Istaknuto
14.11.2018.

Otvaramo ti vrata Ziher zajednice - pridruži nam se!

14.11.2018.

Ponovno smo izdvojili najzanimljivije aktualne singlove ovog tjedna, a sve ostalo je na vama. Vi odlučujete koji novitet zaslužuje biti na vrhu.

Intervju

Nikica Jurjević (Jonathan): “Stvorili smo sami sebi širinu da možemo raditi što hoćemo”

12.05.2018. Filip KušterFoto: Magdalena Rikanović/Ziher.hr

Riječki Jonathan prije nepuna je dva mjeseca objavio svoj treći studijski album “To Hold” koji je ustvari nastavak hvaljenog prošlogodišnjeg “To Love” i zajedno čine jednu veliku glazbenu cjelinu. Od nedavno su postali šesteročlani bend, a na kraju godine zaokružit će pet godina od svojih početaka i EP-ja s kojim su probili led i krenuli u visine. Koncertne promocije albuma već su se održale u rasprodanom Pogonu kulture u Rijeci te tjedan kasnije u Beogradu. Pred njima nalazi se velika Tvornica kulture i ljeto koje će provesti svirajući. O prihvaćanju albuma, nadolazećim nastupima, filozofiji, Rijeci, sceni, umjetničkim dojmovima i mladeži koja sve manje svira, razgovarali smo s basistom Nikicom Jurjevićem u rodnoj im Rijeci, u kafiću pored kultne institucije HNK Ivana pl. Zajca.

Riječka koncertna promocija albuma”To Hold” je iza vas, kakvi su dojmovi sad nakon dvotjednog vremenskog odmaka s obzirom na to da su neke pjesme prvi put svirane uživo?

S tim smo probijali led, sad kad smo probili možemo svirati gdje hoćemo (smijeh). Bila je prisutna neka nabrijanost, svi smo čekali da to već jednom krene, a sad nam je svirati najvažnije. To je bilo i prvi put nakon dužeg vremena da sviramo u Rijeci, jer je sve bilo negdje u okolici zadnjih dvije godine. Osjetila se neka dobra vibra u zraku i sve je ispalo super. Spremni smo za dalje.

Novost je bio i lightshow posebno pripremljen za nastup?

Da, Pogon ima uobičajeni kućni light, a mi smo nadodali svoj. Taj light je bitan da poprati naš nastup, a podni light je bio puno efektniji nego samo gornji. Iako, ja sam to tek kasnije vidio na nekim snimkama jer kad si na pozornici nemaš pojma što se dešava (smijeh). Imao sam osjećaj da je cijelo vrijeme isto.

U međuvremenu ste održali koncert i u Beogradu. Kakva je reakcija publike iz regije u odnosu na hrvatsku?

Iste su reakcije, bilo je divno, dvjestotinjak ljudi je došlo, a bilo bi i više da nije bio spojen vikend. I taksisti su nam rekli da nema nikoga u gradu.

Treći album “To Hold” vani je dva mjeseca. Možete li usporediti reakcije o tome kako je publika primila album s obzirom na to da smo ovo izdanje najkraće čekali.

Odlično su reagirali, s time da smo dosta pjesama napravili već prije, čak i za vrijeme “Blissa”. Neke smo radili usput, a ovo je nastavak “To Love”. To je sve zapravo drugi album, a nismo išli nekim “očekivanim” putem, slušali smo sebe.

Osobno mi je treći album neka mješavina prvog i tog pod navodnicima “drugog albuma”. Spoj smirenosti “To Love“ i energičnosti, sirovosti “Blissa”. Kako ste do toga zvuka došli i koliko je Hrvoje na klavijaturama kao pridruženi član benda u svemu tome pomogao?

Drugi je bio malo art. Prvo je bila ta faza s “Blissom” koji je izletio van, mi tada nismo ni imali ideju da imamo bend. Desila se energija i izbacili smo ju, ludi smo bili. I onda nam je dosta tog drugoalbumskog down-tempa došlo samo po sebi. Ja sam baš htio da bude sve sporije, s mračnijim prizvukom. A kasnije smo se opet zasitili tog mraka pa nam je trebalo malo mrdanja guzicom. Mi još uvijek nekako najviše guštamo svirati ove pjesme koje “kolju”.

Hrvoje je na klavijature došao prije godinu dana jer nam je baš trebao tako netko da nam proširi zvuk odnosno odsvira sve ono što mi ne možemo i osvježi stvari, a prije tri mjeseca je postao punopravni član benda. Mi smo imali svoje ideje, a on je došao i pokazao nam neke svoje. Spojilo se. I sigurno će dalje utjecati, a gdje će sve to ići, ne znam.

jonathan

Foto: facebook.com/thebandjonathan

Slijedi koncert u zagrebačkoj Tvornici kulture. Čini se da vas je zagrebačka publika prihvatila kao i riječka. Nije vam problem napuniti prostor pa i neke od najboljih nastupa imali ste tamo.

Tamo smo eksplodirali. Prvi službeni koncert bio je u rasprodanom malom pogonu Tvornice. I to nas je iznenadilo s obzirom na to da još nismo bili objavili album, već par pjesama. Ispalo je genijalno, ljubav na prvi pogled koja traje još i danas. Poslije te Tvornice i Zagreba počele su stizati prve ponude za svirke.

A prvi (neslužbeni) koncert odradili smo u Buzetu na Petkotini. To malo ljudi zna. Tada smo si rekli, kao i za album, idemo vidjeti kako zvučimo prvo u studiju zajedno pa zatim vidjeti kako zvučimo na stageu. Sad kad gledam snimku s tog koncerta… Nije baš (smijeh). Ipak, trebalo je to izvesti uživo, a Ziro se usro k’o grlica jer nije bio dugo na pozornici.

A i taj prvi koncert, meni je na prvoj pjesmi pukao remen, Branku ispala palica, ovima pukle žice, raštimane gitare, a ovaj se trese… Svašta se desilo.

Imate li ove godine nastup vezan uz InMusic? Zadnji put tamo nastupili ste prije tri godine, a sad iza sebe već imate dva svježa albuma i još bolji zvuk, a samim time i više za predstavit se nekoj novoj publici?

Ove godine ništa. Pretprošle su nas nešto zvali, ali imali smo nešto drugo. Nudili su i World Stage, dobar termin, ali eto poklopilo se tako da tad nismo mogli, a sad nije bilo kontakata. Biti će valjda sljedeće godine.

U jednom intervjuu za lokalni portal Rade (gitarist) izjavio je da i nakon što ste bili predgrupa Editorsima i Killersima, obavili festival u Nizozemskoj i brojne druge festivale, još uvijek dolazi do pitanja “kako prodati Britancima bend iz Hrvatske”. Kako ti gledaš na tu mantru koja se od početka stvara s vama i vašim probojem u inozemstvo?

Ne postoji utaban put. Nema formule! Evo, tko je od ovuda izašao “van”? Nije da se ne trudimo. Imali smo kontakte s puno ljudi, ali treba ti neki luđak koji vjeruje u tebe i koji će predstaviti nas tamo. Da smo bilo gdje u zapadnoj Europi, bilo bi puno lakše. Gledaj to na taj način, što će njima neki bend iz Hrvatske kad imaju takvih bendova koliko hoćeš. U jednoj ulici ih ima pet. Što ne znači da su bolji.

Nekako svaki bend za sebe voli misliti da ima tu posebnu ‘auru’ oko sebe.

Pa i mi mislimo, ali situacija je takva da nam treba netko tamo. Netko tko će biti lud i slijepo vjerovati u to. Mi smo spremni. Nije problem više putovati i otići gdje treba. Svijet je sve manji, ali jednom kad nas primijete, onda će to možda biti kasno. Imali bi mi publike tamo, kontaktirali su nas i šalju nam ljudi izvana da smo im zaista odlični, ali jednostavno treba ti netko od tamo.

Mi možemo dogovoriti svirku sad u nekim rupama, vidjet će nas deset ljudi, ali treba to i financijski pokriti pa su te opcije uvijek lošije. Ako će neki promotor obaviti dobar PR, onda će to proći, ali za sve to potreban je taj jedan “luđak”.

Možda je malo naivno govoriti, ali misliš da bi neka prošla vremena pružila više prostora za “izlazak van”? Možda baš zbog nešto manje koncentracije bendova koji svoju glazbu nude preko Interneta.

Mislim da je koncentracija bendova bila ista, ako ne i veća, ali manje je bilo “buke” u medijima. Danas je to dosta prenapučeno, vrište svi na sve strane. Iako mašeš, od sve te buke se ne možeš vidjeti. Naporno je.

Stvar je i perspektive, mi smo istočnim zemljama zapadna kultura. Uvijek je ta neka nizbrdica od zapada prema istoku. Makar je zanimljivo kako se taj prostor Rusije, Kine, Malezije i tih područja sada otvara i traži zapad. Tržište se otvara, publika je željna i trebat će to iskorištavati.

Možeš li reći nešto više o pjesmi I Never Meant To Be There. Kad sam ju prvi put čuo, bio sam pomalo iznenađen. Prvo neutralan pa sve ugodnije i više od toga, dok je live zvučala plesno i još življe.  

Pa i mi smo nekako tako reagirali. Iznenadili smo se pa nam je bila sve ugodnija. Drugačije je dok ju sviramo, ipak je studio zasebna kategorija. Što da ti kažem o njoj? Zanimljiva je (smijeh). Zanimljivo je kako je nastajala. Počneš igrom instrumentima. Kad smo je radili, pitali smo se: “Što stvarno?” Na početku sve zvuči prazno i sirovo, bez klavijatura. Ali privukao nas je njezin štih i na kraju smo je napravili.

A spot?

Spot je jako spontano nastao. Trebali smo nove fotografije, a na kraju je fotograf Filip Gržinčić upalio kameru na stativu, kada smo stajali na tim krovovima u Malinskoj. Nije on mislio nas snimiti, već napraviti neki gif. I onda je snimio 30 sekundi materijala gdje smo mi plesali, poslao nam tih 30 sekundi i genijalno nam je izgledalo. Tada nismo ni htjeli ići ponovo snimati na Krk, jer se na toj snimci sve poklopilo. Vrijeme, nebo pogotovo. Nismo htjeli filozofirati i on je iskoristio taj minimalizam. On inače snima vjenčanja i očito mu je ovo bio užitak raditi. Isto je tako bilo i za live spot Try To Get Even gdje je sve na koncertu snimljeno s jednom kamerom i ispalo je odlično.

Od ljetnih festivala i koncerata, gdje se i što sprema?

Slijede Zagreb i Split (Gripe), Velvet Festival u Puntu. Što još imamo? Ovako iz glave nemam pojma. Imamo još svirki, a neke nismo ni objavili. U zadnje dvije godine dosta smo velikih regionalnih festivala odsvirali (Exit, Seastar) i onda ne možeš godinu za godinom svirati na istome. Ali imamo neke turneje u planu za jesen – Amerika i Europa.

Ima li Jonathan svoju filozofiju? Nešto što se može gledati u kontekstu smisla postojanja koji nije usko vezan uz album i nastupe, već nešto što se kroz godine nadograđuje? Nešto što vam se u nekom budućem periodu ističe i čini bitnim za ostvariti?

To postoji stalno. Imamo neke točke, checkpointove do kojih guramo. A nama je najbitniji checkpoint cijelo vrijeme da krenemo van. Kad se to bude desilo, to će biti to. Za to vrijeme radimo sve što možemo, borimo se s time, radimo albume, stvaramo pjesme, sad smo napravili svoj studio pa ćemo se još više igrati s pizdarijama.

Radimo s nekim novih tehnologijama. Sada smo objavili taj koncept “proširene stvarnosti”. Uzmeš mobitel, skeniraš omot CD-a “To Hold” i pojavi ti se ekskluzivni sadržaj poput novosti, snimka s probi, koncerata i spotovi. To će svi ljudi koji kupe album moći isprobati. Za jesen također pripremamo još neke novosti s tog područja.

Vi ste tako u konstantnom dodiru sa svojom publikom.

Uvijek moraš nešto raditi. I sam sebe ćeš uspavati ako ništa ne radiš. Interesantne su nam te stvari s novim tehnologijama, pogotovo VR iako nikad nismo bili “od toga“. Pristupili su nam neki “luđaci” kojima je bilo genijalno to što mi radimo i prikazali nam svoju ideju VR-a kako bi to izgledalo. Ako to sada zaživi, bili bi prvi u svijetu koji bi na taj način komunicirali s publikom preko virtualne stvari. Govorim s tehnološke strane i pristup tome da bude dostupno svima.

Virtualna stvarnost je ušla u sve. Tako i u glazbenu industriju pa zašto ne bi probali iskorištavati to na taj način. To se može ogledati i u pristupu ljudima/publici da oni shvate taj naš svijet u kojem radimo, a prezanimljivo je raditi u kontekstu glazbe, slikarstva i ostalih umjetnosti.

Prošle godine sam prije nastupa na Ferragostu pitao Darka kad ćete napokon izbaciti neki merch u obliku majici ili nečega. Evo, sad prije promocije napokon su izašle majice u prodaju. Zašto vam je trebalo tako dugo za to i tko je “odgovoran“ što su se sada našle vani?

A bilo je vrijeme. Nitko od nas se nije bavio s tim, niti nas nije interesiralo. Za dizajn je zaslužan Mislav Lešić Džedaj koji je radio i naslovnicu albuma. Vidi se njegova crta. Željeli smo s njim i zaokružiti cijelu priču kad smo od početka u tome.

Što se tiče budućih spotova s aktualnih albuma, hoće li se uskoro nešzo snimati? Vaši su spotovi općenito umjetnički nastrojeni, a tu se posebno ističe onaj za Heaven.

Sigurno ćemo snimati nešto, ali imamo dosta drugih planova uz spotove. Snimanje za Heaven bilo je jako zanimljivo jer smo to dali čovjeku koji nikad to nije radio, već je imao samo ideju. I onda kad je bacao te ideje, bilo je doslovno svega. Dosta toga nije ni završilo unutra.

Neke nove stvari zvuče na sličan način. Velike su i rastu tijekom trajanja. Na primjer, pjesma Way To Go izašla je kao promo video Primorsko-goranske županije i prije izlaska samog albuma. Oni su trebali tu pjesmu i pasalo je za to. Tamo je dobila tu neku svoju epičnost, a cijeli video je za naježiti se, ne samo zbog pjesme, već i zbog kadrova i prirode koju prikazuje. To s PGŽ-om nam se poklopilo, a nama kao da se cijelo vrijeme neke stvari poklapaju (smijeh). Vidjet ćemo do kad će to tako.

jonathan

Foto: facebook.com/thebandjonathan

Imate li kakvih planova vezanih uz spajanje Jonathanovog rada i EPK 2020?

Otom-potom. Imamo nekih ideja, a što će se realizirati, vidjet ćemo. Prezentirat ćemo im pa ako im je interesantno, radit ćemo. Oni puno rade na toj infrastrukturi, radovi će tek sad krenuti, a cijeli projekt predviđen je za godinu i pol od sada. Moje mišljenje je da se treba nešto napraviti što će vrijediti i za dalje, ne samo za tu godinu. Rijeka se treba prepoznati na kulturnoj karti kao grad koji nudi sadržaj svih umjetnosti i koncerte i predstave i otvoreni duh, da ljudi počnu dolaziti. Taj glazbeni dio sada radi Distune Promotion, oni su dovukli i dovući će nekoliko zaista odličnih bendova. Takve stvari treba podržati.

Jonathan ima publiku, nešto mlađu, ali opet prevladava generacija između 25 i 40 godina. Gdje su nestali “klinci”?

Zapravo dosta je starije publike. Nema mlađih. Statistike ti to govore jer sve manje tih mulaca svira. Prije nisi mogao znati nekoga tko ne svira. Gledao sam malo po busu kako konzumiraju Internet, znači niti ne pogledaju fotografiju, samo lajk. Isto je s muzikom. Teško ju je doživjeti na takav način.

A opet, Jonathan nije bend koji je teško pronaći, dosta spotova vam ima desetke i stotine tisuća pregleda na YouTubeu, na riječkim radio stanicama može vas se čuti svakodnevno.

Mlađoj publici, klincima, pjesma treba biti zanimljiva u prvih petnaest-dvadeset sekundi, ako legne – ok. Ako ne, preskoče dalje.

Prezahtjevni ste za mlađu publiku.

Možda i jesmo. Ne pjevamo o onim niskim strastima što donosi stanje površnosti. O čemu se u današnjoj muzici pjeva? Hip-hop i cajke, pjevaju o istim stvarima – lovi, autima, cugi. Sve plitko. U hip-hopu pak ima duše, da se ne lažemo.

Iscrpi li te ikad glazba, odnosno jeste li se kao bend doveli do nekog zasićenja?

Nikad nije došlo do toga. Uvijek imaš neke krize, ali s Jonathanom se nikad nije desilo. Mi smo dosta homogen bend. To je ta širina koju smo sami sebi stvorili. Otvorenost jer ne znamo u kojem ćemo smjeru inspiracijski djelovati. Tako da možemo raditi bilo što i nismo se zatvorili u kalup. Jebiga, dok imaš punk bend onda imaš punk bend, točka. Tko zna, možda ćemo napraviti punk album poslije ovoga (smijeh).

(Visited 175 times, 3 visits today)

Komentari