Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Film

Komentar – 61. Pula film festival: Što nam ove godine donosi domaća filmska produkcija?

28.07.2014. Marija Vukšić
Foto: Marija Vukšić/ Ziher

Foto: Marija Vukšić/ Ziher

Otvorenje 61. Pula film festivala bilo je 12.7., a festival je trajao do 26.7. U periodu između 12. do 18.7. filmovi su se mogli gledati u Kaštelu, a od 19. do 26.7. prikazivali su se u Kinu Valli i Areni. Na repertoaru je bila široka ponuda domaćih i stranih, dugometražnih i kratkometražnih filmova od kojih su mnogi zagolicali maštu sa svojim originalnim ili neobičnim temama. Vremenska prognoza bila je relativno na strani gledatelja, ali je za svaki slučaj bio organiziran plan B za filmove koji su se trebali prikazivati u Areni.

Hrvatski kratkometražni film

Odvajanje, Poklon predsjednika Nixona i Slučajno tri su hrvatska kratkometražna filma koja sam uspjela uhvatiti. Filmovi su se prikazivali 20.7. u dovarni kino Valli koja je bila krcata i, iako sam se gunđajući sjela u drugi red ispred filmskoga platna, raspoloženje mi je podigao Rene Bitorajac koji je sjedio odmah ispod mene i čije sam sjedalo par puta nepristojno udarila nogom dok sam se smijala Poklonu predsjednika Nixona u kojem ujedno i glumi spomenuti glumac. Film je režirao Igor Šeregi (kojeg možete uočiti na fotografiji ispred kina Valli), mlada nada hrvatskog filma, kojeg je Rene upoznao na setu Bitangi i princeza gdje je, kako je rekao u uvodnom govoru, nosio kave. Radnja filma odvija se 1969. godine na prostoru bivše Jugoslavije. Niskorangirani agenti Stipe (Bitorajac) i Peđa (Vujović) dobivaju poseban zadatak: moraju dostaviti poklon predsjednika Nixona drugu Titu. Film je komične naravi i to one dobro pogođene i iako tematski i humorom više odgovara generaciji ljudi srednjih godina, i mlađima je lako shvatljiv. Zažalila sam što nije dugometražni, ali u tome je bio i dio čari. Također je jedan od rijetkih vedrijih filmova prikazanih tijekom festivala.

Foto: Marija Vukšić/Ziher

Foto: Marija Vukšić/Ziher

Slučajno je drama redateljice Tanje Golić. Radnja se odvija u Rijeci u jednom poslijepodnevu kada se ponovno nakon 15 godina susretnu bivši ljubavnici. Golić je objasnila da je namjerno snimala po oblačnom vremenu jer je takvo vrijeme specifično za Rijeku i da se dvije scene, svaka od po devet minuta, namjerno odvijaju unutar i ispred Torpeda u Rijeci jer je htjela da se obrati posebna pozornost arhitekturi, njezinoj simbolici i činjenici da propada. Za razliku od Poklona, poželjela sam da Slučajno traje kraće. Ako ste se ikada željeli prisjetiti svega što nije valjalo u vašim bivšim vezama, onda je Slučajno film za vas. Nisam sigurna što bi bila poanta filma, osim njegove veoma simbolične i ambijentalne prirode. Nije sigurna niti redateljica budući da je i sama rekla da je to film o međuljudskim odnosima koji zapravo nikad ne završavaju već se konstantno mijenjaju.

Odvajanje je drama Nine Violić koja ujedno igra i ulogu majke. Majka (Violić) i kći kupaju se u Istarskim toplicama, pljuckaju jedna drugoj bazensku vodu u lice i to ih veoma zabavlja. Majka potom odluči ostaviti svoju kćer samu u bazenu i ode zapaliti cigaretu i popiti macchiato. To je, inače, potez preporučljiv svim budućim roditeljima. Ostavljanje djece same u bazenu uvijek dobro završi. Kad se majka vrati, ne može pronaći kćer i baca se u paničnu potragu toplicama. Što je više uzrujana, to se više kamera trese. Prvoklasni filmski efekt kojeg se nitko dosad nije sjetio. Nakon što nam se pokaže sveukupna ponuda Istarskih toplica (teretana, svlačiona, kafić…) i Nina Violić se od očaja malo uvalja u travu ispred ulaza u toplice, majka pronalazi svoju kćer u bazenu na što joj kći kaže da će ju ipak jednoga dana morati pustiti. Tema odrastanja, napuštanja gnijezda i gubitka djeteta dosad nije bila prožvakana mali milijun puta pa je ovaj film kompletna inovacija. Opet se naglašava “uzvišen” odnos majke i djeteta dok se uloga oca zanemaruje. Strpljivo čekam kada će netko jednoga dana napraviti film o tome da djeca kad-tad izgube roditelje i da je nebo plavo. To bi bio dobar nastavak Odvajanja.

Foto: Marija Vukšić/Ziher

Foto: Marija Vukšić/Ziher

Hrvatski dugometražni film

Od dugometražnih filmova pogledah Trebalo bi prošetati psa i Kosac iako ih je bilo još podosta od kojih je važno spomenuti Broj 55 koji je navodno prvi hrvatski ratni akcijski film. Iako ratna tematika nije ništa novog, upotrijebljeni su specijalni efekti koje dosad nismo imali prilike vidjeti. Film se prikazivao u Areni i zadnjih 10tak minuta filma, tko je bio u blizini, mogao je čuti kontinuirano odzvanjanje pucnjeva. Najčešći komentar ljudi neposredno nakon što su ga pogledali bio je “zanimljivo.” To je kao kad na pitanje “Jel ti zgodna?” dobijete odgovor “Simpatična je.” Svi znamo što to znači. Bez obzira na to, film je na glasu kao izuzetno dobar, pobjednik je ovogodišnjeg festivala, a i na kraju je ipak dobio prilično visoku ocjenu publike.

Trebalo bi prošetati psa drama je debitanta Filipa Peruzovića tijekom čijeg su snimanja navodno upotrijebljene 42 vrste kiše. Glavni muški lik Janko (Dijak) uhodi svoju bivšu djevojku Ivu (Đokić) i brine za ostarjelog oca (Dulić), prevoditelja i velikog ljubitelja ruskih klasika. Atmosfera je dostojevskovski tmurna i film je dosta teško pratiti zbog radnje koja je usporena, a počinje donekle in medias res pa treba vremena da se pohvataju svi konci – tko je kome što i zašto. Naspram relativno plošnih i sivih likova Ive i Janka, dašak živosti unosi lik oca kojeg je Vlatko Dulić odlično utjelovio. On je jedini čije sam monologe odslušala od početka do kraja bez da su mi misli negdje odlutale.

Foto: Marija Vukšić/Ziher

Foto: Marija Vukšić/Ziher

Kosac, drama Zvonimira Jurića, zasigurno je vizualno najzanimljiviji film jer je sniman isključivo po noći što u gledaoca izaziva blagi osjećaj klaustrofobije (ali na onaj dobar način). Prva polovica filma nekako je usporena i vrvi onim jako dugim, sporim kadrovima pa se ponekad zapitate je li to baš bilo potrebno i usput pogledate što ima novog na Instagramu i Twitteru. Mirjana (Karanović) ostane bez benzina negdje u Slavoniji i pokupi ju Ivo (Gregurević) koji je prije 20 godina navodno silovao neku ženu i završio u zatvoru. Dalje vam neću spoilati jer je to film kojeg se isplati pogledati mada vam na prvu možda neće sjesti. Kroz film se ponavljaju teme rata, PTSP-a, neimaštine i društvene stigmatizacije u maloj sredini koje su isprežavakane mnogo puta, ali u Koscu ipak uspijevaju izgledati svježe (zato jer vam ih ne nabija direktno na nos). Film je svakako slojevit, potaknut će vas na razmišljanje i preispitivanje vlastitih stavova.

Zlatna vrata Pule

25.7., dan prije zatvaranja festivala, objavljeni su rezultati najboljih filmova prema glasanju publike, a najboljem je dodijeljena nagrada Zlatna vrata Pule. Prvi je Šegrt Hlapić s ocjenom 4.68 (najviša moguća ocjena je 5), potom Broj 55 s ocjenom 4.61. Slijede Spomenik Majklu Džeksonu (4.52), Most na kraju svijeta (4.37), Happy Endings (3.7), Zagreb Cappuccino (3.67) i zadnji su Baršunasti teroristi s ocjenom 2.69. Vječno je pitanje za koga se snimaju filmovi, čije je mišljenje bitno, nas amatera gledatelja ili profesionalaca? Što film čini zaista dobrim? Očito je da je ovaj članak napisan iz pozicije gledatelja amatera i bazira se na osjećaju, stoga treba napomenuti da ove ocjene (a ni članak) ne treba shvatiti zdravo za gotovo, odnosno ne odražavaju nužno stvarnu kvalitetu filmova. Najbolje je da pogledate sami i zaključite.

Foto: Marija Vukšić/ Ziher

Foto: Marija Vukšić/ Ziher

Kratki Intervju

Kako članak ne bi samo vrvio amaterskim dojmovima, za mišljenje sam upitala Juditu Gamulin, studenticu montaže i skriptericu za Kosca i Trebalo bi prošetati psa. Ona smatra da je domaća publika s pravom skeptična kad je riječ o domaćim filmovima,  ali Pula film festival u Areni, s neposrednom blizinom šanka i raspričanom gomilom, ima idealne uvjete za približavanje domaćeg filma publici. Osim toga, kaže,  festival je od samog početka gotovo jedini sustav vrednovanja i filtriranja cjelogodišnje proizvodnje i motivacija filmašima, koji to najčešće  ne žele priznati. Festival će pamtiti po “super proizvodu u obliku Broja 55, fotografiji B. Linte i atmosferi Kosca.” Čini joj se da su dugi filmovi zapravo kratki, ali razapeti u minutažu dugih filmova i da pate od kroničnog nedostatka happy end-a, ali kao i nakon svake “Pule” jedva čeka iduću. Festival redovito prati i masa studenata ADU motiviranih nekim drugim zabavnim programima Pule koji na kraju, svjesno ili nesvjesno, dobiju jasnu sliku domaće produkcije danas i stav o njoj što je divno, zaključuje Judita.

Komentari