Otvorenje 8. Subversive festivala: Panahijev Taksi kao kritika opresivnog režima i cenzure
Na otvorenju Subversiva, 3. svibnja, nakon što je direktor festivala Nikola Devčić održao kratki službeni govor, riječ je dobila umjetnička direktorica Sunčica Ostoić koja je govorila o projektu Zagreb 2020 na kojem radi i kojem je cilj da Zagreb do 2020. godine postane europska prijestolnica kulture.
“To je jedan od najprestižnijih projekata Europske unije koji je započet prije trideset godina i to je projekt koji zaista ima snagu preporoda grada, zajednice i njegovih građana. Zagreb je jedan od devet gradova koji su sad u predkandidacijskoj fazi i za mjesec dana ćemo znati koji gradovi idu u drugi krug, a tek u proljeće iduće godine znat će se koji hrvatski grad će odnijeti tu titulu. Koga zanima može pratiti projekt Zagreb 2020 na kojem se priča o tome što je naša kultura i što se po tom pitanju može dalje napraviti; odazovite se na radne grupe kojih će još biti mnogo. Želimo premostiti jaz između sadašnjosti i vizije budućnosti.”
Ostali su gradovi kandidati Dubrovnik, Đakovo, Osijek, Pula, Rijeka, Split, Varaždin i Zadar. Bit ćemo ponosni koji god gradovi prođu u drugi krug, a zašto je točno Subversive važan za kulturu grada najbolje je rekao Bernard Koludrović koji je predstavio teorijski dio festivala.
“Prije točno sedamdeset godina, moj je grad oslobođen najvećeg zla koje je postojalo na ovome svijetu. Sedamdeset godina kasnije, grad u kojem radim polako gubi sve demokratske vrijednosti koje baštinimo zadnjih sedamdeset godina. Kada smo mislili koja će tema biti ovogodišnjeg Subversive festivala, upravo smo razmišljali o malim stvarima koje naši sugrađani i sugrađanke dnevno rade kako bi svojim djelima solidarnosti i tolerancije zaustavili zlo. Te vrijednosti pokušat ćemo istaknuti na ovome festivalu. Htio bih istaknuti tri najznačanije tematske cjeline koje ćemo imati, a to su: problem zaborava antifašizma i dopuštanje fašistoidnim idejama da isplivaju na površinu društva, povezivanje političkih stranaka u Europi koje pokušavaju ponovo vratiti ideje solidarnosti i tolerancije uz treću temu koja povezuje financijalizaciju i razne ekonomske oblike koji prelaze iz lijevog političkog centra u centralni, povezujući zelene i socijalističke i sociodemokratske stranke te ćemo pokušati vidjeti postoji li mogućnost političke suradnje i zajedničkog djelovanja.”
Iako se na prvu možda čini da su politika i kultura nespojivi, istina je zapravo upravo suprotna. Uostalom, političari su ti koji odlučuju koliko će se novaca koje godine uložiti u kulturu i pojedine njezine manifestacije te koja će se kazališta otvoriti, odnosno (što je češći trend u zadnje vrijeme) zatvoriti. I Titova je bista na Pantovčaku bila umjetnost čija je poruka, s promjenom vlasti, dobila novo i negativno značenje te je brže bolje uklonjena. Stoga je, između ostalog, uloga Subversiva upozoriti na važnost kulture i to pogotovo njezinih nezavisnih oblika u mijenjanju društvene stvarnosti i društvenih vrijednosti. Kao jedan takav primjer, izvrsno se uklopio film prikazan na otvorenju, Taxi redatelja Jafara Panahija koji je 2010. godine u rodnom Iranu zbog provokativne prirode svojih filmova dobio zabranu snimanja filmova i zabranu izlaska iz zemlje. No to ga nije spriječilo da snimi još jedan provokativan film koji govori o restrikcijama s kojima se moraju boriti filmaši u Iranu.
U filmu se Panahi pretvara da je vozač taksija dok mu je zapravo namjera potajice snimati svoje putnike kamerom koju je postavio u autu. Zbog toga, gledatelj isprva ima dojam da je riječ zapravo o dokumentarcu i da su putnici pravi ljudi no ubrzo se ta iluzija razbije stvaranjem nove iluzije: u auto ulazi preprodavač DVD-a koji govori Panahiju da ga prepoznaje i da je siguran da su putnici prije njega bili glumci. Fokus gledatelja usmjerava se na preprodavača kao potencijalnog pravog čovjeka, a ne glumca, ali naravno, i on je zapravo glumac. Sve su scene odglumljene, ali svaka nosi snažnu poruku o političkom režimu u Iranu, cenzuri, položaju žena, medijima i svakodnevnim praznovjerjima.
Na stražnjem sjedalu taksija preprodavač DVD-a prodaje američke filmove i serije koji nisu dostupni u Iranu, mlada žena moli Panahija da sačuva snimku u kojoj njezin muž, misleći da umire, ostavlja kuću i sve stvari svojoj ženi. Bez toga, njegova bi je braća izbacila na ulicu jer zakonski nema pravo na muževu imovinu. Na suvozačevom sjedalu, Panahijev prijatelj povjerio mu se da je prepoznao napadače koji su ga opljačkali, ali ako ih tuži policiji završit će na vješalima, a zna da su u teškoj financijskoj situaciji i nisu imali izbora. Učiteljica se svađa s drugim putnikom da nezadovoljavajuće stanje u državi stvara lopova i da je smrtna kazna preoštra za ljude koji samo pokušavaju preživjeti. Panahijeva nećakinja recitira pravila koja mora poštivati, ako želi da njezin film bude prihvaćen i distribuiran: muškarac i žena ne smiju se dodirivati, žene moraju imati pokrivenu glavu, pozitivni muški likovi moraju imati sveta muslimanska imena, pozitivni muški likovi ne smiju nositi kravatu, izbjegavati realizam, ne prikazivati nasilje, ne govoriti o političkoj i ekonomskoj situaciji u zemlji…
Zbog toga, iako ovaj film ne donosi novu i neviđenu poruku, treba se diviti Panahijevoj hrabrosti da u zemlji s takvim pravilima, napravi film koji upravo upire prstom i izvrće ruglu cenzuru koja je u Iranu itekako osjetna te nas podsjeća da se osvrnemo na situaciju u svojoj zemlji i koji oblici cenzure postoje u našoj svakodnevnici, a da o njima ni ne razmišljamo. Na koje nas sve načine kontrolira država u kojoj živimo, što nam se sve ne dopušta i zbog čega pomoć moramo (ili ćemo uskoro morati) tražiti kod metaforičkih preprodavača ilegalnih DVD-a. Taxi je na ovogodišnjem Berlinaleu dobio Zlatnog medvjeda, a nagradu je podigla Panahijeva nećakinja, jedina prava zvijezda ovog filma koja predstavlja nadu budućih iranskih filmaša čija je uloga propitivati režim koji ih okružuje. Znatiželjni, kratki video izvadak iz filma može pogledati na linku.
