“Prvi put kad sam ti vidjela lice” (Teatar &TD): Između sjećanja i zaborava
Predstava “Prvi put kad sam ti vidjela lice” premijerno je izvedena u prosincu 2015. godine u Teatru &TD. Olja Lozica, jedna od najreprezentativnijih mladih kazališnih redateljica, kreirala je koncept predstave, dok se sama radnja razvila na probama na kojima su glumci – Olivera Baljak i Goran Gukšić – improvizirali sadržaj uz pomoć dramaturga Marka Botića. Naziv komorne drame proizašao je iz istoimene pjesme Roberte Flack.
Predstava započinje razgovorom dvoje glumaca i pokušajem dokumentiranja Tamarina (Baljak) života. Razlog isprva nije u potpunosti jasan, ali razvojem problematike, kao i dijaloga, uviđamo da nit vodilja predstave nije puko dokumentiranje, nego pokušaj da se sačuvaju Tamarina sjećanja na ljubav njezinog života, Marka, s obzirom na to da ona boluje od Alzheimerove bolesti. Karlo (Guksić) njezin je pomoćnik i njegovatelj koji, za potrebe snimanja, pristaje izgovarati replike njezina supruga nastale u nekim boljim, prošlim vremenima.
Predstava govori o svim onim ljudima čiji je život bolest u potpunosti preuzela, kao i o svim onim majkama, supružnicima, članovima obitelji i prijateljima koji ustraju u tome da pomognu svojim najmilijima. Dijalozi prikazuju sve stadije borbe ljudi koji priznaju da su izgubili jedino na što su se uvijek mogli osloniti – vlastiti razum. Kroz sekvence radnje pratimo Tamarino nepriznavanje vlastite nemoći, pokušaje izvlačenja kroz humor, viku, dernjavu, bijes, neprepoznavanje osobe koja je cijelo vrijeme pokraj nje te nemoć koja nastaje u trenutku zaboravljanja osnovnih životnih potreba. Svjedočimo i tome kako se sjećanja mogu vratiti kroz najobičniju ljubavnu pjesmu (First Time I Saw Your Face), predstavljajući nešto posebno, veliko, iskreno, jedino i pravo.
“Prvi put kad sam ti vidjela lice” prepuna je emotivnih trenutaka. Primjerice, posebno je emotivna sekvenca u kojoj se Tamara muči s odijevanjem te ne prepoznaje što su rukavi, a što nogavice te reakcija Karla koji se pristaje unerediti i odjenuti poput nje kako bi joj pomogao da se osjeća kao ljudsko biće. S druge strane ljubav koju Tamara i dalje osjeća prema suprugu važna je spomena, pogotovo u sekvenci kada ona i Karlo čitaju razglednice koje su ona i Marko slali sa zajedničkih putovanja, što kod gledatelja izaziva knedlu u grlu jer nam je jasno da se ona takvih lijepih trenutaka sve manje i manje sjeća.
Zanimljivo je također prilikom dokumentiranja promatrati apstraktan i škakljiv odnos između Karla, kao osobe koja se trenutno brine za Tamaru, i lika Marka, kojeg on na Tamarin nagovor glumi te rekonstruira njegove postupke i riječi. Odnos tih dvaju likova prikazan je kao i razvoj njezine bolesti, nedosljedno i dinamično u traganju za pravim riječima u danom trenutku. No, podjednako je značajan i razvoj samog Karla koji od potpunog stranca prema kojem Tamara nema puno povjerenja postaje njezino jedino preostale intimno utočište. Ta je emocionalna poveznica glavnih likova obostrana, a prelama se zapravo u Markovom duhu kojeg Tamara još uvijek nosi sa sobom, a Karlo svojevoljno postaje njegovo utjelovljenje.
Goran Guksić izvrsno se snašao u razvoju tih dvaju likova koji su u početku potpuna suprotnost, no Karlove se rastuće emocije na kraju stapaju s onima kakve bi Marko imao prema Tamari te on preuzima duh i mjesto njezinog izgubljenog supruga. Te su promjene kod Guksića uvelike vidljive jer je plahi njegovatelj Karlo u njihovim igrama i rekonstrukcijama njene prošlosti morao dočarati Tamarinog strastvenog i živopisnog supruga, a pritom i izaći na kraj s njenim borbenim karakterom. Olivera Baljak ne “preglumljava”, naglašava emocije niti se ne buni u njima, nego mijenja svoje emocije, a samim time i glumu, ovisno o stadiju bolesti koji pokušava dočarati, čime je njezin lik na jedan drugi način kompleksan od Guksićevog.
Osjećaju intimnosti, kojem je predstava težila, kao i spletu emocija koje se kod glumaca pojavljuju uvelike je pomogla i scenografija za koju je bio zadužen Mario Leko. Radnja se odvija u skučenom dnevnom boravku, uz tepih i naslonjač, uokvirene božićnim lampicama. Fascinantno je koliko jedan običan, starinski uređeni boravak uz pomoć prigušenog, ali dramski iznimno kvalitetno prilagođenog osvijetljenja te s kompletom najobičnijih rekvizita poput vina, slika ili odjeće može naglasiti emociju između dvoje ljudi te u publici probuditi osjećaje empatije.
Redateljica je željela približiti publici ideju o gubitku svijesti kroz prizmu humora i intimnog razgovora te osvijestiti činjenicu da se takvo što može dogoditi bilo kome i da je važno imati nekoga uz sebe u tim trenutcima. “Prvi put kad sam ti vidjela lice” predstava je namijenjena svima koji su se ikad našli u teškoj životnoj situaciji, a gledatelja podsjeća da ne zaboravi biti zahvalan na svemu onom što mu je život pružio jer jednog dana možda ni ono najosnovnije neće više imati. No, predstava je namijenjena i svima koji žele uživati u odlično režiranom dramskom komadu s veoma dobrim glumačkim izvedbama koje gledatelja bez problema uvlače u tužnu prolaznost (svog mikro)svijeta. Ako ste dosad propustili, predstavu svakako valja pogledati iduće sezone.
