“Leticija i Ljublist” (Mala scena): Teatar koji oživljuje povijest
U kazalištu Mala scena 15. je listopada premijerno izvedena predstava „Leticija i Ljublist“ Petera Shaffera u režiji Ivice Šimića. Riječ je o slavnome komadu koji je nakon praizvedbe 1987. i dviju sezona na West Endu izveden 700 puta te je 1992. svoju hrvatsku praizvedbu doživio upravo u Maloj sceni, pod redateljskom palicom Vlade Habuneka u čijem je prijevodu napravljena i aktualna predstava.
Leticija Douffet (Vitomira Lončar) radi kao vodič u Zakladi za zaštitu spomenika, no pripao joj je nezhavalan Faustian House. Naime, posjetitelji (članovi kazališta Teatar M&M) nisu nimalo oduševljeni oskudnom i suhoparnom poviješću tog elizabetanskog spomenika, no Leticija se ne libi proširiti i promijeniti povijesne činjenice kako bi ugodila posjetitljima. Njezina ideja pokaže se više nego uspješnom pa kuća odjednom vrvi zadovoljnim gostima, ali stižu i stanovite pritužbe na Leticijina maštovita izlaganja pa joj u kontrolu dolazi Lotte Schoen (Jasna Bilušić) iz Zaklade za zaštitu spomenika te je odluči otpustiti. Zbog grižnje savjesti kasnije posjećuje Leticiju, koja je sada bez posla, te joj predaje impresivnu preporuku i da bi joj udovoljila kuša njeno omiljeno piće, tzv. Quaff zahvaljujući kojem se opusti te se između njih razvije prijateljski odnos i razumijevanje.
U posljednjem činu Leticiji prijeti suđenje jer je navodno udarila Lotte sjekirom u glavu pa je s njome u stanu i odvjetnik (Ivica Šimić u alternaciji s Markom Hergešićem), koji zapravo ponajviše zastupa interese publike koja ne zna što se dogodilo, a to se otkriva kroz razgovor s Leticijom i Lotte. Pfisterovski rečeno, riječ je o zaostajanju gledatelja u informiranosti spram likova na pozornici, što i nije tako čest slučaj u kazalištu, već je „Leticija i Ljublist“ uspješno uklopila elemente detektivske drame za koju je takva informiranost karakteristična. Tu valja svakako pohvaliti i redateljsku odluku da se stanka u predstavi smjesti upravo prije ovog dijela. Naime, tako se gledateljima po povratku predstavi čini kao da se na pozornici nešto zbilo dok njih nije bilo. Tako je stanka funkcionalno iskorištena i ne presijeca predstavu u nekom dinamičnom trenutku, već potpomaže u stvaranju vremenskog odmaka koji se zbiva u drami između dva čina.
„Leticija i Ljublist“ je komad koji propituje naš odnos prema tradiciji i povijesti, no to je samo jedan okvirni sloj unutar kojeg se kroz likove Leticije i Lotte razrađuje i tema samoga kazališta, našeg poimanja umjetnosti i njene uloge u svakodnevnom životu. Naime, Leticija vjeruje kako je njezina glavna uloga da ljude „prosvijetli, pouči, podigne“, što je bila filozofija njene majke koja je vodila kazališnu družinu. Otuda proizlazi i njezina ideja novog ispisivanja povijesti koju nastoji učiniti zanimljivijom nego što jest. Za Leticiju je povijest ništa drugo doli kazalište kojemu treba vratiti sjaj pored svih ružnih stvari koje su prevladale u suvremenom svijetu. Toj viziji suprotstavlja se suhoparna Lotte koja se skrupulozno drži pravila i propisa, no kako se kroz predstavu otkriva one zapravo dijele zajednički prezir prema suvremenom dobu koje je uništilo tradiciju i povijest, zamjenjujući je primjerice ružnim zgradama bez duše. Jedina je razlika u tome što je Lotte završila u dosadnome uredu i postala jedna od sablasti koje najviše prezire, no zahvaljujući Leticiji, kojoj zasigurno ne prijeti takva opasnost, u njoj se iznova budi kreativnost.
Vitomira Lončar se odlično snalazi u ulozi Leticije, što je možda najlakše prepoznati u njenome žaru prema teatru i povijesti kojeg s lakoćom ugrađuje u svoj lik. No, također uspješno ocrtava i Leticijine stanovite karakterne nedostatke kao što je zanesenjaštvo i pomalo naivna percepcija svijeta koja iz toga proizlazi. Jasna Bilušić u ulozi Lotte pokazuje se jednako sposobnom glumicom koja s lakoćom, i ako možemo reći prirodnošću, uprizoruje elegantnu i strogu zaposlenicu Zaklade za zaštitu spomenika, koja se pokazuje poprilično uštogljenom u bilo kakvoj neformalnoj interakciji. Prvi je ovo puta da su se spomenute glumice našle zajedno na pozornici, a njihova izrazita uigranost samo svjedoči o glumačkom iskustvu. Leticija i Lotta dominiraju većim dijelom predstave svojim stihomitijskim obračunima, ali i osobnim ispovijestima te su u svim segmentima uvjerljivo dočarane na pozornici.
Treba pohvaliti i Lanu Helenu Hulenić koja je izrazito dobra u kombinaciji s Jasnom Bilušić u ulozi Lottine pomoćnice, gospođice Framer čija se plahost i nespretnost odlično nadopunjuje s Lottinom strogošću i gnjevom. Ivan Šimić je u ulozi gospodina Bardolpha vješto ugradio detektivske kvalitete u njegov odvjetnički poziv te uspješno rasvijetlio događaje koji su doveli do Lottine ozljede. Radnja tog čitavog čina odvija se prema njegovim pitanjima na koja odgovara Leticija, a povremeno i Lotte. Tu se možda najdirektnije tematizira teatar jer osim što kroz prošlo lingvističko vrijeme doznajemo što se prethodno dogodilo, Leticija glumom prikazuje ta zbivanja. Spomenimo još samo da su članovi kazališta „Teatar M&M“ kvalitetno upotpunili Leticijina izlaganja na početku predstave jasno pokazavši svoje nezadovoljstvo odnosno zadovoljstvo.
Dinka Jeričević potpisuje scenografiju koja je poprilično jednostavna, ali učinkovita. Svaki pojedinačni prostor dočaran je uglavnom uz pomoć jednog efektnog detalja, bilo stubištem, zatrpanim stolom ili starim kraljevskim stolicama. Mirjana Zagorec kostimografkinja je predstave i tu se može naći različitih kostima, od moderno obučenih posjetitelja preko elegantne uredske Lotte do Leticije, koja kombinira povijesne kostime. Davor Kelić odabrao je glazbu koja elizabetanskim stilom upotpunjuje odnos spram engleske povijesti i dodatno je evocira. Za oblikovanje svjetla u predstavi pobrinula se je Željka Fabijanić Šaravanja.
Osim što se istaknuo dobrom režijom i glumom, Ivica Šimić je i likovno oblikovao predstavu, a Vitomira Lončar je uz svoju glumačku ulogu ujedno i producentica. Na predstavi je radila i Tatjana Lisac kao pomoćnica producentice, Ines Nezirović kao pomoćnica scenografkinje i Gabrijela Ivanović kao pomoćnica kostimografkinje.
„Leticija i Ljublist“ je komad o zanimljivoj i pomalo ekscentričnoj ženi koja svojim pogledom na svijet uspijeva nasmijati suhoparnu Lotte, gledatelje, pa čak i odvjetnika. No, osim što nam je svima smiješna, svojim pomalo pomaknutim pogledom na stvari ona jasno prikazuje probleme zbog kojih povijest, a time i određena znanja, padaju u zaborav. Stoga su suhoparne povijesne činjenice potpomognute teatrom, tom „najstarijom i najboljom“ institucijom, kako kaže Leticija.
