Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Intervju

John Garcia: “Ako uspijemo, odlično; ako ne, nastavljamo Sizifov posao dok ne uspijemo”

30.05.2016. Kristijan Horvat
Foto: Ella Valentić/Ziher.hr

Objavio si solo album 2014. godine. Koliko si dugo uopće razmišljao o tome da se upustiš u takvo što?

Pa, doslovno otkad sam imao osamnaest godina. To je nešto što sam oduvijek htio napraviti, ali trebalo mi je skoro 25 godina da to stvarno i realiziram, no, eto, konačno sam uspio. S obzirom na to koliko je vremena prošlo bio sam zadovoljan albumom, a planiram i nastaviti s pisanjem i objavljivanjem novih materijala. Tako da da, sviđa mi se kako stvari stoje.

Trenutačno si na unplugged turneji. Kako si došao na tu ideju?

Da budem iskren, znao sam da su takve turneje održali Brant Bjork i Nick Oliveri.  Mislio sam da će biti lako, ali ispalo je ipak malo zahtjevnije no što sam to u početku zamišljao. Ipak, zasad mi se sviđa. Nije da ću objavljivati akustične ploče sljedećih deset godina, ali je ovo neka nova dimenzija mene, još jedan novi izazov.

Turneja je nazvana „ The Living Room Session“. Kakav je osjećaj svirati u intimnijoj atmosferi, pred manjim brojem publike?

Stravično je, ponekad malo zastrašujuće. Neke su večeri bolje od drugih, ali svatko od nas mora raditi svoj posao, a moj je posao profesionalno pjevati i pokušavam to činiti što bolje mogu. Upravo je tako kako ste opisali, intimna atmosfera. Htjeli smo stvoriti ugođaj sviranja u dnevnoj sobi u kojoj se i mi i vi osjećamo ugodno. Baš nam je zato najviše i pasalo akustično sviranje jer je znatno intimnije. Dakle, željeli smo stvoriti ambijent dnevne sobe pa otud i naziv turneje.

Bellhound Choir poseban je gost na ovoj turneji. Zašto baš on? Znate li se od ranije?

Nisam ga znao, ali imam li ja pravo birati tko ide sa mnom na turneju? Naravno da imam, i mene se pita. Ipak, njega je predložio moj booking agent Claus jer je mislio da će se sjajno uklopiti u priču. Poslao mi je nekoliko YouTube snimki i par pjesama koje su mi se odmah svidjele. Čini mi se da je jako dobra kombinacija, odličan je. Vrlo je drag čovjek i nevjerojatan glazbenik. Jako je ugodno biti u njegovom društvu.

Foto: Ella Valentić/Ziher.hr

Foto: Ella Valentić/Ziher.hr

Obiteljski si čovjek. Kako uspjevaš uskladiti obiteljske obaveze s turnejom?

Balansiram. Kada imate dvoje djece i suprugu, a uz to i posao na puno radno vrijeme, treba puno truda za sve to uskladiti. S probe na posao pa brzo doma pročitati sinu priču za laku noć. Vrlo malo vremena ostane za slobodno vrijeme. Uglavnom sam cijelo vrijeme zauzet. Otkad se ujutro probudim pa sve dok navečer ne zaspim, ni sekunda nije slobodna. Ili sam okupiran poslom, ili ženom, ili djecom, ili nekim drugim članom obitelji, ili pak Aaronom, Mikeom, Gregom ili cijelim bendom. Svaki je trenutak ispunjen.

Radiš kao veterinar?

Da, doduše to je više kao veterinarski brat. Time se bavim. Radim to godinama, čak sam i za vrijeme sviranja u Kyussu to radio.

Manje si na turneji nego na počecima, ali i dalje si na turneji!

Da, istina. Biti glazbenik na puno radno vrijeme nije nimalo lako. Bar meni, govorim isključivo u svoje ime. Baš zato radim i drugi, „običan“ posao i to me čini sretnim. Ne želim raditi toliko puno koliko radim trenutačno, ali sve dok ne dođe taj dan nastavit ću raditi.

Što te inspirira za pisanje pjesama?

Inspiriraju me žena, djeca, ostali članovi benda. Osim njih i nema puno drugih ljudi koji bi me mogli inspirirati, a i ne družim se baš s još puno ljudi. Uglavnom provodim vrijeme s Aaronom, Mikeom, Gregom i mojom obitelji. 99.99% života provodim s Wendy, Marshallom, Aaronom, Gregom i Mikeom. S petero ljudi!

Pjesma Her Bullets Energy napravljena je uz pomoć Robbyja Kriegera. Kako je došlo do suradnje?

Sve je zasluga moga producenta Harpera Huga. On je bio poveznica s Robbyjem Kriegerom. On je izgradio Kriegerov studio i pokazao mu nešto moje glazbe, a posebnu tu jednu pjesmu koju sam napisao. Robby je elegantno blagoslovio album svojim prisustvom i sviranjem gitare. To je iskustvo koje sigurno neću nikada zaboraviti. Kakav genijalan čovjek!

Foto: Ella Valentić/Ziher.hr

Foto: Ella Valentić/Ziher.hr

Ovo nije prvi put da nastupaš u Zagrebu, tu si već bio pred četiri godine u Tvornici kulture s Kyuss Lives!

Zadnji put kad sam bio u posjeti nisam stigao vidjeti puno od samoga grada. Jučer smo zato uzeli slobodan dan pa sam otišao do centra, večerao i prošetao ulicama. U pravilu ne uspijem vidjeti glavninu gradova kada u njima nastupam, ali sad smo dogovorno došli ovdje jer smo odlučili provesti više noći u jednome gradu. Tako da smo prespavali ovdje jučer, prespavat ćemo večeras pa onda sutra ujutro odlazimo. Moram reći da je grad prekrasan. Snimat ćemo koncert večeras pa se nadam da će par pjesama završiti i na finalnom proizvodu što znači da ćemo definitivno imati uspomene na Hrvatsku na našem akustičnom albumu.

Danas se može steći dojam da stonerski rock prelazi u mainstream. Što misliš? Pratiš li aktualnu scenu? 

Ne pratim. Više vremena provedem slušajući Franka Sinatru no bilo što drugo. Kada sam doma, imam nešto vremena za sebe ili radim uredski posao, Sinatra je taj koji svira. Ponekad si pustim album Zeppelina, Culta ili Raya Charlesa…  Dok smo dolazili ovdje slušali smo Judas Priest. Glazba koju slušam varira od Franka Sinatre do Judas Priesta, a u međuvremenu se svašta nađe. Ponekad čak okrenemo i album Boba Marleya, ali aktualnu scenu slabo pratim. Volio bih imati više vremena i kupiti i slušati albume bendova poput Monster Truck, The Sword, ili opet zavrtjeti „Spine of God”,  ali zbilja nemam vremena.

Živimo u digitalnom dobu. Ljudi kupuju sve manje albuma, a sve više skidaju pjesme ili ih pak slušaju na internetu.

Kakva god da bila budućnost glazbe čini mi se da ljudi počinju kupovati vinyle, postoji neki iznova pronađen interes kakav ne postoji za CD-e. Ne razmišljam previše o MP3-u, Spotifyu, iTunesu, Pandori i nebrojenim drugim glazbenim programima i aplikacijama. Pokušavam biti ukorak s njima, ali to je gotovo nemoguće. Imamo što imamo. Ne pokušavam razmišljati o budućnosti glazbe, imam previše drugih tema o kojima mislim. Razmišljam o kuhanju ručka Marshallu i što će imati u školi za marendu. O takvim stvarima razmišljam, druge me ne zanimaju previše. Nisam jedan od onih koje brinu takve stvari. Rođen sam 1970., ove ću godine napuniti 46 godina, pokušavam pratiti vrijeme u kojem živim. Trudim se razumijeti sva ta moderna čuda, ali nekada su mi prekomplicirana sama po sebi.

I ne mogu ovo raditi besplatno, jednostavno ne mogu. Ne s dvoje djece i otplaćivanjem hipoteke.  Za Boga miloga, vozim Prius, nije da vozim Chevrolet 1972 El Camino. A htio bih ga voziti i htio bih imati novca za to, a htio bih i prestati raditi. Aaron i ja bismo rado prestali raditi. Tko ne bi?

Bilo bi sjajno biti 100% koncentriran na glazbu. Ipak, prodali mi dva milijuna albuma ili ne i dalje ćemo se ovime baviti. A to čak i nije ono što pokreće Aarona i mene da pišemo pjesme. Želimo raditi dobru glazbu. Ako uspije, odlično. Ako ne uspije, nastavit ćemo Sizifov posao dok ne uspije. Uspije li ili ne, nema neke razlike.

Planovi za budućnost?

Snimat ćemo akustični album koji će, nadam se, izaći u listopadu. Osim toga, Aaron, dečki i ja završit ćemo električni album koji bi trebao ugledati svjetlo dana ove godine. Ako već ne ove godine, onda najkasnije početkom iduće. A onda ćemo vidjeti kako i što dalje.

Jesu li možda u planu neki nastupi uživo, turneje?

Da, bit ćemo na turneji. U listopadu se vraćamo na turneju.

U Americi si bio 2015. godine, sada si u Europi. Što je sljedeće, Azija?

Neću imati turneju po Americi, ali bilo bi lijepo ići u Aziju. No ne možete se jednostavno otisnuti na put, vikati „weehoo“ i svirati negdje samo zato što vi to tako hoćete. Ja ne mogu, s ovim godinama to ne ide tako, nema smisla. Turneja mora imati financijskoga smisla da bi se održala. Puno se bendova boji govoriti o tome, ali sa mnom to nije slučaj, tako je kako je. Moraju biti zadovoljeni neki uvjeti da bi se sve to moglo ostvariti. Ipak moraš biti i otac i donositi hranu doma djeci. Ne možeš samo reći „Vidimo se kasnije, brinite se sami za sebe“. Ne možeš tako, nemoguće je. Ali sve je dobro baš tako kako je.

Hvala ti na vremenu, Johne.

Ne čovječe, hvala tebi, bilo je sjajno.


Komentari