Recenzija – Goran Ferčec (‘Priručnik za jučer’): Subverzivac naoružan grafitom
Ako se slučajno za pedesetak godina bude pisalo o društveno-političkim prilikama u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća, vrlo je moguće da će se kao jedna od ključnih godina u tom razdoblju hrvatske povijesti uzimati godina 2013. Ne samo zato što je RH postala punopravnom članicom Europske unije, već i zbog unutarnjopolitičkih zavrzlama, sukoba i polarizacija koji su tada uzeli zamah i počeli okupirati prosječnoga hrvatskog građanina. Goruće teme tada su bile ćirilica u Vukovaru i referendum o ustavnoj definiciji braka: stvari o kojima je svatko imao i još uvijek ima svoje mišljenje. Sve je to bila uvertira u ono što je slijedilo godinu-dvije nakon: braniteljske prosvjede, jačanje radikalne desnice, prljave izbore 2015. godine, verbalne sukobe po pitanju izbjegličke krize i nanovo pokrenuto pitanje o zabrani pobačaja. U zadnje vrijeme zakuhala su se još neka pitanja, poput onih o ustašoidnim ministrima i postrojavanju crnih gardi na trgovima metropole.
Ako se slučajno za pedesetak godina o tome bude pisalo, bit će vrijedno (i) tada pročitati Priručnik za jučer autora Gorana Ferčeca, zbirku eseja nastalih od kraja rujna do kraja prosinca te kontroverzne 2013. godine. Ferčecov Priručnik za jučer, zbirka od trinaest eseja, aktivan je i aktualan komentar na sadašnjost, a usto i lamentacija o prošlosti, prisjećanje na jučer da bi se razumjelo danas i počelo živjeti sutra. Prošlost u esejima mogla bi se raščlaniti na prošlost autora i njegove obitelji osobno, na prošlost hrvatskog društva, ali i na prošlost europske civilizacije i umjetnosti. No sve su te prošlosti objedinjene u jednu točku koja tumači sadašnjost i njezine nepovoljne aspekte, secirajući problem današnjice tako što se vraća u prošlost i povezuje ono intimno i ono općedruštveno. U svim se esejima ti segmenti preklapaju i nadopunjuju čineći tako jednu skladnu, estetski ugodnu, cjelinu koja potiče na razmišljanje i raspravu.
Pomalo neočekivano za tako mladog autora kojemu je ovo tek druga knjiga, Ferčec se ne ustručava pisati o sebi, iznositi katkad podosta intimne crtice o svojoj osobnosti i vlastitoj obitelji. Komentirajući aktualno stanje stvari on koristi svoju poziciju djeteta iz miješanog braka, djeteta iz radničke obitelji i homoseksualca. Njegove reminiscencije vezane uz te položaje ujedno su i pokretač njegove društvene kritike. U esejima se vraća na detalje iz djetinjstva i mladosti otkrivajući nam detalje koje u njemu medlenovski pobuđuju tekuće društvene krize. Svaki problem o kojem piše tako dobiva dodatnu dimenziju, nabijenu emocijama i natopljenu nostalgijom. Svaka kritika sustava tako ne biva tek ispraznom frazetinom niti mudrovanjem o tome kako bi nešto trebalo biti bolje, već osobnim krikom autora na kojeg određena situacija ostavlja dubok dojam.
Ferčec obitelji posvećuje popriličan dio svojih eseja spominjući pojedinosti njezinih tragedija: onaj o majčinoj sestri koja za vrijeme rata humano seli u Srbiju, o majci koja nakon privatizacije ulazi u agoniju neisplaćenih plaća, štrajkova i mizerne mirovine, o roditeljima radnicima koji na referendumu o braku glasaju protiv itd. Obitelj nije idealizirana: ona je po svemu prosječna, sa svojim manama i vrlinama. U njoj postoje različita mišljenja i pojedina međugeneracijska razilaženja, uključujući i različito mišljenje po pitanju radništva koje se tiče autorove osobnosti i profesije: je li kulturni radnik zaista radnik? U dijelu eseja autor se dotiče i rodne Koprivnice koja pati od tipičnog sindroma provincije u odnosu na centar, grada koji tek čeka da kulturno zaživi. ‘Koproncza i Kopronezer zove se dakle taj grad koga nema, te ja zapravo putujem u grad koga nema i kakvoga po evropskoj enciklopedijskoj nauci zapravo nikada nije ni bilo’, citira Ferčec Krležu koji će pedesetak godina kasnije (1970-ih) utvrditi da se u Koprivnici ništa nije promijenilo. Ferčec ruši (vlastitu) iluziju o srednjoeuropskoj Koprivnici i pripovijedanjem o sve lošijem i sporijem prometu hrvatskih željeznica, koji provincijske gradiće dovodi u sve veću međusobnu izolaciju i izolaciju u odnosu na Europu.
Vratimo se na početak: da, u ideološkom kaosu suvremene Hrvatske Ferčecov je položaj sasvim jasan. On je po svemu manjinski i upravo to što je manjinski Ferčec koristi kao podlogu za svoje eseje, svoju subverziju, otpor i tihu (argumentiranu i emotivnu) pobunu. Pobunu koju pokreće svojim jedinim oruđem: grafitnom olovkom koja je znak tihog otpora svemu što gasi kreativnost, sužuje ideje i suspreže misao. Olovka je u svojoj jednostavnosti najdostatniji element potreban za borbu jer je jeftina, uvijek dostupna, nabavljiva i prisutna u nekoj torbi ili nekom džepu. Borba je to koja je u svakom slučaju vrijedna čitanja, uz nadu da će za pedesetak godina (za razliku od Krležina komentara na Koprivnicu) ona ipak biti manje aktualna nego što je sada. Jer njezina aktualnost u budućnosti proporcionalna je s njezinom neuspješnošću u sadašnjosti.
