Recenzija: Policija – Čuvari zakona na meti hladnokrvnog ubojice
Jedan od definitivno najiščekivanijih naslova ove jeseni, jubilarni deseti dio o planetarno poznatom detektivu Harryju Holeu zbog kojeg su se ljudi svađali i gurali na ovogodišnjem Interliberu, zadnje je djelo Joa Nesbøa, Policija, prodano u više od 23 milijuna kopija diljem svijeta.
„Ili smo svi jednako bolesni? Je li jedina razlika u tome što neki to čudovište puštaju na slobodu, a drugi ne?“
Okorjelim fanovima ne treba pobliže objašnjavati gdje se priča naglo (i izluđujuće napeto) prekinula u prethodnom nastavku, Fantomu, a onim novim, još neodlučnim čitateljima od srca preporučujem da čitaju Nesbøa redom kojim je pisao knjige (i nekako prežvaču još nedovoljno uvjerljiv i neizrađen stil pisanja u Šišmišu i Žoharima – vjerujte, malo strpljenja će se isplatiti) jer ćete samo na taj način moći u potpunosti sudjelovati u razvoju jednog specifičnog, ogorčenog poludivljaka čije će vam se neortodoksne metode uvući pod kožu. Harry Hole, alkoholičar izmučen bezbrojnim demonima, vrlo često više anti-junak nego junak.
“Većina ljudi čitav život provede negdje gdje ne želi biti iz straha da bi im inače bilo mnogo gore.“
Ulicama Osla hara ubojica, no ovaj je puta situacija opasnija nego inače: meta su mu baš čuvari reda, pripadnici policije. Histerija raste, broj žrtava je sve veći. Ali, Harry Hole ne može pomoći nikome. Kako, zašto? Kako vam ne mogu više otkriti o samim detaljima radnje ovog romana zbog ‘spojlanja’ koje bi tada bilo neizbježno, mogu vam reći da Nesbø ponovno plete zamršenu mrežu kriminala, preispitivanja morala i napetosti koja ima čitav niz kulminacija zbog kojih ćete uspaničeno listati stranice i mnogo, mnogo psovati.
„To je nešto poput ožiljka, kao kad netko šepa. Kao jeka. To je nekakav podsjetnik na to da ništa posve ne nestaje. Negdje i nekako sve ostavlja trag. Poput djetinjstva. Ljudi koje si poznavao. Poput nečega što si pojeo, a nisi podnosio. Strasti koje si imao. Poput staničnog pamćenja.“
