Istaknuto
21.09.2018.

Uoči početka nove kazališne sezone u Satiričkom kazalištu Kerempuh, razgovarali smo s redateljem Bobom Jelčićem o jednoj od najboljih prošlosezonskih predstava, njegovom autorskom projektu "Govori glasnije!".

16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

Izvedbene umjetnosti

“Prvi put kad sam ti vidjela lice” (Teatar &TD): Između sjećanja i zaborava

01.06.2016. Sara LivljanićFoto: itd.sczg.hr

Predstava “Prvi put kad sam ti vidjela lice” premijerno je izvedena u prosincu 2015. godine u Teatru &TD. Olja Lozica, jedna od najreprezentativnijih mladih kazališnih redateljica, kreirala je koncept predstave, dok se sama radnja razvila na probama na kojima su glumci – Olivera Baljak i Goran Gukšić – improvizirali sadržaj uz pomoć dramaturga Marka Botića. Naziv komorne drame proizašao je iz istoimene pjesme Roberte Flack.

Predstava započinje razgovorom dvoje glumaca i pokušajem dokumentiranja Tamarina (Baljak) života. Razlog isprva nije u potpunosti jasan, ali razvojem problematike, kao i dijaloga, uviđamo da nit vodilja predstave nije puko dokumentiranje, nego pokušaj da se sačuvaju Tamarina sjećanja na ljubav njezinog života, Marka, s obzirom na to da ona boluje od Alzheimerove bolesti. Karlo (Guksić) njezin je pomoćnik i njegovatelj koji, za potrebe snimanja, pristaje izgovarati replike njezina supruga nastale u nekim boljim, prošlim vremenima.

Predstava govori o svim onim ljudima čiji je život bolest u potpunosti preuzela, kao i o svim onim majkama, supružnicima, članovima obitelji i prijateljima koji ustraju u tome da pomognu svojim najmilijima. Dijalozi prikazuju sve stadije borbe ljudi koji priznaju da su izgubili jedino na što su se uvijek mogli osloniti – vlastiti razum. Kroz sekvence radnje pratimo Tamarino nepriznavanje vlastite nemoći, pokušaje izvlačenja kroz humor, viku, dernjavu, bijes, neprepoznavanje osobe koja je cijelo vrijeme pokraj nje te nemoć koja nastaje u trenutku zaboravljanja osnovnih životnih potreba. Svjedočimo i tome kako se sjećanja mogu vratiti kroz najobičniju ljubavnu pjesmu (First Time I Saw Your Face), predstavljajući nešto posebno, veliko, iskreno, jedino i pravo.

Foto: itd.sczg.hr

Foto: itd.sczg.hr

“Prvi put kad sam ti vidjela lice” prepuna je emotivnih trenutaka. Primjerice, posebno je emotivna sekvenca u kojoj se Tamara muči s odijevanjem te ne prepoznaje što su rukavi, a što nogavice te reakcija Karla koji se pristaje unerediti i odjenuti poput nje kako bi joj pomogao da se osjeća kao ljudsko biće. S druge strane ljubav koju Tamara i dalje osjeća prema suprugu važna je spomena, pogotovo u sekvenci kada ona i Karlo čitaju razglednice koje su ona i Marko slali sa zajedničkih putovanja, što kod gledatelja izaziva knedlu u grlu jer nam je jasno da se ona takvih lijepih trenutaka sve manje i manje sjeća.

Zanimljivo je također prilikom dokumentiranja promatrati apstraktan i škakljiv odnos između Karla, kao osobe koja se trenutno brine za Tamaru, i lika Marka, kojeg on na Tamarin nagovor glumi te rekonstruira njegove postupke i riječi. Odnos tih dvaju likova prikazan je kao i razvoj njezine bolesti, nedosljedno i dinamično u traganju za pravim riječima u danom trenutku. No, podjednako je značajan i razvoj samog Karla koji od potpunog stranca prema kojem Tamara nema puno povjerenja postaje njezino jedino preostale intimno utočište. Ta je emocionalna poveznica glavnih likova obostrana, a prelama se zapravo u Markovom duhu kojeg Tamara još uvijek nosi sa sobom, a Karlo svojevoljno postaje njegovo utjelovljenje.

Goran Guksić izvrsno se snašao u razvoju tih dvaju likova koji su u početku potpuna suprotnost, no Karlove se rastuće emocije na kraju stapaju s onima kakve bi Marko imao prema Tamari te on preuzima duh i mjesto njezinog izgubljenog supruga. Te su promjene kod Guksića uvelike vidljive jer je plahi njegovatelj Karlo u njihovim igrama i rekonstrukcijama njene prošlosti morao dočarati Tamarinog strastvenog i živopisnog supruga, a pritom i izaći na kraj s njenim borbenim karakterom. Olivera Baljak ne “preglumljava”, naglašava emocije niti se ne buni u njima, nego mijenja svoje emocije, a samim time i glumu, ovisno o stadiju bolesti koji pokušava dočarati, čime je njezin lik na jedan drugi način kompleksan od Guksićevog.

Foto: itd.sczg.hr

Foto: itd.sczg.hr

Osjećaju intimnosti, kojem je predstava težila, kao i spletu emocija koje se kod glumaca pojavljuju uvelike je pomogla i scenografija za koju je bio zadužen Mario Leko. Radnja se odvija u skučenom dnevnom boravku, uz tepih i naslonjač, uokvirene božićnim lampicama. Fascinantno je koliko jedan običan, starinski uređeni boravak uz pomoć prigušenog, ali dramski iznimno kvalitetno prilagođenog osvijetljenja te s kompletom najobičnijih rekvizita poput vina, slika ili odjeće može naglasiti emociju između dvoje ljudi te u publici probuditi osjećaje empatije.

Redateljica je željela približiti publici ideju o gubitku svijesti kroz prizmu humora i intimnog razgovora te osvijestiti činjenicu da se takvo što može dogoditi bilo kome i da je važno imati nekoga uz sebe u tim trenutcima. “Prvi put kad sam ti vidjela lice” predstava je namijenjena svima koji su se ikad našli u teškoj životnoj situaciji, a gledatelja podsjeća da ne zaboravi biti zahvalan na svemu onom što mu je život pružio jer jednog dana možda ni ono najosnovnije neće više imati. No, predstava je namijenjena i svima koji žele uživati u odlično režiranom dramskom komadu s veoma dobrim glumačkim izvedbama koje gledatelja bez problema uvlače u tužnu prolaznost (svog mikro)svijeta. Ako ste dosad propustili, predstavu svakako valja pogledati iduće sezone.

(Visited 328 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 4.250 out of 5)

Komentari