Obiteljske kronike na rumunjski način (“Sieranevada”, C. Puiu)
U svom novom filmu, apsurdnog i neobjašnjivog naslova Sieranevada, Cristi Puiu donosi 173 minute dugačku dramu o rumunjskoj obitelji koja, okupivši se 40 dana nakon očeve smrti na njegovoj komemoraciji, koristi priliku da svaki pojedinac zasebno pronađe vlastitu katarzu te daje gledatelju priliku da sam polako raspetljava to zamršeno klupko obiteljskih odnosa i pojedinačnih ljudskih sudbina.
No da bi to bio sposoban, gledatelj se mora naoružati velikom dozom strpljenja. Od samog početka Puiu priprema gledatelja na otegnute scene i teško prative kadrove koji se protežu kasnije kroz cijeli film. Kako se većina radnje odvija u obiteljskom stanu, redateljeva kamera je često ograničena na hodnik koji spaja prostorije te se stvara dojam kao da, u trenucima kada se više likova skupi u jednoj prostoriji, za kameru nema mjesta. Zbog toga gledatelj konstantno ima dojam da “viri preko ramena” te se ne može sasvim jasno razaznati što se u tom trenutku događa. To je izrazito hrabar i izazovan način korištenja filmske kamere. No ipak se, u trenucima kada Puiu ipak “uđe” u prostoriju te se točka gledišta vrati u normalu, osjeća olakšanje.
“Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”
Radnja filma odvija se u Bukureštu 10. siječnja 2015., tri dana nakon Charlie Hebdo napada u Parizu, a 40 nakon smrti glave obitelji, Emila, čija je udovica (Dana Dogaru) okupila svoje sestre (Ana Ciontea, Tatiana Iekel ) i djecu, Lary i Sandra (Mimi Branescu, Judith State), na tradicionalnoj pravoslavnoj večeri koja će omogućiti duši njezina muža da pronađe svoje mjesto na nebu. Tijekom cijelog filma dolazi do neprestanih distrakcija koje ometaju film pa tako gledatelj na kraju ima dojam da je, uz sve možda i nepotrebne scene, cijeli film vodio trenutku kada će svi zajedno sjesti za stol. No ti trenuci su oni u kojima se polako raspetljavaju obiteljski odnosi te relacije (koji na prvu nisu sasvim jasni i jednostavni za shvatiti). Postoji čak 16 ljudi naguranih u stanu u jednom trenutku, kada svećenik i njegovi pomoćnici dolaze blagosloviti obitelj i stan.
Meni je osobno najsimpatičnija scena u kojoj Lary odabire neobičan trenutak da pokloni svojoj majci električni bicikl, dok za to vrijeme njegova tetka Ofelia (Ana Ciontea) provede cijelu scenu leđima okrenuta kameri, jecajući. Istovremeno njegova nećakinja Cami (Ilona Brezoianu) unosi dozu nemira dovevši sa sobom svoju prijateljicu, djevojku iz Hrvatske (Petra Kurtela), koja bi mogla biti narkoman, ili možda prostitutka, ili možda čak i “student arhitekture” (kao što Cami tvrdi), no to se ne saznaje jer ona cijeli film provede spavajući u odvojenoj prostoriji.
Politika u centru događanja
Likovi čitav film razgovaraju, no rijetko govore istinu, odnosno ono što bi zaista željeli. U jednom trenutku nastaje metež oko tradicije u kojoj najmlađi muškarac u obitelji, Laryjev nećak, mora nositi pokojnikovo odijelo kako bi on mogao primiti blagoslove: odijelo je preveliko; ono mora biti prekrojeno, a oni ne mogu početi jesti dok se to ne završi. Zatim nepozvan nastupa antipatičan nasilnik, Ofelijin suprug Tony koji je u raskolu sa svojom ženom zbog nevjere. Da bi večera započela, Tony mora biti izbačen.
Oni prolaze kroz neko čudno buñuelovsko iskušenje: sva ta hrana, a oni ne mogu jesti. Jedan od braće koji, okupiran atmosferom nakon napada na Charlie Hebdo, tijekom cijelog filma pokušava objasniti vlastite teorije zavjere o terorističkim napadima, prije svega onom na WTC. Takve rasprave, o terorizmu, političkim sistemima i političkoj prošlosti i budućnosti generalno, čine okosnicu filma i na neki način stvaraju raskole između likova te prikazuju njihove dubinske razlike, bilo da se radi o generacijskom jazu ili potpunom nesuglasju u mišljenjima.
Sumnja kao glavno umjetničko sredstvo
Pitanje koje ovdje Puiu postavlja je: krivotvore li obitelji svoje fikcije i deformacije u svrhu preživljavanja. Meni daleko najkomičniji lik je prateta komunistkinja koja neprestano ulazi u rasprave oko prošlih i sadašnjih političkih sustava. Lary kao glavni lik sa svojom racionalnom sumnjom i eruditnim cinizmom čini vrlo malo da spriječi propadanje svijeta oko sebe te izgleda kao da na neki način i uživa u svemu što se događa oko njega.
Nakon što večera napokon započne i atmosfera filma postaje osjetno mirnija i staloženija, Lary napušta stan te nakon još jednog atmosferskog uzmaha (svađa sa susjedima) dolazi najzanimljivija i možda najvažnija scena filma, ona finalna. U njoj Lary u razgovoru sa svojom ženom otkriva vlastitu fascinaciju očevim lažima potkrijepivši je sjećanjima iz djetinjstva. Otkriva i fascinaciju paradoksom koji je otkrio u očevom umu: nepoštenje koegzistira s lakovjernošću i samozavaravanjem.
Sieranevada je istovremeno intrigantna drama i urnebesna komedija. Analizirajući priče koje pričaju obitelji i priče koje pričaju vlade, da bi nas suočio s njihovim najkorozivnijim krizama, Puiu trlja te dvije sfere jednu o drugu tjerajući nas da se udubimo u labirint samoobmane, netrpeljivosti, izgradnje vlastitog i sveopćeg identiteta. Njegova kinematografija nije nimalo jednostavna, no težina koju nam nudi može samo pozitivno djelovati na naše vlastite refleksije. Jedina veća zamjerka ovom filmu je njegovo nepotrebno dugo trajanje od skoro 3 sata.
Sieranevada je na programu kina Europa još 13. prosinca i Art-kina 13. i 19. prosinca.
