Istaknuto
07.08.2020.

Vrijeme čitanja: 10 minute Donosimo vam listu nekih od najpoznatijih svjetskih književnika koji su se, izuzev što su za sobom ostavili književna djela koja ćemo još dugo pamtiti, suočavali sa svojim nemilosrdnim demonima.

06.08.2020.

Vrijeme čitanja: 2 minute Limbo je igra bez priče, bez dijaloga i bez uputa na ekranu. Istovremeno, Limbo je jedna od najposebnijih igara svih vremena.

Glazba

Ziherung S02E04: Kaj se događa?

09.07.2020. Luka Sinković
Vrijeme čitanja: 5 minute

Kakav je ovo bezobrazni priljev vanserijski dobre glazbe unutar mjesec dana? Travanj je prošao već znamo kako, ali glazba koja je izašla unutar tih mjesec dana je statistički na samom kraju Gaussa. Čak i oni albumi koji su ovaj mjesec flopali, nisu toliko loši. Postoji još barem toliko albuma koje nisam uspio preslušati, možda će nešto od toga dobiti mjesto u sedmom mjesecu kada nema toliko nove glazbe.

Nego, nadam se da ste vidjeli topless sliku Pernara kako kosi travu (10/10). Vid Juračić ide pješice na more, stat će na par partyja usput, svi su već tamo, a on će samo doći (10/10) – a kaj vi delate?

Yves Tumor – „Heaven to a Tortured Mind” 8/10

Iako nije toliko dobar kao prethodni album koji je bio dosta agresivniji, ovaj je album Yvesa Tumora predstavio u nešto drugačijem svjetlu. Neo-psihodelija izgleda da je dosta širok pojam, tako se Yves ovog puta okrenuo miješanju soula i psihodelije, stavljajući to na svoju već poznatu art pop paletu.

Oranssi Pazuzu – „Mestarin Kynsi” 11/10

„These go to eleven.” – Ako niste ubrali referencu, pogledajte konačno „This is Spinal Tap”. Zadnja poštena recenzija koju sam pisao bila je upravo o prethodnom albumu ovog benda. Iako sam znao da sve ide u ovom smjeru, tada nisam mogao zamisliti ovu sljedeću instancu. Dodatno vokalno eksperimentiranje te igranje efektima, klavijaturama i elektronikom izbacilo je jako svjež album, iako se nalazi u njihovoj prepoznatljivoj domeni.

Prema svemu sudeći, ovo bi i na kraju godine trebao biti apsolutni pobjednik napretka zvuka u cjelini. Pratim što Oranssi Pazuzu rade još od prvog albuma i imaju jako malo suvremenika koji su toliko temeljiti i izbacuju albume koji uz trenutnu svježinu na sceni imaju zajedničku komponentu konstantnog napretka. Kada je dobar dio Europe bio u izolaciji, oni su osmislili kompletan live stream nastup koji je još uvijek na YouTubeu. Kako glazbu obično slušam bez tog vizualnog dijela, trebalo mi je evo sve do sada da završim gledanje tog live nastupa – a smatrao sam da prije toga ne treba udariti točku ovom malom komadu teksta. Da ovaj bend ima tekstove na engleskom, bio bi vjerojatno daleko popularniji.

Ulcerate – „Stare Into Death and Be Still” 10/10

Apsolutni plafon death metala, s rasponom i zadiranjem u nekoliko susjednih mikrožanrova. Objedinjuju najbolje od technical death metala stavljajući genijalnu instrumentaciju na atmosferičnu i razvučenu pozadinu sporijeg tempa. Niti jedan instrument ne smeta drugom. Naslov albuma je toliko jak da glazbi daje i tematsku pozadinu bez da pretjerano čitate ili slušate liriku – egzistencijalni stoicizam. Iako je bend gotovo neusporediv s nekim drugim bendom, ovaj album partikularno oscilira negdje na potezu Gorguts-Deathspell Omega-Neurosis.

Freeways – „True Bearings” 8/10

Fantastičan hard rock album. The Cult negdje ljubomorno sluša „True Bearings” na repeatu. Dokaz da hard rock kao žanr ne mora biti predaleko od korijena da bi zvučao svježe te da ima dovoljno mjesta za eksperimentaciju u samim temeljima. Nemojte više nikad slušati Gretu Van Fleet.

Rina Sawayama – „SAWAYAMA” 8/10

Jedan od ovogodišnjih pop albuma koji bi, prema svemu sudeći, trebao biti rangiran vrlo visoko na kraju godine. Britanka japanskih korijena ima rnb album koji ima i nu-metal pjesmu – Charli XCX je u Rini dobila jaku konkurenciju ako pričamo u terminima nekakve otvorenosti eksperimentiranju unutar žanra.

Hexvessel – „Kindred” 6/10

Iako ugodan album, fali mu svega. Odnosno, fali mu svega u odnosu na ostale albume koje su objavili do sada. Čini se da je Hexvessel nekako stao na kočnicu s idejama. Sviđa mi se ovaj suptilni ambijentalni utjecaj benda Coil, čija obrada Fire Of The Mind je možda i najsvjetliji moment albuma, ali opet, Hexvessel se zakopao u tu jednu nišu izvan koje odbija značajnije eksperimentirati. Ovako prikočeni, ambijentalniji album prosperirao bi od neke elektronike u pozadini ili nekakve vokalne progresije kojoj je Kvohst inače sklon. Moglo je puno bolje.

Dool – „Summerland” 9/10

Sjećam se da sam 2016. zapeo za pjesmu Owneygat i nakon toga kompletno izgubio pojam o bendu – propustio sam i debi album iz 2017. Šteta, jer ovo je nešto što je rocku općenito falilo. Ritam sekcija neprežaljenog The Devil’s Blood, gitare koje ponekad podsjećaju na Tribulation, odličan vokal – sve je zapakirano u vrlo pitki pop format. Toliko da bend nije odobren na Metallumu. Metal utjecaj bend prikazuje samo u detaljima koji su zapravo ono što sjaji. God particle ima strukturu koja nenametljivo podsjeća na Oranssi Pazuzu. Odličan album.

Elder – „Omens” 7/10

Bend je albumom „Reflections of a Floating World” od svojeg budućeg rada stvorio nemjerljiva očekivanja. „Omens” na temelju toga pati i evo biva proglašen lošijim od prethodnika, iako ima nekih jako interesantnih detalja u instrumentaciji koji će neki od sljedećih albuma vjerojatno dignuti na 10/10 razinu. Ono što je Nick DiSalvo uspio vokalom postići na prethodniku, sada mu ne uspijeva ni približno. Kako je to i inače bila dosta slaba točka benda, vjerojatno smo se prerano poveselili da je taj problem zauvijek riješen. Ne sjećam se trenutka na ovom albumu gdje vokal uspijeva izrezonirati s glazbom ispod.

Traveler – „Termination Shock” 9/10

Fantastičan NWOBHM album benda koji je prošle godine napravio isto tako odličan debi album. Ovaj sjeda malo kasnije, tek nakon nekoliko slušanja. Čisto zato što pamtljivije pjesme nisu odmah na početku kao što je to slučaj bio s prethodnikom.

Fiona Apple – „Fetch The Bolt Cutters” 8/10

Još jedan odličan pop album, ali ovaj ne jaše na trendu modernog popa, već se okreće nekakvim korijenima, dodaje jazza, soula i svega pomalo te podsjeća da je Fiona Apple još uvijek tu. Kvazi-diva iz nešto drugačijeg vremena od Lane Del Rey, FKA Twigs ili Charli XCX.

Jamie XX – Idontknow (Single) 9/10

Odličan hit dosta karakterističan za Jamieja. Ima sve elemente koji čine Gosh ili NY Is Killing Me vrhunskim elektronskim stvarima. Inače ne bih recenzirao single, ali ovaj je toliko dobar da sam ga preslušao solidan broj puta.

Katatonia – „City Burials” 7/10

Neke pjesme na albumu poptuno ogoljene gitarskih dionica vas mogu nagnati na razmišljanje da je Katatonia konačno izkonvergirala u nekakvu inačicu dark popa. Međutim progresivnog rocka ima taman da se ovaj album polaganom tranzicijom zvuka uklapa u cijelu diskografiju benda. Neloše, ali nismo ni očekivali manje.

Sölicitör – „Spectral Devastation” 7/10

Speed metal iz 2020. Ovo je dovoljna reklama. Kliknite taj play.

Pigs Pigs Pigs Pigs Pigs Pigs Pigs – „Viscerals” 6/10

Šteta, kada je izašao naslovni singl činilo se da će cijeli album biti takav, ali Pigs x7 pati od sindroma od kojeg pati 90 posto stoner bendova – dosade. Reducer i Rubbernecker su kao singlovi pretjerano napuhali album. Doslovno su dvije najbolje stvari koje se ističu i nalaze se odmah na početku albuma. To me podsjeća na kratku priču Philippea Delerma u kojoj onostrano priča o friškim kroasanima iz pekare, rano ujutro. Uglavnom punchline ide nekako ovako – „Dan je tek počeo, a najbolje se već dogodilo”.

Caustic Wound – „Death Posture” 7/10

Ne sjećam se kad sam zadnji put s guštom slušao grindcore. Možda „Utilitarian” ili „Apex Predator” od Napalm Deatha – iako ti albumi nekako iskaču is slike. „Death Posture” mi se nekako na prvu svidio, ne pretjeruje ni u jednom smjeru, osim grafičkom, ali to je i za očekivati. Zvukom naginje dosta prema doom strani death metala iako nije toliko razvučeno i nema karakterističnu atmosferu.

Thundercat – „It Is What It Is” 7/10

Album stoji kao dosta nadopunjujuća komponenta prethodniku „Drunk” i pokazuje da bivši basist Suicidal Tendenciesa uz impresivnu tehniku posjeduje i impresivnu simpatičnu ludost. Dragonball Durag je instantni 90’s lo-fi hit, a cijeli je album posvećem preminulom Macu Milleru.

The Black Dahlia Murder – „Verminous” 7/10

Iako je na početku bend imao dosta jak utjecaj metalcore scene, brzo se profilirao u melo-death smjeru. Trevorovi Carcass-like vokal, melodija At The Gatesa i kasnije gitarske dionice Arsisa koje sviraju, ni manje ni više – članovi Arsisa odaju istinsku filozofiju TBDM kao modernog melo-death benda. Zadnji uradci su pomaknuti više u death smjeru, a kompletna konceptualizacija lirike u svijetu H.P. Lovecrafta ih približava Cradle Of Filthu više nego što biste na prvu rekli. „Verminous” je dobar album, s nekim novim elementima u glazbi TBDM-a, ali nije toliko jak kao prethodni „Nightbringers”, a posebice nije usporediv s vrhunskim albumom „Nocturnal”.

(Visited 195 times, 2 visits today)

Komentari