Istaknuto
23.10.2017.

Oliver Frljić režirao je u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru klasičnu Euripidovu tragediju kao predstavu o društvu u kojem je žena građanin drugoga reda. "Medeja" je na ovogodišnjim Gavellinim večerima osvojila nagradu za najbolju predstavu i za najbolju žensku ulogu.

19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

Vizart

‘Kaj drma’ zid u Branimirovoj?

26.06.2014. Zrinka Kunić/Global
Foto: facebook.com/MUU-Muzej-ulične-umjetnosti

Foto: facebook.com/MUU-Muzej-ulične-umjetnosti

„Ako netko pred nama lupa glavom o zid, a mi ga silom otklanjamo od zida, to je čovječanska dužnost, a nipošto narušavanje osobne slobode. Pogotovo kada to lupanje po zidu skupo plaća vjernik zdravog razuma.“ – napisala je još Marija Jurić Zagorka, a ove bezvremenske riječi danas su i više nego aktualne. Zagorka je možda mislila na metaforički zid, zid koji se nalazi u nama i među nama, no taj se zid može i materijalizirati. Zid po kojem danas udaramo glavom nalazi se na jednoj od najprometnijih ulica u Zagrebu – Branimirovoj. Zid je to na koji turisti prvi naiđu kada izađu iz autobusa na Autobusnom kolodvoru i upute se prema centru grada. On dijeli željezničku prugu od ulice duhova, on predstavlja još ono malo života što je ostalo u pomalo zaboravljenoj Branimirovoj.

Zamislite sada da nema zida, da nema šarenila grafita koji odvlače poglede od druge strane ulice, na kojoj se već godinama raspada „Nada Dimić“, na kojoj nema niti jedne trgovine, niti jednog kafića, niti jednog znaka života osim pučke kuhinje i parkinga koji kao da je na silu ondje smješten. Ulica bi tada izgubila svoj šarm, a prolazak njome izgledao bi poput prolaska napuštenim gradom. Scenarij je to koji možda i nije tako daleko kao što se čini.

Krajem ožujka u medijima je osvanula vijest da će se dio zida u Branimirovoj ulici rušiti. Zid se nagnuo, dotrajao je i predstavlja opasnost za pješake i promet. Vrlo brzo ta je tema pobudila veliki interes javnosti i krenule su polemike o značenju zida za vizualni identitet i kulturu grada.

Foto: facebook.com/MUU-Muzej-ulične-umjetnosti

Foto: facebook.com/MUU-Muzej-ulične-umjetnosti

No kako je sve počelo?

Nekoliko kilometara dalje, na zagrebačkim Srednjacima, vrata svoga doma otvorio nam je Zdenko Bužek, akademski slikar i jedan od dvadesetorice ljudi kojima je prvi puta bilo povjereno oslikavanje zida u Branimirovoj sada već davne 1987. godine. Bilo je to vrijeme kada je Zagreb počeo disati onako kako diše danas. Prije Univerzijade bilo je nezamislivo do ranih jutarnjih sati sjediti na Tkalči ili postavljati umjetničke instalacije po gradu. Tada, te 1987., sve se promijenilo. Grad je, kako bi se pokazao u što boljem svjetlu, uložio veliku svotu novaca u razvoj onoga što danas nazivamo urbanom vizurom grada. Obnavljani su studentski domovi, napravljen je Jarun, a umjetnicima se otvorio prostor da se izraze i izvan svojih ateliera. Jedan od takvih projekata bio je i oslikavanje zida u Branimirovoj.

„Još je šezdesetih godina Julije Knifer imao ideju da se zid oslika. No kako je to u socijalizmu i bilo, ideja se pojavila, ali nije bila prihvaćena. Međutim, kao i svaka druga ideja, ona je živjela i ponovno se pojavila 1987. godine. U to vrijeme su već postojali neki pokreti koji nisu bili tipično grafiterski, pogotovo ne u današnjem smislu te riječi. U ono su vrijeme djelovali konceptualni umjetnici koji su počeli koristiti javne prostore za svoje javno djelovanje.“ – priča nam Bužek dok sjedimo u njegovom osebujnom radnom i životnom prostoru, sa starim, ali udobnim namještajem i zidovima prekrivenim radovima iz svih faza njegova stvaralaštva.

„Kako je Univerzijada došla u Zagreb, tako je grad uložio mnogo novaca u njegovo uređenje. Slijedom toga, i mi koji smo oslikavali zid u Branimirovoj bilo smo jako dobro plaćeni.“ – govori Bužek koji je na zidu tada ostavio svoj trag. Radilo se, kaže, o intimnom pejzažu. To nisu bili grafiti kakve danas poznajemo, to su bile zidne slike. Svaki je umjetnik dobio jedan komad zida, od stupa do stupa, i na zidu je naslikao ono što inače radi na platnu.

Međutim, slike su blijedile i došlo je vrijeme da se zid ponovno oslika. To se dogodilo 1999. godine kada je Gradski ured za kulturu organizirao ponovno oslikavanje zida u sklopu akcije protiv zloporabe droga. U tih 12 godina grafiterska ‘scena’ razvila se i gradom su se počeli širiti grafiti. Jedan od pionira zagrebačke grafiti scene je i Slaven Kosanović Lunar. Već je početkom devedesetih počeo iscrtavati gradska pročelja, a 1999. radio je i na zidu. Jedanaest godina kasnije, kada je zid treći put oslikavan u sklopu projekta Muzej ulične umjetnosti, Lunar je ponovno potezao svoje valjke i kistove po njemu.

Foto: Zrinka Kunić/Ziher

Foto: Zrinka Kunić/Ziher

Danas, dok se raspravlja hoće li se zid rušiti i graditi novi ili neće, Lunar na drugom kraju grada, u Magazinskoj ulici, oslikava jedan drugi zid. Ponovno je u pitanju zid u vlasništvu HŽ-a. Umrljane trenirke, umače valjak u veliku kantu plave boje i radi konture onoga što će za nekoliko sati biti ono po čemu je prepoznatljiv – mačke. Prisjeća se zida iz 1987. kada je imao 12 godina: „Zid mi je bio super osvježenje, a najdraži element su mi bili razigrani plavo-žuti busevi u kojima su bili neki likovi. Autor je ostavio oblačić u koji je netko nadopisao „Kaj drma?“ i to mi je bio najkomičniji dio zida. Sve je bilo uredno, jako dobro organizirano i super napravljeno, svatko je imao svoj gabarit na zidu i bilo je rukopisom vrlo šaroliko i jako vješto složeno.“

Zidom 1999. godine, kaže, nije bio zadovoljan, no već je 2010. dobio priliku ponovno se iskazati. S dolaskom Muzeja ulične umjetnosti cijela je priča postala zanimljivija  i heterogenija. „Ta je akcija dala priliku klincima s Akademije, dizajnerima i ilustratorima da se izraze. Dakle, radi se o ljudima kojima zid nije područje djelovanja, za razliku od writera. Ako writere pustite da sami stvaraju, dobit ćete u većini slučajeva želju za nadmoći jer svatko brine samo za svoj stil i rad. Trebalo je dovesti ljude koji su u stanju surađivati, zanemariti ego, izaći iz zone komfora i napraviti bolju stvar u velikoj slici, a to se i dogodilo. To je uostalom i ono što pokušavam dobiti i na ovom zidu u Magazinskoj.“- govori Lunar dok s druge strane ceste slučajni prolaznici zastajkuju i promatraju što se to događa na zidu iza kojega se naziru vagoni.

Foto: Zrinka Kunić/Ziher

Foto: Zrinka Kunić/Ziher

Umjetnost nije vječna, a ulična umjetnost mora se mijenjati zajedno s ulicom

Oblici se polako ispunjavaju bojom, a Lunar se osvrće na sadašnju situaciju oko zida u Branimirovoj. Bilo bi mu, kaže, žao da se cijeli zid sruši. „Zid je na frekventnoj poziciji koja povezuje Autobusni i Glavni kolodvor i mislim da je kao takav jedna dobra turistička priča za Zagreb.“ Ipak, slaže se da zid ne treba nužno biti tamo. „U Zagrebu postoji hrpetina fasada koje se isto tako mogu oslikavati. Držati se kao pijan plota jedne površine nema nekog smisla“ – zaključuje Lunar. S njim se slaže i Bužek koji smatra da se grafiti trebaju češće preslikavati, a bitnije od očuvanja zida je pronaći nove lokacije po gradu gdje će se mladim umjetnicima dopustiti da se izražavaju.

„S novcem koji bi se uložio u obnovu zida može se napraviti nešto drugo, može se dati onima kojima je potrebniji. Ako skupite klince i kažete im da će se taj novac, koji bi bio potrošen na novi zid, dati nekome kome je potrebniji, oni će se sami izaći van i crtat će besplatno.“ – uvjeren je Bužek. Iako ga uza zid vežu emotivne veze, one nisu negativne. „Umjetnost nije vječna, kako su nas učili na Akademiji. Za mene to ne pali. Umjetničko djelo ne mora živjeti vječno u fizičkom smislu“ – zaključuje Bužek.

S njim se slaže i Lunar. Ulična umjetnost mijenja se zajedno s ulicom. Upravo zato ne možemo govoriti o grafiterskoj sceni, jer ona zapravo ne postoji. „Ljudi se jednostavno prime nečega i neko vrijeme se bave time, ali onda ih to prestane zanimati i ostave se toga. Oni koji su sada aktivni za tri godine možda više neće biti, a doći će neki novi klinci.“ – uvjeren je Lunar. Upravo je zato bitnije da se inicijative i dalje pokreću, da se pojedinci zalažu da se neka zidna površina legalizira i umjetnicima ukaže povjerenje. „Moja strana priče su grafiti i sa svoje strane ću definitivno, kad god budem ulovio vremena, povlačiti neke inicijative za dobivanje površina i na njima ću angažirati ljude za koje mislim da su kompetentni, koji se dobro nose s velikim površinama i tehnički su potkovani da obogate grad svojim radom i ostave svoj trag.“ – zaključuje Lunar u optimističnom tonu.

HŽ: “Spremni smo na suradnju s grafiterima

Još se uvijek ne zna hoće li se zid u Branimirovoj rušiti i kada. Tomo Dubovečak iz HŽ Infrastrukture kaže kako je projektni nacrt gotov, odabrani su izvođači radova, no uprava HŽ-a još uvijek nije donijela odluku je li to isplativa investicija. Dio zida koji predstavlja opasnost za promet i prolaznike nagnuo se na potezu od Cinestara do križanja Bramimirove s Domagojevom ulicom. Zid je u vlasništvu HŽ-a, a prema nalazu inspekcije, 153 metra zida treba srušiti i na istom mjestu sagraditi isti takav novi. „Međutim, to košta određenu svotu novaca i uprava razmratra isplati li se ulagati u to s obzirom da postoje  neki planovi da se ukloni kompletan zid i otvori prostor“ – kaže Dubovečak i dodaje da, ukoliko se odluče za opciju gradnje dijela novog zida, u HŽ-u su spremni na novu suradnju s grafiterima.

Anketa – Što za građane predstavlja zid u Branimirovoj i što misle o mogućnosti njegova rušenja

Foto: Ziher.hr

Foto: Ziher.hr

Zid u Branimirovoj ulici u lošem je stanju. Još od 1987. kada je prvi puta boja zavladala njime, traju rasprave treba li ga rušiti zbog njegove dotrajalosti. Budući da je zid u vlasništvu HŽ-a, odluka je na njima. Mi možemo samo izraziti žal ako se donese odluka o njegovom rušenju. Sivilo Branimirove tada bi još više došlo do izražaja. No, je li bitnije pod svaku cijenu čuvati zid ili bi bilo pametnije pozivati na oživljavanje Branimirove na drugi način? Prostori koji na sjevernoj strani ulice zjape prazni za te bi novce mogli biti uređeni i ustupljeni udrugama, nova radna mjesta mogla bi biti otvorena, a to je također ono što Zagrebu treba.

Izvor: Studentske novine “Global”

Komentari