Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Izvedbene umjetnosti

“Policija” (Kerempuh): Suptilan nagovještaj totalitarizma u Hrvatskoj

18.03.2016. Sara LivljanićFoto: facebook.com/satirickokazaliste.kerempuh

Sławomir Mrožek jedan je od najutjecajnijih poljskih pisaca 20. stoljeća. Prije nešto više od pola stoljeća napisao je znakovitu, bezvremensku satiru “Policija” koju je 23. veljače premijerno izvelo kazalište Kerempuh u režiji Mirana Kurspahića.

Kulturni i politički život poljske države kroz povijest nije bio ni najmanje lak s obzirom na neprestane promjene na političkoj sceni, koje su tek u teoriji nešto različite, a u praksi su u suštini satkane od iste problematike – borba za kulturu, jezik i nacionalnu slobodu uz cenzuriranje umjetničkih djela. Narod se u takvim situacijama trebao odlučiti hoće li se prilagoditi ili pokušati oduprijeti. Brojni umjetnici odlučuju se za drugu opciju, a jedan od njih bio je i sam Mrožek.

Prva faza njegova stvaralaštva u manirima je teatra apsurda te na humorističan način opisuje apsurdne situacije u kojima se nalaze najčešće stereotipizirani likovi. To se najbolje vidi u prvom autorovom dramskom tekstu “Policija” koji prati možebitnu situaciju u kojoj totalitarni sustav ne samo pobjeđuje svoje protivnike, već razvija misao u svijesti koja sprječava nastanak novih neistomišljenika. Tada se postavlja pitanje: što se dogodi s onim čija je funkcija čuvanje reda, ako je red jedino što postoji?

Foto: facebook.com/satirickokazaliste.kerempuh

Foto: facebook.com/satirickokazaliste.kerempuh

Radnja predstave na humorističan način pokušava dočarati apsurd tako nastale situacije te započinje razgovorom šefa policije (Vilim Matula) i posljednjeg državnog zatvorenika (Vedran Mlikota). Zatvorenik veličanjem infanta i njegova strica regenta te floskulama o veličini države vješto uvjeri policajca kako bi ga trebao pustiti na slobodu, što on i čini, bez obzira na činjenicu da je zatvorenik pokušao atentat na generala (Velimir Čokljat). Apsurda radi, isti zatvorenik postaje zaštitnik generala koji niti u jednom trenutku ne vidi problem u toj promjeni. Iako je zatvorenik-poručnik naizgled promijenio svoje stavove, oni se i dalje osjećaju kroz ironične komentare u kojima predlaže ponovno bacanje bombe na generala, i to u svrhu višeg cilja – slavu infanta i njegovog strica regenta.

S obzirom na to da ne postoji više niti jedan zatvorenik, policija mora odlučiti kako dalje jer sva njihova dužnost završava onog trena kad je uspostavljen apsolutni red. Stoga moraju odlučiti hoće li odustati od svog poziva ili će pokušati glumiti zatvorenike, provokatore. Naravno, odlučuju se na sve kako bi zadržali vlastite pozicije pa uloga provokatora (Borko Perić) pripada policajcu koji će, spreman za vlast, državu i poredak, napraviti sve što je potrebno. Nakon odmaka od svakodnevne rutine koji mu je donio vremena i vremena za razmišljanje, bez vanjskih utjecaja koji mu ispiru mozak, on počinje razmišljati o promjenama koje su potrebne u takvoj državi, ali o kojima se ne smije čak ni razmišljati.

Jedna od zanimljivih scena je ona u kojoj supruga provokatora (Anita Matić Delić) šije amblem na donji veš svome suprugu uz objašnjenje da je država sve ono što on prizna i kada već nema potrebe za odorom, da bar oni budu blizu njega. Time je prikazan tipičan primjer poslušnog psa koji na nagovor svog nadređenog pristaje na sve što je potrebno samo kako bi zadržali iluziju idealnog svijeta u kojem su se našli.

Foto: facebook.com/satirickokazaliste.kerempuh

Foto: facebook.com/satirickokazaliste.kerempuh

Nakon svakog čina spušta se zastor te na scenu stupa plesni ansambl (Andreja Mustač, Andreja Žarak, Kristina Čebić). Njihova je uloga dvojaka, s jedne strane zabavljaju publiku u iščekivanju novog čina, a s druge daju podršku policiji koja provodi sve zahtjeve totalitarnog sustava. Kostimi koje plesačice nose podsjećaju na američku vojnu odjeću, kao i kostimi ostalih likova koje potpisuj Katja Šunjić. Vojnici nose odore američke vojske, a provokator odoru isilovca. Prilikom drugog pojavljivanja plesačica na sceni prekidaju ih teroristi (Tomislav Radić, Ivan Antončić, Goran Jambrečina) koji prikazuju bunt protiv tog totalitarnog sustava te aludiraju na političku netrpeljivost uzrokovanu pojavom terorizma u suvremenom svijetu.

Najvažnija uloga, uloga zatvorenika, pripala je glumcu Vedranu Mlikoti. On tihim i suzdržanim glasom na vrlo zanimljiv i ironičan način prikazuje ispiranje mozga koje se može opisati karikiranom Gundulićevom rečenicom „ko bi doli, sad je gori”. S druge strane, Vilim Matula i Velimir Čokljat glume činovnike do kraja vjerne državi, bez rezervi. Svaki njihov pokret stilizirani je stereotip vojnika, od hoda, mimike, gesta, do floskula koje govore. Stereotipno ponašanje pronalazimo i u pomalo glupavom liku provokatora kojeg vrlo realistično utjelovljuje Borko Perić. Anita Matić Delić pomalo je ziheraški odigrala ulogu žene poslušne i suprugu i sustavu. Bez obzira na sreću vlastite obitelji, spremna je režimu pružiti sve ono što se od njega očekuje..

Za odličnom glumačkom postavom ne zaostaje ni scenografija za koju je zaslužna Nina Mia Čikeš. Pozornica je sastavljena od žičanog valjka unutar kojeg je smješten zatvor, kao i dom provokatora. U dubini pozornice, gdje se odigrava većina radnje, valjak je postavljen dovoljno nisko tako da nitko od glumaca ne može stajati uspravno te je time simbolično prikazana podčinjenost likova nekoj višoj sili. Valjak se proširuje prema rubovima, u dijelu u kojem je postavljen dom vojnika i gdje glumci mogu stajati uspravno, a time se i “slobodnije izražavati”. No, režija se pobrinula za to da se još jednom prikaže kako u totalitarnim sustavima i zidovi imaju uši te je razgovor među glumcima i dalje podčinjen uzdizanju „velikana”.

Foto: facebook.com/satirickokazaliste.kerempuh

Foto: facebook.com/satirickokazaliste.kerempuh

Kao što je već navedeno, tematika je svevremenska pa su kroz rekvizite ubačene i reference na hrvatsku i svjetsku političku stvarnost. Tako su na rubovima valjka postavljene slike infanta u liku dječačića s licem Tomislava Karamarka, a s druge strane nalazi se slika strica regenta u liku Josipa Manolića, čime se referira na rad dvojca u tajnim organizacijama. Apsurd totalitarnog sustava prikazan je i neprestanim klanjanjem glumaca tim slikama „velikana” na svaki spomen njihova imena. Uz to se prilikom izmjena činova, za vrijeme nastupa plesačica, na sceni čuje govor Tomislava Karamarka iz predizborne kampanje u kojem tvrdi kako je protiv koalicije s Mostom. Riječ je o suptilnom komentaru redatelja o smjeru u kojem, nakon parlamentarnih izbora, ide hrvatska politička i društvena stvarnost – totalitarizam i jednoumlje.

Problematiku predstave možemo shvatiti univerzalno te je u većoj ili manjoj mjeri pronalazimo u svakodnevnim situacijama i brojnim književnim djelima. Mrožekova je veličina upravo u tome da kroz jezgrovit i duhovit tekst kritizira sustave u kojem se protivnici izmišljaju i položaj malog čovjeka ruši, a Kurspahić daje vlastito viđenje istog kroz smijeh i apsurdne primjere suvremene političke prakse kojoj ne nedostaje mnogo da postane onakva kakva je u predstavi.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari