi u hip hop krugovima, nego i puno šire javnosti koja nema apsolutno nikakvih dodirnih točaka s tom scenom. Ponajviše tu mislim na sam događaj, koncert u velikoj dvorani Doma sportova koji je očito bio obavezna lektira za brojne Zagrepčanke i Zagrepčane. Količina ljudi ispred dvorane odavala je povratak u neka vremena kad se moglo pričati o  hip hopu kao značajnom pokretu na našim prostorima, a samo punjenje prostora do vrha mjesec i pol dana prije koncerta pokazalo je da je interes za Targeta i Generala Wooa nemjerljiv. Kao što su i organizatori iz LAA potvrdili, da su htjeli mogli su napuniti i Arenu, ali s obzirom na interes, moguće da ni ona ne bi bila dovoljna. Jasno i glasno Generalovo nabrajanje mjesta iz kojeg su ljudi potegnuli na koncert, na samom kraju nastupa, dokazuje da je sam događaj ipak bio vidno izvan zagrebačkih krugova i spike, ali o tome nešto kasnije.

Starija i mlađa ekipa

Dolazak u dvoranu desetak minuta prije koncerta bilo je odlično vrijeme da se izmjeri puls i adrenalinsko stanje prisutnih. Predviđanja su odavala kako će koncert mahom pohoditi “starija ekipa”, ali na kraju taj omjer u njihovu korist nije bio u prevelikoj mjeri. Bilo je obitelji s djecom koja su tek prohodala, uz navedenu stariju škvadru koja se ponovo okupila nakon tko zna koliko godina, ali i naravno mlađe ekipe kojima su priče o Generalu i Targetu postale dijelom legende. Mnogi, a usudio bih se reći i većina koji su rođeni devedesetih nikad nisu imali privilegiju vidjeti rap dvojac na pozornici, a za mnoge koji su polovicom prošloga desetljeća počeli brijati na hip hop, upravo su Tramovci bili polazišna točka od koje su se stvarali budući interesi i glazbeni ukusi.

“Zagreb!”

Nakon što je stanje u dvorani bilo ukratko izviđeno, a pive u rukama, miris koji se upio u zrak vukao je na biljčicu koju svi dobro znamo. Sigurno je kod mnogih i ona popravila raspoloženje jer ovakva vrsta koncerta ipak za sobom vuče određene stvari, kao što na rock koncertima očekujemo pjevanje u glas. Dugoročno, pak, mnogo je ekipe predugo ostalo “u programu” pa se prema kraju koncerta naboj kod mnogih smanjio pa i time možda nije izazvan spektakl koji se na posljednjim pjesmama očekivao. Ali krenimo redom.

Četveročlani bend i DJ Noki Nole došli su na stage nekoliko minuta prije samog dvojca, dok su Srđan Ćuk i Nenad Šimun pokazali svoju točnost zakoračivši u sekundu na stepenice koje vode do pozornice. I od tog trenutka ruke (i mobiteli) u zraku činili su dio ovog velikog hip hop događaja. Uvodno da se odmah predstave tko su i što su u svojem stilu s Čovječe ne ljuti se i Kužiš spiku, da pokažu da su na svojem terenu i da je u tom trenutku svima na ponos bilo reći: “Ja sam iz Zagreba”.

Lajtmotiv i hommage Zagrebu jednostavno je neizostavan u njihovim pjesmama, umjetnost je to koja je uvelike opisana riječima i stavom te kojeg osjećaju i stanovnici nekih drugih gradova. Apsolutno se može govoriti i o razumijevanju mentaliteta koji dovodi do toga da je atmosfera već tada bila nabrijana, a prva baklja bila je zapaljena na drugoj pjesmi uz gromoglasno skandiranje “Zagreeeeb”. Naš teren, naša pravila.

Kak’ ste, kaj ima?

Uz Kaj ima lima publika se posve oslobodila i u pjevanju jer je Target na kraju pjesme dopustio ljudima solo dionicu, a nastavilo se s pjesmama s prvijenca – Udri brigu na veselje i Za sve oko mene. I Target i Woo bili su na visokoj razini i iz aviona je bilo vidljivo da je ovo bio dugotrajan i pomno planiran nastup u kojem se ništa nije prepustilo slučaju. Ali se zato sve prepustilo emociji s Mokrim snovima koje su posvetili svim družicama i družbenicima, a posebni spektar emotivnosti dosegao se kada su na scenu stupila Bolesna braća.

Baby Dooks i Bizzo u zavidnoj su formi, čini mi se kao da stalno nešto rade, a i kada sam prije nekoliko mjeseci gledao njihov nastup na Riječkoj zvečki, činilo se da pripremaju veliki studijski comeback i da su za to itekako spremni. Bizzo ima nevjerojatan flow pa se može govoriti o apsolutnoj scenskoj dominaciji kada je Malu na stranu sašio iz svih mogućih pogleda. Publika je to prepoznala pa aplauz i odobravanje nisu izostali uz neizostavne ruke u zraku.

Dok su dečki iz Braće još bili na pozornici, Target nas je zamolio da otpjevamo nešto rođendansko za Generala koji za nekoliko dana slavi svoj četrdeseti rođendan. Koliko mi je u tom trenutku bilo na kraju pameti, tek sada vidim da je on snimio prvi album “Čovječe, ne ljuti se” s dvadeset i dvije godine. Kada s dvadeset dvije godine snimiš tako nešto, ništa čudno da se gotovo dvadeset godina kasnije o tebi govori u epitetima, s velikim poštovanjem, a i statusom legende na hip hop sceni. Pjevanje rođendanske pjesme moglo je proći uz koju upaljenu svijeću u vidu baklje, no štedjeli su ih ipak za Pad sistema, i za tekst kojeg je devedeset posto dvorane znalo u cijelosti. Vjerujem da je to njihova uvjerljivo najsnažnija pjesma s kojom su napravili niz utjecaja, što na svoju karijeru, što na neke druge repere.

Evociranje uspomena

Očekivana ludara nastavila se pjesmama s “Vrućine gradskog asfalta” Nisi pazio i A vi svi koje su bile uvertira za pravu Vrućinu gradskog asfalta, gdje je svima dobro došla stimulacija zelena. Ljudi su i u tim trenucima još uvijek hodali prema naprijed, gurali se u prve redove, iako je već dobrano bila dotaknuta sredina koncerta. Tim slijedom počašćeni smo s popularnom, ali nikad prije uživo izvedenom Za 10 godina u kojoj na studijskoj snimci gostuje Ivana Husar, ali dečki su je pozdravili ma gdje god bila (a bio bi red da je bila barem u dvorani) te na pozornicu pozvali mladu pjevačicu Lu Jakelić koja je dostojno zamijenila Husaricu. Kad smo kod onih koji se nisu pojavili na pozornici, El Bahattee je bio želja mnogih, ali General je odmah na početku uputio pozdrave i njemu koji se nalazio negdje u publici.

Uz nastup break dancera na pozornici odslušali smo Samo kod nas i Eto šta ima, zatim se Woo sažeto osvrnuo na stanje u zemlji sljedećim riječima: “Sve će to u zatvor, mamu im jebem u pičku lopovsku”. Suradnje i gosti iznenađenja nastavljeni su s Renmanom koji je također održao kraći monolog na temu scene za koju mnogi govore da je na niskim granama, a on je na to kontrirao da je na putu prema dvorani vidio skupine mladih ljudi kako repaju i puštaju pjesme. To je u njemu očito probudilo emociju na neke davne prošle dane kada su takve situacije za Zagreb bile uobičajene. Posveta šatri bila je uobličena u Ti čašpri iskrivljeno i još jednim krunskim dokazom kako je njihov rap određeno stanje uma koje treba razumjeti iznutra.

Beat koji svi znaju

Na Jedno je Target gradio grad u kojem smo svi zaista jedno, a zatim je DJ pustio ono što su i ptice na grani znale krajem devedesetih. Kompa nam je postao Mažuranić, frend Stjepan Radić, prijatelj Marulić, a buraz Ante Starčević. U redu, pare nisu sijevale na sve strane, ali zato se tekst znao u potpunosti. Nakon Hrvatskih velikana na pozornicu su se vratili i Renman i Bolesna braća te je bilo jasno kako se bližimo kraju. Stilska mafija je samo to potvrdila i Target je uz interakciju s publikom zaključio službeni dio. Naravno, masivni bis nije izostao, a na njemu su se ponovo našle i Vrućina gradskog asfalta i Samo kod nas. General Woo ostavio je svoj solo materijal Repchuga i drugima da ga mogu kušati u freestyleu, a konačan kraj dogodio se s ponovljenim Velikanima. Oko te pjesme ne bi se trebale voditi neke rasprave, uvjerljivo je to njihova najpoznatija i najprimamljivija numera koju se i dan danas može čuti  na određenim radijskim stanicama.

Preko dva sata bacanja versova i rima, brejkanja, paljenja baklji, pjevanja, dizanja ruku, prolijevanja piva, udisanja zelenila i gledanja ozarenih lica koja su se na djelić sekunde vratila u prošlost, dovoljno je da se koncert prozove neponovljivim. Ovakve stvari zaista se ne događaju često pa i svaki sljedeći nastup, ako će ih uopće biti, vjerojatno neće pobuditi osjećaj koji je bio zatomljen nekih četrnaest godina. Ipak, u nekim trenucima koncert kao da je pomalo usahnuo, stavio se u kolotečinu koja je svojstvena ako nemaš neko preveliko znanje o onome što se događa ispred tebe. Sasvim je jasno da su neki samo na valu hypea koji se stvorio došli u Dom sportova. Isto tako, sasvim je jasno da su mnogi htjeli biti dio tog najavljivanog spektakla bez nekog dubljeg znanja o opus Tram 11.

Na kraju, pošteno je reći da su Tramovci danas popularniji nego ikada prije, ponajviše na temelju svoga rada i stava rođenog tijekom devedesetih. Iako je njihov utjecaj u to doba bio pokretač nečega što se može očitati tek kroz duži vremenski period, s ovim koncertom povlači se jedna crta ispod koje piše da su zaista postali velikani. I to bez imalo preuveličavanja i podilaženja. Ili kak’ bi Target rekao: “Vidimo se nekad”. A kada dođe to “nekad”, onda će se i njihov rad gledati iz neke sasvim druge perspektive.