Jeste li se ijednom zapitali tko je pravi krivac u priči o izbjeglicama?

Kažu da istina ima tisuću lica jer se određena pojava može sagledati iz tisuću perspektiva. Iz perspektive desnice i ljevice, muškaraca i žena, bogatih i siromašnih. No kada se uporno inzistira na točnosti samo jedne verzije i tu se verziju promovira iznad svih drugih verzija, to je onda takozvano “muljanje očiju javnosti”. Jedan od problema većine recentnih vijesti o izbjeglicama koje dolaze u Europu jest taj da nijedna vijest ne specificira tko su izbjeglice, otkuda dolaze i zašto. O njima se priča na generičan način, oni su “ljudi koji pate i kojima treba pomoć” i iz nekog razloga postoji vjerovanje da je taj opis jedini dovoljan da se njihova situacija poboljša i popravi. Oni pate, a mi ćemo im pomoći i problem riješen. Naši “celebritiyji” odlaze na teren, grle djecu i daju im igračke i svako malo iskrsne članak o obliku ljudske solidarnosti naspram spomenutih izbjeglica. Takvi se su geste hvalevrijedne i potrebne, ali neće riješiti problem izbjeglica niti će im dugoročno pomoći.

Izbjeglice dolaze s Bliskog Istoka, ali ne bježe od demona nevidljivih lica i ne bježe zato jer ih proganjaju neke sile za koje nitko ne zna i ne može ih spriječiti, a koje siju zlo i nepravdu. Veliki dio izbjeglica dolazi iz Sirije koja je trenutno u jeku, ako niste znali, građanskog rata. Godine 2011. došlo je do brojnih prosvjeda i demonstracija u mnogim gradovima u Siriji protiv režima predsjednika Bashara Al-Assada. Pobunu je predvodila vojna organizacija Free Syrian Army (FSA) koja je sastoji još i danas od odmetnutih vojnika sirijske vojske. Igra moći još se uvijek odvija između FSA i predsjednika Assada. Na strani FSA našli su se Amerika, Kanada i Europska Unija dok za Assada lobiraju Rusija i Iran i svaki od njih, naravno, pruža vojnu, političku i novčanu podršku svojem “pobjedničkom konju.” Dok traje taj sukob, dotle traje građanski rat od kojeg ljudi bježe u panici. Hrvatska je također poduprla rat u Siriji. Prije dvije smo godine poslali “75 aviona sa 3000 tona oružja” za sirijske pobunjenike odnosno FSA. Prikupljanje oružja organizirala je Amerika u suradnji s Jordanom i Turskom.

Zašto Rusija podupire Asaada? Povijesno, Sirija je bila blizak saveznik Rusiji. Sirija je 1956. godine, zajedno s Egiptom, slala oružje u Sovjetski Savez za vrijeme Sueskog rata. Sueski rat započeo je Izrael zajedno s Velikom Britanijom i Francuskom, a cilj im je bio zadobiti kontrolu nad Sueskim kanalom i svrgnuti tadašnjeg egipatskog predsjednika. Ujedinjeni Narodi, Sovjetski Savez i Amerika pomoću svoje vojne premoći prisilili su Izrael, Veliku Britaniju i Francusku da odustanu od svoje namjere i povuku se s tog područja. Rusija je nakon toga ostala u čvrstim savezničkim odnosima s političkom elitom u Siriji i ne bi joj odgovaralo da se Assada svrgne s vlasti. Iran podupire Asaada zato jer su, kao i Rusi, dugogodišnji sirijski saveznici i odgovara im da je Assad na vlasti.

Zašto Amerika, Kanada i EU podržavaju FSA? Odgovor je na to pitanje znatno teže pronaći na dostupnim kanalima što je samo po sebi signal za uzbunu. FSA trenutno drži vlast nad naftom bogatim dijelom Sirije, što bi moglo pružiti djelomičan odgovor za uplitanje Amerike, Kanade i EU u sukob. Amerikanci također tvrde da će jačanje FSA pomoći njihovoj borbi protiv grupa povezanih s al-Quaidom. Poznato je također da se Amerika i Rusija već desetljećima natječu za prevlast i moć na Bliskom Istoku, isto kao što je očito da su se odnosi između Europe i Rusije u zadnje vrijeme znatno srozali zbog situacije u Ukrajini. Wolfgang Ischinger, ravnatelj Minhenske sigurnosne konferencije, naglasio je da Europa i Zapad moraju vojno potpomoći FSA kako bi očuvali svoje “strateške interese”. Dosad su Amerika, Kanada i Europa uložili desetke milijuna dolara i eura u FSA i taj se trend i dalje nastavlja.

Da bi stvar bila gora, situaciju u Siriji dodatno je zakomplicirao ISIL odnosno The Islamic State of Iraq and the Levant. ISIL je prvotno bio samo ISI odnosno The Islamic State of Iraq, zatim su se preimenovali u ISIS The Islamic State of Iraq and Syria. Najnoviji naziv “ISIL” upućuje na dodatno geografsko širenje agende te organizacije jer je Levant povijesni naziv za većinu država na Istočnom Mediteranu. U 13. i 14. stoljeću taj se izraz koristio da bi se opisala sva mjesta na kojima se odvijala talijanska pomorska trgovina, uključujući Grčku, Anatoliju, Siriju, Palestinu i Egipat.

Nastanak ISIL-a povezuje se s Drugim Gulfskim ratom koji je započeo 2003. godine kad je Amerika uz pomoć saveznika iz drugih država izvršila invaziju na Irak i svrgnula diktatora Saddama Husseina. Protiv Amerikanaca borila se i ekstremistička organizacija al-Quaida, a ISIL je 1999. godine stvorio Abu Bakr al-Baghdadi, jedan od članova al-Quaide. Danas ISIL ima kontrolu nad 10 milijuna ljudi koji se nalaze na teritoriju Iraka, Sirije, Libije i Nigerije. Predsjednik Assad i FSA imaju zajednički cilj pobjede nad ISIL-om, ali problem je u tome da Assad želi zadržati svoju moć u Siriji, a FSA mu je želi uzeti i preuzeti. Dok se oni bore međusobno, ISIL jača i tlači sve na svojem putu. Možda je najstrašnija pomisao koja nam može pasti na pamet ta da i Americi i Rusiji donekle odgovara postojanje ISIL-a jer dok je pažnja javnosti bila usmjerena isključivo na ISIL i stravične zločine te organizacije, nitko nije obraćao pozornost na rusku (i iransku) i američku (i europsku) ulogu u građanskom ratu u Siriji.

Amerika je 2014. godine zajedno s europskim i nekim arapskim zemljama, započela kampanju protiv ISIL-a u Iraku i Siriji te otad vojno podupiru Kurde i Iračke trupe u borbi protiv ISIL-a. Zanimljivo je da iako Turska pomaže Americi u borbi protiv Assada u Siriji, istovremeno lobira za ISIL zajedno sa Saudijskom Arabijom. Turska podupire ISIL jer se ISIL aktivno bori protiv Kurda, iranskog naroda koji trenutno ima uporište u gradu Kobane koji se nalazi na samome sjeveru Sirije i na granici je s Turskom. Kurdi su brojčano nadjačani od strane ISIL-a i mnogi smatraju da samo pitanje vremena kad će ISIL zauzeti Kobane. Logično je pitanje zašto bi Turska uopće htjela imati ISIL za susjeda?

Odgovor je, kao i u svemu, kompliciran. Kurdi čine značajnu etničku manjinu u Turskoj, negdje između 10% do 25% stanovništva te u Turskoj od 1984. do danas traje borba između turske vlade i glavne kurdske pobunjeničke grupe Kurdistan Worker’s Party (Na kurdskom “Partiya Karkerên Kurdistan”) koja zahtjeva da se Kurdima omogući stvaranje njihove vlastite države. Amerika, NATO i Turska smatraju tu organizaciju terorističkom dok je Europski sud 2008. godine odbio Kurdistan Worker’s Party imenovati terorističkom organizacijom. Kurdi su u zadnje vrijeme stekli svjetsku popularnost jer otvoreno pokazuju svoj otpor prema ISIL-u te se svim snagama bore da ISIL ne zauzme Kobane.

Neki stoga smatraju da Turska, u želji da oslabi utjecaj Kurda, podupire ISIL po staroj poslovici “neprijatelj mojeg neprijatelja moj je prijatelj”. Doduše, postoje indikacije da je Turska više pasivni podupiratelj ISIL-a nego konkretan. Zasad nisu pronađeni dokazi da je oružano potpomogla ISIL, ali je granica iz Turske prema Siriji zatvorena i mnogi kurdski borci iz Turske koji žele doći u pomoć Kurdima u Kobaneu, ne mogu proći. Yazidi, kurdska etnička manjina koja živi u Iraku, pričaju drukčiju priču te otvoreno prozivaju Tursku zbog očite potpore ISIL-u, a smatraju da ni NATO niti Njemačka nisu nedužni. Priču o Yazidima i trenutku kad su žene rekle “dosta” i uzele oružje u ruke u borbi protiv ISIL-a možete pročitati na ovome linku. Pitanje koje se postavlja je koliko onda Amerika, a time i Europska Unija, imaju zavezane ruke po pitanju Turske koja istovremeno podupire njihovu borbu protiv Assada?

U Genevi je 2014. godine održana druga po redu konferencija o situaciji u Siriji. Cilj je konferencije bio završiti građanski sukob i pomiriti sadašnju sirijsku vladu s pobunjenicima te od predstavnika s obje strane napraviti novu, funkcionalnu vladu. Na taj bi se način oslabio i ISIL jer bi se dvije strane koje se sad bore jedna protiv druge mogle udružiti protiv zajedničkog neprijatelja. Do toga danas još nije došlo, a glavni su krivci već navedeni: Amerika, Rusija, Iran, Europska Unija, Kanada, Turska i Saudijska Arabija. Rješenje bi bilo u tome da Amerikanci, Europska Unija, Kanada i Turska izvrše pritisak na FSA, a Rusija i Iran izvrše pritisak na Assada i natjeraju ih da sjednu i popričaju. Istovremeno bi bilo pametno da Turska, bilo direktno ili indirektno, prestane podupirati ISIL, a isto vrijedi i za Saudijsku Arabiju.

Stoga, ako tražite krivce za val izbjeglica i jadnu dječicu čije fotografije gledate u novinama svaki dan, slobodno uprite prst u sebe i svoje susjede te na sve navedene zemlje u ovome članku koje novčano i vojno podupiru građanski rat i ISIL zbog kojeg na tisuće i tisuće ljudi sada očajnički bježi prema Europi. Lijepo je gledati fotografije naših i tuđih (ne)slavnih dok se rukuju s jadnicima kojima u životu ti naši (ne)slavni ne znače ama baš ništa, ali ako doista želite pomoći, informirajte se, obrazujte se i počinite otvoreno kritizirati političke sile koje su dodatno zakuhale čitavu situaciju. Prestanite isključivo obraćati pozornost na novinarske histerije o izjavama Mirele Holy i članke koji pišu o predrasudama prema izbjeglicama, uprite svoje moždane vijuge i počnite se odupirati mehanizmu koji stoji iza svega toga.

Ništa se neće postići zgražanjem nad time “što je rekao ovaj i što je rekao onaj” o izbjeglicama. To je samo farsa da vam odvrati pažnju od ključnog problema u čitavoj situaciji, a to je da i Hrvatska šalje oružje u Siriju te da svi kolektivno šutimo o odlukama koje po pitanju Sirije donose Europska Unija i NATO u kojima se, iako relativno odnedavno, i mi nalazimo. Za svako oružje koje je bez pogovora otišlo iz Hrvatske u Siriju i s kojim je netko ubijen, kolektivnu odgovornost nosimo svi. Za svaku osobu koja je bila prisiljena pobjeći u borbi za goli život, odgovorni smo svi mi. Također, razmislite bismo li uopće razmatrali pitanje Sirije i građanskog rata da nam nije pokucao na vrata ili bismo, bezbrižno kao i uvijek, puštali svjetske sile, ali i naše političare također, da odlučuju iz kojeg će osobnog interesa i koga poduprijeti, a kome se oduprijeti.