Lost Weekend (Phoebe Bridgers): Indie autentičnost u moru plastike
Kada se sredinom kolovoza pojavio novi dugosvirajući album kalifornijske kantautorice Phoebe Bridgers, malo tko je sumnjao da će taj materijal proći ispod radara. Imena Lost Weekend, album je njezin prvi samostalni uradak u posljednjih nekoliko godina, a objavljen je za nezavisnu etiketu Dead Oceans.
Ovakav oblik introspektivnog indie-folka zna upasti u zamku vlastite samodostatnosti. Žanrovski gledano, ne radi se o teritoriju na kojem se prosječan slušatelj – pa ni ja sama – osjeća najugodnije. U suvremenoj produkciji je previše prilika za jeftinu patetiku, ziheraško prenemaganje uz akustičnu gitaru i prodavanje magle pod krinkom duboke osjećajnosti. Sigurno vam je poznata situacija kada vas pjesma uporno i očito želi rasplakati i dirnuti, pa vam zbog toga gotovo postane neugodno što uopće sjedite i slušate je? E, Bridgers to uspijeva izbjeći. Njezini su stihovi opore crtice iz realnog života, strukturirane kao zbirka kratkih priča od kojih svaka stane na dvije stranice – ali udara točno tamo gdje treba.
Lost Weekend nastajao je u dugoj sjeni osobnog gubitka, smrti njezina oca pred nekoliko godina. Umjesto da snimi klasičan grief-album, Bridgers se odlučila za složeniji zvučni i emotivni pejzaž. U jednadžbu su uvedeni elementi elektronike i ambijentalne glazbe, a uz nju su u producentskoj stolici sjedili suradnici Tony Berg i Ethan Gruska, uz nimalo suptilne prste sveprisutnog Jacka Antonoffa i kantautora Alexa G-ja. Srećom, naoko pretrpani producentski tim nije ugušio esenciju pjesama, već im je podario turobnu, ali prostranu zvučnu kulisu koja traje nešto više od 50 minuta. I baš tu album počinje funkcionirati na razini na kojoj dobre ploče obično i trebaju funkcionirati. Ne traži od vas da sjednete, prekrižite noge i divite se njegovoj važnosti. Samo vas polako uvuče unutra.
Tuga koja je dobila distorziju
Uzmimo za primjer pjesmu The Outside. Pjesma koja otvara album funkcionira kao minijaturni film. Počinje pomalo hladno i distancirano, uz distorzirani vokal koji savršeno oslikava onaj mučni osjećaj potpune otuđenosti na sprovodu. Genijalnost leži u tome kako se scena neprimjetno i bez jeftinih trikova seli s groblja na rock koncert, gdje autoricu, nošenu na rukama publike, i dalje prati isti osjećaj da vlastiti život promatra s udaljenosti. Radi se o prilično jeziv osjećaj koji nije rezerviran samo za velike tragedije. Ponekad čovjek može stajati među ljudima koje voli i svejedno imati dojam da se nalazi nekoliko metara izvan vlastitog tijela.
Kada govorimo o mjestu koje Phoebe Bridgers zauzima na glazbenoj sceni, teško je ne primijetiti da za svoju generaciju predstavlja ono što su Neil Young ili Lucinda Williams predstavljali u prijašnjim dekadama. Ne zanima ju šminkeraj, ne mari za to hoće li zvučati radiofonično u klasičnom smislu riječi. Umjesto toga, nudi sirovu emociju umotanu u aranžmane koji su slojeviti, ali nikada pretenciozni. U produkcijskom smislu, na albumu Lost Weekend je primjetan odmak od strogog purizma akustične gitare. Analogni sintisajzeri i diskretni elektronički loopovi ovdje služe kao ravnopravni instrumenti koji grade specifičnu atmosferu nemira. Sve to zvuči dovoljno promišljeno da se može secirati, ali opet dovoljno organski da nakon treće pjesme ne poželite ugasiti album i napraviti kavu.
Središnji dio ploče donosi nekoliko nebrušenih bisera. Nakon nekoliko slušanja, izdvaja se Still Standing u kojoj do izražaja dolazi njezina sposobnost Phoebe Bridgers da jednostavnim (i ogoljenim) rječnikom nacrta kompleksne međuljudske odnose i unutarnja previranja. Radi se o vrsti pjesme koju možete slušati u sitnim noćnim satima, vozeći se praznom autocestom, i koja će vas pogoditi. I to bez da vas pritom davi nepotrebnim instrumentalnim ukrasima ili usiljenim vokalnim akrobacijama. A Bridgers je u takvim trenucima možda i najjača – kada je mala, tiha i precizna. Kada kaže nešto što ste možda i sami pomislili, ali vam nije palo na pamet na taj način to sročiti.
Između crnog humora i čistog popuštanja
Kako se album bliži kraju, Bridgers servira i pjesmu I Can’t Wait, briljantan komad koji potpisuje u suradnji s Christianom Leejem Hutsonom i komičarem Bo Burnhamom. Pjesma zvuči kao idealan soundtrack za trenutak kada shvatite da ste konačno pustili neke duhove prošlosti, ali niste još sasvim sigurni što vas, dovraga, čeka iza sljedećeg ugla. U I Can’t Wait se sjajno očituje njezina specifična mješavina crnog humora i brutalne – čak i neugodne – iskrenosti. Možda taj humor cijeloj priči daje i dodatnu težinu. Kada bi sve bilo samo bol, tuga i ozbiljna lica, teško bi se kroz album probilo nešto stvarno ljudsko. A ljudi, srećom, ni u najgorim trenucima nisu toliko uredni. Plačemo, pa se nasmijemo nečemu glupom. Nedostaje nam netko, a onda se uhvatimo kako razmišljamo o tome što ćemo sutra pojesti za ručak. Bridgers razumije taj apsurd.
Te tri pjesme – The Outside, Still Standing i I Can’t Wait – čine svojevrsno sveto trojstvo ovog izdanja i najbolji su dokaz zašto je Phoebe Bridgers trenutno miljama ispred većine svojih kantautorskih kolegica koje se utapaju u vlastitoj sentimentalnosti. Dežurni čistunci bi mogli prigovoriti da je album na trenutke previše rascjepkan ili da Bridgers predugo luta bespućima vlastite introspekcije. To lutanje ima itekakvog smisla jer je promišljeno istraživanje vlastitih autorskih i ljudskih granica. Istina, postoje trenuci kada ćete pogledati koliko još traje album i pomisliti: dobro, Phoebe, shvatili smo, život je kompliciran. Ali onda se pojavi neki mali detalj, stih ili aranžmanski zaokret koji vas vrati unutra. I to je možda najpošteniji način slušanja ove ploče – bez očekivanja da vas mora oduševiti svake sekunde.
U konačnici, čak i ako žanrovski ne naginjete ovakvom zvuku i izbjegavate američki indie-folk u širokom luku, ono što Bridgers nudi je teško ignorirati. Lost Weekend je oštar, inteligentan i povremeno prokleto neugodan album, jedan od onih koji nam je u ušminkanom i preproduciranom vremenu trebao. Neće vas nužno zagrliti, neće vam objasniti kako će sve biti u redu i definitivno vam neće ponuditi lijepu, zaokruženu katarzu kakvu volimo dobiti na kraju priče. I dobro je da neće. Neke stvari u životu ostanu komplicirane, nedovršene i čudne. Ako ništa, barem nas je podsjetila da prava glazba nastaje na margini, gdje se još uvijek stvari nazivaju pravim imenom.
