Istaknuto
23.08.2017.

Riječka četvorka Silk Milk definirana je kao instrumental progressive funk rock bend, sviraju autorske skladbe i u tome uživaju. Ozbiljni su što se tiče pristupa stvaranju glazbe, no u tome uvijek nađu mjesta za zabavu. Dok pripremaju debitantski EP, upoznajte ih malo bolje u intervjuu.

20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

Film

Priručnik za samospoznaju (“Moonlight”, B. Jenkins)

12.01.2017. Arman FatićFoto: facebook.com/MoonlightMov/

Prije manje od mjesec dana, Britanska filmska akademija odlučila je postaviti nove kriterije koje će filmovi od 2019. godine morati zadovoljiti ako žele biti nominirani za nagradu u glavne dvije kategorije ove akademije. Cilj novih kriterija je, kako tvrde, „povećano reprezentiranje manjinskih/zapostavljenih grupa ispred i iza kamere“. Prema novim pravilima BAFTA-e, filmovi će morati dokazati da su radili na poticanju raznolikost u dvije od četiri navedene kategorije: 1. Teme i karakteri na filmu, 2. Sudjelovanje osoba treće životne dobi na filmu, 3. Profesionalno usavršavanje u struci i mogućnost napredovanja  4. Dostupnost filma publici (pristupačnost nedovoljno reprezentiranoj publici). Odluka BAFTA-e ne bi trebala biti iznenađujuća, već sada filmske akademije pri nominacijama za nagrade imaju prešutno pravilo o zastupljenosti filmova koji promoviraju raznolikosti, što nije problem jer su u pitanju radovi koji donose nešto novo, zanimljivo i kvalitetno pred filmski objektiv.

Spasitelj raznolikosti, heroj manjina

Barry Jenkins, redatelj kojem ova odluka neće smetati, od 2003. godine gradi karijeru kroz radove o manjinskim skupinama i raznolikosti, a 2017. će izgleda biti njegova godina. Nakon osvojenog Zlatnog globusa za najbolju dramu, nominacije za najbolji film na dodjeli nagrada BAFTA-e i gotovo sigurnoj nominaciji za Oscara, očekivalo bi se da je Moonlight (2016) izvanredan filmski rad koji veliča slobodu i raznolikost kroz priču o gay Afroamerikancu. Na žalost publike i kritike (koja strahuje, ako uradi svoj posao, da ne bi bila protumačena homofobnom ili rasističkom), u pitanju je višestruko nagrađivana sramota filmske industrije.

Rađen prema tekstu „In Moonlight Black Boys Look Blue“ kazališnog autora Tarella Alvina McCraneya, film prati Chirona, mladića koji odrasta u getu Liberty City (Miami), u procesu samospoznaje kroz tri životna razdoblja. Dok McCraneyjev tekst paralelno prati po jedan dan u svakom razdoblju života protagoniste da bi se tek na samom kraju otkrilo da je u pitanju isti lik (solidan primjer realizacije ovoga svakako je „Trampolin“ Zrinke Matijević), redatelj Jenkins odlučio je razdvojiti ova razdoblja na segmente „Little“, „Chiron“ i „Black“ te linearno prikazati radnju.

Duge i jednorozi u kvartu

Tako nam se u uvodnom segmentu „Little“ prikazuje emotivno vezivanje dječaka Chirona za Juana, lokalnog dilera koji predstavlja njegovog zaštitnika od lošeg doma i naopakog kvarta. Segment „Chiron“ vodi nas kroz protagonistove tinejdžerske dane, prepucavanja i zlostavljanja tipična za kvartove te navodno otkrivanje seksualnosti. Sve to završava pogubno, nasiljem koje smješta Chirona u zatvor. U finalnom segmentu „Black“ imamo priliku gledati Chirona, bivšeg zatvorenika, kao dilera u Atlanti, njegov povratak u kvart te samospoznaju, priznavanje sebi tko on zaista jest i prihvaćanje toga.

Filmovi Boyz n the Hood, Menace II Society, South Central dobrim su dijelom bili uzor za Moonlight. Jedini znatniji noviteti koje nam ovaj film donosi su potenciranje dijaloga naspram radnje te uvođenje LGBT tematike u film o afroameričkim gangsterima. Redatelj Jenkins pokušava nas natjerati da razumijemo i zavolimo protagonistu Chirona putem dijaloga koji očajno pokušavaju biti emotivni i bitni, beskrajnim fokusiranjem na lica glumaca (valjda kako bi razumjeli osjećanja likova) i naravno nezaboravnim napucavanjem plitkih uvreda na račun gay osoba. Zbog opširnog opsega stereotipa od majke narkomanke, preko izdajnički nastrojenog društva do propitivanja Chironovih odjevnih izbora, veoma je teško razlučiti razumije li Jenkins manje emocije i tegobe „života u kvartu“ ili osjećanja i pritiske kroz koje prolazi LGBT populacija.

BAFTA i redatelji koji pecaju nagrade

Od novih pravila BAFTA-e, prema svemu sudeći, profitirat će filmaši poput Barryja Jenkinsa, oni koji pecaju nagrade, otvorenih pogleda na svijet i koji ipak nisu u stanju da suosjećaju ili prenesu priču i emocije na publiku. Drugi filmski stvaraoci mogli bi biti zapostavljeni ili forsirani da se odreknu svoje slobode izražaja, ubacujući u filmove ono što im nije potrebno da bi dobili potencijalnu nominaciju. Je li pred nama doba filmova koji će reciklirati stare ideje i „oplemeniti“ ih lažnom raznolikošću ili je Moonlight crna ovca u blistavoj budućnosti filmske industrije koja se bori protiv whitewashing prakse, ostaje za vidjeti u nadolazećim godinama.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(18 votes, average: 2.556 out of 5)

Komentari