Istaknuto
21.04.2021.

Vrijeme čitanja: 3 minute Nova glazba ovog tjedna donosi izbor od pet domaćih i regionalnih glazbenih noviteta za koje se može glasati do sljedeće srijede.

15.04.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute Poslao sam nekoliko bendova upit jesu li spremni platiti mi 50 kuna za iskrenu recenziju. Čekam ponude. Čini se da nije samo jeziku svejedno.

Istaknuto

Lucia Joyce: Ples s ludilom do gorkog zaborava

22.08.2020. Igor Yuri Jurilj
Vrijeme čitanja: 18 minute

Svijet svakog 16. lipnja slavi Jamesa Joycea kao pisca koji je redefinirao književni kanon i zapadnu književnost. Malo je poznata njegova kći Lucia Joyce za koju su predviđali veću slavu početkom 20. stoljeća kada je gradila karijeru kao mlada pariška plesačica.

Surađivala je s najvećim plesačima, plesnim terapeutima i pedagozima, a njezin je impuls za plesom i ženskom emancipacijom naprasito prekidan.

Dok su majka i brat sputavali mladu umjetnicu psihijatrijskim liječenjima, ocu je fokus bio na pisanju i slavi. Luciji ni Jung nije uspio uspostaviti dijagnozu, ali u vremenu kada je ženska društvena samoaktualizacija bila u povojima, najlakše ju je bilo proglasiti histeričnom, neurotičnom i – ludom. Po smrti oca ostala je do kraja života u sanatoriju u kojem je nitko nije posjećivao, ni brat ni majka, osim pisca Samuela Becketta. U našem mjesecu mentalnog zdravlja iznosimo priču o velikoj umjetnici koju je abortiralo društvo, ali i medicina.

Razroka kći na margini obitelji – muško je glavno

Lucia Anna Joyce (26. srpnja 1907., Trst – 12. prosinca 1982., Northampton) drugo je dijete pisca Jamesa Joycea kojoj je otac nadjenuo ime prvotno namijenjeno sinu. Imenovana je po svetoj Luciji, zaštitnici slabovidnih i slijepih koja je vodila Dantea kroz Pakao, blagoslivljala oči i osvjetljavala put zalutalima u mraku i tami. Ironično, kći Joyce naslijedila je probleme s vidom od oca – patila je od strabizma (razrokosti) koji će ju pratiti cijeli život kao kompleks. Rođena u obitelji nevjernika i nevjenčanih roditelja, Lucia nije bila krštena, što je odražavalo boemski život razbibrižna oca, iako je njezinoj neobrazovanoj majci to predstavljalo obiteljsku sramotu.

Iako je Giorgio bio prvorođeni sin prvorođenog sina u obitelji, Lucia je od najmanjih dana bila očeva mezimica, što će se ogledati najprije u odnosu majke Nore s kćeri. Nora je od samih početaka pokazivala antagonizam prema kćeri, što bi Joyce objašnjavao na sljedeći način: „Dosta je ove govorancije oko ljubavi besmisleno. Ženska je ljubav uvijek majčinska i egoistična. S druge strane, muškarac posjeduje iskrenu privrženost za ‘voljeno’ ili ‘nekoć voljeni’ objekt.”

Distancirani otac

Boemski je život Joyceovih prije svega podrazumijevao buržujski hedonizam roditelja, posebno oca. Dok je obitelj Joyce nerijetko jedva krpala kraj s krajem, gladni Giorgio morao je pjevati po kafićima da bi mu netko udijelio nešto hrane za obitelj. Takva se obiteljska situacija intenzivirala početkom Prvoga svjetskog rata kada Joyceovi iz Trsta prvi put bježe u neutralnu Švicarsku. Ondje ostaju sve dok pisac nije počeo primati donacije i honorare za svoje tekstove. Mlada je Lucia u pamćenju i pismima svjedoka ostala zapamćena kao živahna i vesela djevojčica privržena ocu koji je sve svoje vrijeme posvećivao velikom ljubavniku – romanu „Uliksu.

Favoriziranje pisanja svojih romana nauštrb očinstva za Prvoga svjetskog rata tek je započelo, a intenzivirat će se za pisanja „Finneganova bdjenja” i presuditi odnosu oca i napaćene kćeri. Majka koja se radije prepuštala chick-litu negoli složenim mislima supružnika, nerijetko bi djecu odvodila na odmore i izlete kako ne bi smetala ocu. Bilo je to pretpubertetsko vrijeme brata i sestre koji bi u vrijeme Giorgiova seksualnog sazrijevanja spavali u istom krevetu i svjedočili seksualnim požudama svojih vrlo liberalnih roditelja, posebice oca koji nije skrivao svoje interese za mlađe djevojke.

Temu veze s adolescentkinjama istražio je u samom „Uliksu, kao i ideje izvanbračnih veza. To bi, dakako, uzrokovalo napetosti među supružnicima, što bi irski bard pokušavao smiriti idejama o zajedničkom bijegu: “Otišao bih bilo kamo kad bih bio siguran da ću biti sam s dragom tobom, bez obitelji i bez prijatelja”, dok “naša djeca (ma koliko ih volio), ne smiju stati među nas. Ako su dobra i plemenita, onda je to zbog nas, draga.”

Nemarna majka

Majka Nora u takvom bi aranžmanu bila nemarna domaćica izraženog karaktera koja je više pažnje pridavala seksualnoj kemiji s ljubavi svog života nego potrebama svoje djece. Njihov bi životni prostor ispunjavali predmeti poput lavora nakon obavljene nužde i povremeni Norini izljevi bijesa zbog Joyceova pisanja koje je smatrala – blesavim. Roditelje nezaposlenost nije zabrinjavala, čak ni kada je sedmogodišnja Lucia morala boraviti na pet tršćanskih adresa kako bi Joyceovi izbjegli deložaciju.

Djevojčica je započela svoj život na nomadskim temeljima i marginama Joyceova mikrokozmosa u kojem je on bio središte u koje bi je povremeno doveo upisujući je u neke od svojih likova, od Milly Bloom do Anne Livije Plurabelle, čime je ograničio njezin psiho-emotivni razvoj.

Kako Lucijina biografkinja Carol Loeb Shloss iznosi, mlada se djevojka našla u svojevrsnom frojdovskom odnosu spram roditelja. Svoje je nezadovoljene roditeljske potrebe pariška djevojka irskih korijena počela kompenzirati oponašanjem filmskih likova i koreografiranjem njihovih tihih pokreta, da bi uskoro zaplesala za svoje spasenje.


Pariška avangarda


Institut Jacques-Dalcroze

Prvi susret s metodičkim plesom bilo je iskustvo u pariškom Institutu Jacques-Dalcroze, gdje se kao tinejdžerica Lucia susreće s jezikom pokreta kojim će govoriti sljedećih desetak godina. U Institutu je učila o sustavu euritmije koji je podrazumijevao kretnje prema različitim ritmičkim obrascima. Istovremeno je s bratom Giorgiom paralelno učila pjevanje i solfeggio, što joj je uvelike pomoglo u prevođenju emocija u pokret. Sam je Institut bio poznat po razvijanju fizičkih i motoričkih vježbi namijenjenih upravo prijevodu ritma i tempa u tjelesne pokrete u prostoru. Luciji je ovo označilo platformu za samoaktualizacijom kao irske djevojke talijanskog mentaliteta u stranom gradu svjetla i futurizma.

U gradu gdje je ples 1920-ih postao žarištem izvedbenih umjetnosti. Lucia je u Parizu upala u zečju rupu kreativnosti i pronašla svoju nišu u kojoj se pokušala ostvariti kao nešto više od ‘kćeri genija’, što bi bila sintagma njezine svakodnevice.

Pokretom, kojim se pokušavala othrvati iz sjene oca u kojoj je bila, ali i ostala do kraja života, Lucia je osnaživala tijelo, glas, ali i svoje samopouzdanje. Jedan od načina bilo je oponašanje slavnih muškaraca, od povijesne joj fascinacije Napoleona Bonapartea, do suvremenika Charlesa Chaplina, čijim bi likom postajala u privatnosti svog doma u izvedbama za obitelj i prijatelje. Oponašanje Chaplina sljubilo je dvije strasti: film i ples, ali i stvorilo potrebu za umjetničkim izrazom i nastupom, posebice nakon susreta sa svjetskom zvijezdom nijemog filma na Champs-Elyséesu.

Raymond Duncan

U Parizu su dvadesete bile vrijeme preporoda, priljeva novih ideja i energije iz cijele Europe gdje se činilo da inovaciji, avangardi, ali i kontroverzi nema granica. Jedan od kulturnih djelatnika ovakvih karakteristika bio je Raymond Duncan, brat slavne Isadore Duncan, poznat kao avangardni hipi Pariza. Karizmatičan, posebno mlađoj i buntovnoj populaciji, Duncan je opčinio mladu Luciju svojim tečajevima filozofije, izdavanjem vlastitih novina Exangelos te podukama iz pokreta i plesa. Joyceova je mezimica bila magnetski privučena kulturi pariških hipija, kontrakulturi koja se temeljila na „kultu drugarstva gdje počinjujemo moralno samoubojstvo — ubijamo zastarjele navike koje su pronošene samo kroz imitaciju. Mi živimo izvorno.”

No kult drugarstva nije bio jedini koji se štovao. Duncan je kroz kult boga Dioniza postavljao metodologiju svog rada fokusiranog na imitaciji pokreta s grčkih vaza pri čemu su njegovi učenici, za razliku od ekspresivnog plesa sestre mu Isadore, bili sličniji gimnastičarima i atletičarima negoli plesačima. Drugim riječima naglasak je postavljao na živost i zdravlje, a manje na gracioznost pokreta u svojim tehnikama plesa s licem u profilu u odnosu na promatrača, kako bi naglasio sličnost siluete na vazama.

U trenutku kada se Lucia pridružila komuni, Duncan je brojio više od 200 sljedbenika – od djece, svećenstva do francuskih filozofa. Njegov je doseg bio neupitan i nepobitan: Lucia je, poput ostalih, upijala njegovu ideologiju šašavog pacifizma. Upravo ju je on moralno vodio u razlučivanju ideja i struja kojima se izlagala unutar obitelji. U Duncanu je prepoznala priliku za samoaktualizaciju i osvijestila svoju najveću strast – ples, no adolescentkinju je privlačio i razuzdan i pomalo razvratan način života Duncaovih sljedbenika otvorenih istraživanju seksualnih apetita i granica.

Plesna terapeutkinja Margaret Morris

U vrijeme kada je Luciju aktivno preuzeo ples kao izraz, ali i način života, Joyce je objavio „Uliksa” (1922.) i uslijed pravnih i društvenih prepreka distribucije romana, započeo pisanje svog drugog epohalnog djela – „Finneganova bdjenja” (objavljen 1939.), duboko nadahnutog kćeri koja će direktno oblikovati protagonistkinju Annu Liviju Plurabelle.

Lucia je pak 1925. upoznala cijenjenu englesku plesačicu i koreografkinju Margaret Morris te postala jedna od istaknutijih polaznica njezine novootvorene škole modernog plesa. Ondje se našla kao jedna od cjenjenijih polaznica nakon što je vlasnicu upoznala u kazalištu Champs-Elysées. U Morris je pronašla surogat majku koja je razradila Duncanove tehnike također crpeći inspiraciju iz grčke umjetnosti.

Morris je naglašavala nesputanost i zdravlje plesača u pokretu bez fizičkih granica i barijera poput odjeće. Za razliku od Duncana, Morris je krasila toplina koju je prepoznala i medicinska struka te je započela terapeutski rad s djecom s tjelesnim poteškoćama i invaliditetom, ratnim veteranima i trudnicama. Progresivna je Morris s diplomom iz fizikalne terapije zadužila tjelesnu kulturu kao disciplinu, ali i dio kurikula diljem Europe kombinacijom znanja iz fiziologije, ritmičke glazbe i pokreta u svrhu buđenja estetske svijesti u običnom, svakodnevnom čovjeku. Morris je estetiku smatrala motivatorom psiho-fizičkog zdravlja.

Ples u gradu svjetla

Kasne dvadesete za Luciju su u Parizu bile godine kreativne eksplozije: izložena idejama dadaista, francuskih i talijanskih futurista, kao i novim idejama revitalizacije antičkih ideala, Lucia Joyce bila je utjelovljenje avangarde.

Vrata ‘plesnom vokabularu’ otvorio joj je plesač i koreograf Jean Borlin, pobornik grčke tradicije, majstor klasičnih i modernih plesova. Dakako, i on je bio učestalo ime Théâtre des Champs-Elysées gdje su mu se putevi ukrižali s Joyceovom kćeri. Borlin je bio majstor klasičnih i modernih stilova sljubljenih u kombinaciju oplemenjenu elementima egzotičnih zemalja, tzv. Trećeg svijeta, odakle su se crpili, ali i preuzimali kulturno-umjetnički kodovi domorodačkih kultura Afrike i Azije. Već dovoljno buntovna u ozračju obitelji Joyce, Lucia je prigrlila njegovu kritičnost prema buržujskim vrijednostima francuskog, a i europskog društva, koje je smatrao neadekvatnima i diskriminatornima, posebno u domeni estetike.

Lucia je paralelno trenirala s Borlinom i s Lex Six de Rythme et Couleur 1927. godine, čime je privukla pažnju redatelja Jeana Renoira koji je te godine adaptirao slavnu bajku Hansa Christiana Andersena „Djevojčica sa žigicama” u kratkometražni film s elementima fantastike – „Little Match Girl”. Iako se pojavila samo kao jedna od plesačica u filmu, ovo joj je osnažilo samopouzdanje.

Anomalije u odnosima

Dok je mlada žena samostalno oslikavala konture umjetničke karijere, otac James usklađivao je pisanje kolosalnog književno-lingvističkog eksperimenta „Finneganova bdjenja” s kućnim zabavama koje su priređivali za poznate avangardiste. Na njima bi i sam, poput kćeri, zaplesao, nošen lakoćom poneke čašice više, no Lucia se počela distancirati.

Djelomično zbog njegove potrebe za pažnjom, promjene u odnosu s bratom Giorgiom, ali i razvijanja koreografije za komičnu operetu „Le Pont d’or”, premijerno izvedenu 18. veljače 1928. godine. Novine „Paris Times” prepoznale su Lucijin doprinos i nazvali  je kćeri svoga oca”, aludirajući na opravdavanje umjetničkoga gena.

Elizabeth Duncan – ples na rubu razuma i nacizma

Našavši se usred futurističkih struja koje su podrazumijevale rušenje postojećih monumentalnih društvenih struktura i tradicije, Lucia je željela istražiti mogućnosti konceptualnog i suvremenog plesa i vratila se obitelji Duncan, a ovoga puta jednoj od sestara – plesnoj pedagoginji Elizabeth Duncan. Najstarije dijete plesačke obitelji, Elizabeth je u njemačkom gradu Darmstadtu 1909. godine osnovala Školu Elizabeth Duncan sa suprugom, glazbenikom Maxom Mertzom.

Škola Duncanovih bila je jedna u nizu sličnih škola diljem Njemačke koje će kasnije poslužiti nacistima kao platforme za oblikovanje Hitlerove mladeži fokusirane na fizičku spremu, zdravlje, agilnost i izdržljivost. Mit tijela kao hrama bio je prekretnica u europskom mentalitetu, utjecao je na europske stavove prema plesnoj kulturi. To je prepoznao i sam Mertz koji je kasnije iskoristio ime Duncanovih u nacističke propagandne svrhe. Pedagoške satove supruge Elizabeth dopunjavao je dirigiranjem glazbenicima koji su svirali polaznicima škole na travnjacima kompleksa gdje su plesači pratili ritmičke obrasce instrumentalista.

Luciji je ponuđen posao instruktorice u školi koja je zapošljavala liječnike i fizijatre, no unatoč tečnom njemačkom i ljubavi prema plesu, ubrzo je shvatila kako kontekst ne odgovara njezinim svjetonazorima i plesnim afinitetima. Odbila je ponudu bračnog para, shvativši da ne posjeduje konstituciju za rigorozne treninge, ni psihofizičku izdržljivost koja je podrazumijevala više od samog pokreta.

Nakon povratka iz Darmstadta Lucijino je samopouzdanje narušeno, a vjera u plesačke sposobnosti i uspjeh počela je kopnjeti. S druge strane, Duncanovih će nastaviti s filtriranjem polaznika u skladu s idejama o tjelesnoj i mentalnoj spremi prema kojima su svaki nedostatak ili poteškoća neprihvatljivi, a koje će ubrzo kulminirati prihvaćanjem mračne arijevske ideje ‘rasne čistoće’ i progonom svega proglašenog ‘degenerativnim’.

Zapinjanje i neuroza

Ponovno u Parizu, Lucia se vraća staroj svakodnevici nesretne podstanarke svojih roditelja, sada lišena i motivacije za plesom. Majka je slavodobitno sugerirala da napusti ples ako joj već škodi, a otac James bio je okupiran sobom. Pisanje knjige je otežavalo niz sve intenzivnijih problemima s očima zbog kojih nije vidio pisati. Uz to, Samuel Roth, izdavač šunda i erotske književnosti, objavio je bez autorskih i izdavačkih prava najprije djelomično, a zatim cjelovitog „Uliksa” u New Yorku, a Nori je krivo dijagnosticiran rak maternice zbog čega se uskoro podlegla histerektomiji. Giorgio se odselio 11 godina starijoj Helen Fleischman, imućnoj Joyceovoj tajnici.

Koreografirana kulminacija

Pripremajući se intenzivno za Međunarodno plesno natjecanje, Lucia je mjesecima plesala svoju svakodnevicu. Svoje je impulse prema estetici kanalizirala u ilustraciju i dizajn kojim će upotpuniti nastup na Prvom međunarodnom plesnom natjecanju gdje će je gledati očev tajnik, suradnik i prevoditelj – Samuel Beckett.

Lucia Joyce bila je jedna od šest finalistica natjecanja koje je promicalo ritmičke plesove u izvedbenim umjetnostima. Nakon niza godina usavršavanja, napori su se manifestirali u nastupu koji je oduševio sve, a posebice Becketta koji je sjedio u publici uz bok zajedničkom idolu – Joyceu. Becket se nastupa sjećao do kraja života, noseći u novčaniku njezinu fotografiju u danas slavnom kostimu.


Muškarci Lucije Joyce


Samuel Beckett

Samuel Beckett nakon studija francuskog i talijanskog na Trinity Collegeu u Dublinu dolazi u Pariz – srce avangarde. Ondje susreće sunarodnjaka Joycea koji ga odmah fascinira, ali i angažira kao pomoćnika pri pisanju „Djela u nastanku” (radnog naslova „Finneganova bdjenja”), odnosno prijevodu romana na francuski jezik. Pri prvim susretima opčinjava ga dvije godine mlađa Lucia, ali nikad do mjere njezina oca: Joyce je bio u žarištu Beckettova interesa, a starijeg je mentora usporedio s Danteom i Vicom. Štoviše, Beckett je toliko volio biti blizu Joycea da je često boravio kod obitelji, a s Luciom bi činio treći par u aranžmanu.

Međutim, iako je veza zaiskrila i obje su strane izrazile privrženost, Becketta je zanimalo više žena, odnosno seksualne avanture u Parizu koji će mu ostati najdraža ljubavnica. Kad je upoznao Luciju, bio je u vezi s drugom ženom, no Lucia je bila njegova rezerva, njegova ‘puttanina’ (‘mala kurva’) koja je žudjela za seksualnim upražnjavanjem; tjelesnošću.

Ona je pak bila motivirana ženskim požudama, ali i željom da se otarasi očeva utjecaja. O tome bi pisala šarmantnom Beckettu – ljubavi koje se prisjećala u sredovječnoj dobi, a koja će ju jedina posjećivati do kraja života u sanatorijima. Beckett je također imao aferu s Peggy Guggenheim i drugim ženama koje su bile asertivnije od Lucije Joyce koja mu je opsjednuto pisala pisma.

Alexander Calder

Tijekom neuspjeha u svijetu plesa, Joyce je Lucijinu problemu s emocijama i samopouzdanjem doskočio idejom da Lucia ilustrira njegovu kratku zbirku pjesama „Pomes Pennyeach” (namjerne morfološke ‘greške’). Za učitelja likovnih umjetnosti koji bi ju motivirao i strukturirao, pronašao je mladog američkog kipara Alexandera Caldera zbog njegove vedre i komične naravi, momka iz bohemskih krugova.

Calder je u Lucijin život ušao u prijelaznom razdoblju između napuštanja plesa i prelaska na apstraktne likovne umjetnosti kao stvaratelj koji je i sam bio opčinjen pokretom, odnosno kinetičkim karakteristikama modernih umjetnosti. Calder je, naime, izumio mobile, tj. pomične, kinetičke skulpture i konstrukcije koje se gibaju pod utjecajem zračnih struja. Calder je vodio i začudan cirkus, čime je privukao imena poput Joana Miroa, francuskog nadrealista, i uskoro izvodio svoje nastupe u njegovom domu. Međutim, Calder je Luciji prešutio najvažniju činjenicu – zaruke u Americi koje su postojale prije njihova susreta, zbog čega je zauvijek napušta 1931. godine.

Albert Hubbel

Albert Hubbel našao se na Calderovu mjestu ubrzo nakon njegova odlaska u Ameriku. Luciju je upoznao na zabavi tijekom plesa, gdje ga je odmah osvojila i postala mu ljubavnica. Hubbela je zadivio strastveni entuzijazam koji je gajila prema životu, a Joyceovu je biografu Richardu Ellmannu kasnije rekao kako su vrlo brzo počeli razmišljati o zajedničkom životu i budućnosti, iako je otpočetka osjećao kako među njima ne postoji savršeno razumijevanje.

Međutim, kao i Calder, Hubbel je svoju ljubav formalno obećao supruzi Renee Oakman, koja je došla u Pariz spasiti muža i brak. Iako Lucia nije previše govorila o njemu i vezi nakon naglog prekida, njezina je prijateljica Cary Baynes natuknula da se u njihovoj vezi dogodilo nešto ‘strašno’ i ‘zazorno’.

Alec Ponisovsky

Očev instruktor ruskog jezika koji je od 1928. redovito boravio u njihovom domu, Alec Ponisovsky, nakratko je osvojio njezino srce. On ju je po izlasku iz duševne bolnice zaprosio, na što je Giorgio reagirao dodatno agresivno rekavši kako mu sestra nije spremna ni sposobna za brak, što je nakon niza emocionalnih razočarenja Luciju bacilo u višednevni katatoni stupor.

U tom je stanju zaručniku priznala ljubav prema Beckettu, dok je on potvrdio da je zaljubljen u Hazel Guggenheim, sestru poznatije Peggy. U Luciji je to izazvalo salve bijesa, a eskalirale su na zahtjev roditelja da se presele u London te je Lucia na dan odlaska prekinula planove i s njima se vratila kući nakon javnog ispada agresije. To je brat Giorgio protumačio kao ludost i konačno ju stigmatizirao kao poremećenu osobu.


Početak ludila


Prije 25. godine života, Lucia Joyce uzastopno je proživljavala romantične poraze i bila triput napuštena u nadi da će idući muškarac biti odaniji, predaniji i iskreniji, no svakom od njih bila je prolazna zabava. Što zbog statusa koji je odražavao otac, što zbog otvorene i progresivne prirode sklone istraživanju granica normi i konvencija. No jedan od Joyceovih biografa, Stuart Gilbert, koji je s obitelji provodio puno vremena u pariškim godinama, višestruko je puta primijetio u svojim tekstovima kako nijedan član obitelji nije posjedovao temeljne međuljudske vještine: svatko je od četvero Joyceovih imao problema u održavanju prijateljstava i partnerstva, a svoje bi prijatelje mijenjali u ciklusima.

Lucia, i dalje pod roditeljskim krovom, upustila se u razvrat mladih Parižana i roditeljima objavila kako je postala lezbijka, a njezine prijateljice tog vremena u razgovorima s biografima rekle su kako je voljela uživati u šeriju i povremeno opijumu. Dakako, jedan od razloga bio je bunt prema roditeljima – ocu opsjednutom svojom knjigom i majci nesklonoj Lucijinu načinu života. Iako je bila distancirana od majke, ljubav prema ocu bila je toksična: odbacivala ga je zbog zanemarivanja i vlastite samodopadnosti, a istovremeno ga opsjedala u težnji za pažnjom, natječući se s fikcijskom verzijom sebe.

Kada su roditelji najavili ozakonjivanje njihove veze nakon 27 godina ljubavi odlaskom u London Lucia je 4. srpnja 1931., kao i Giorgio, bila revoltirana Joyceovom željom za eksponiranjem kada je pozvao paparazze da prisustvuju ceremoniji. Giorgio je vratio trudnu Helen i Luciju u Pariz, gdje se u veljači iduće godine rađa mladi Stephen Joyce (1932.).

Po rođenju prinove u stanu brata i snahe nije bilo mjesta za Luciju koja čak nije smjela držati nećaka u rukama. Razlog je bio incident na očevu rođendanu, kada je bacila stolac na Noru jer su pozvali Becketta, iako je tada bila u vezi s Alexanderom Alecom Ponisovskyjem. Djevojka je dolazak smatrala provokacijom i izdajom, no Giorgio je trenutačno reagirao slanjem sestre u duševnu bolnicu, čime je formalno započela institucionalna pasija Lucije Joyce.

Forsiranje psihičke bolesti

Nakon prvog ciklusa, kad joj nije dijagnosticirana nikakva bolest, Luciju u sanatoriju podržava prijateljica Mary Colum koja se brinula o tome da dobije primjeren tretman. Lucia je boravila u kući Columovih gdje bi njezinu domaćicu posjećivao psihijatar i suptilno dijagnosticirao Luciju pod krinkom da bude prevoditeljica Mary Colum.

U neformalnim bi ju razgovorima pitao o odnosu umjetnosti i anksioznosti, na što bi redovito odgovarala: „Gospodine, ali ja sam ta koja je umjetnica”, aludirajući na treću varijablu – oca Jamesa, koji je sugeriran kao izvor njezinih psihoza.

Pokazavši se nepredvidljivom, vraćena je u sanatorij ponovno ne znajući što joj se sprema. Duh vremena obilježen ranim nacističkim idejama o rasnoj i etničkoj čistoći, idejama o psihofizičkom zdravlju nije pomogao situaciji mlade Lucije. Iako su se neadekvatno poigravali njome, nijedan liječnik u prvim godinama nije mogao dati dijagnozu.

Küsnacht i prve dijagnoze – hebefrena psihoza

Kada je Lucia poslana u sanatorij Theodora Brunnera u švicarskom Küsnachtu u svibnju 1932. godine, njezina je tetka po majci, Dilly Barnacle, već bila etiketirana kao shizofreničarka u Irskoj.

Znajući za nehumane tretmane prema pacijentima s tom dijagnozom, obitelj je Joyceu žurno uputila pismo gdje upozoravaju kako je bolest dijagnosticirana tetki “bez liječnika, bez sanatorija i bez pretraga krvi”.

Giorgia to nije previše pokolebalo da sestru preda u ruke švicarskih psihijatara u doba kada su članovi obitelji jedni druge mogli s lakoćom poslati na psihijatrijsko liječenje i dati potpunu dijagnostičko-terapijsku slobodu liječnicima.

Loše reakcije na tretmane dodatno su je obilježile u kontekstu vremena kada je otpor tretmanima bio indikator bolesti, a poznati ju je temperament kočio u komuniciranju nezadovoljstva neprimjerenim tretmanima, zbog čega je Joyce organizirao njezin bijeg iz sanatorija L’Haye-les-Roses.

Po bijegu iz bolnice pregledao ju je novi psihijatar i utvrdio da se radi o “hebefrenoj psihozi s ozbiljnom prognozom” – obliku rane shizofrenije karakteristične za mlade, a koji vodi ranoj demenciji.

Tijekom kratkog povratka kući početkom 1934. godine odlučuje pobjeći od obitelji, no bijeg kratkog vijeka rezultirao je slanjem u umobolnicu Burghölzli, gdje je nova dijagnoza Dr. Hansa Wolfganga Maiera ustanovila da “nije luda, ali jest snažno neurotična”.

Carl Gustav Jung – shizofrenija dolazi od oca

Tijekom 1934., frustrirana i razočarana Lucia je višestruko slana u različite klinike bez konačne dijagnoze. Transferi, zatvor i sputanost narušili su dodatno njezinu psihu zbog čega je najgori slučaj terapije bio onaj iz bolnice Prangins u francuskom Nyonu.

Ondje je završila nakon što je presjekla telefonske žice telefona što je neprestano zvonio za Joycea koji je napokon objavio „Uliksa” u Americi, odnosno nakon što je ošamarila majku na njezin 52. rođendan. Bila je to ponovno bratova odluka, kao i ona da jedino uz njegov pristanak može biti otpuštena.

Sedam mjeseci u bolnici označili su konačni pad mladoj ženi koja bi bila zatvorena u samici i spremna na izazivanje požara ne bi li bila barem fizički nesputana. Pokušaj bijega i paleža sobe rezultirali su vezivanjem i dodatnom izolacijom. Emotivno je stanje pratilo i fizičko kopnjenje: Luciji su leukociti naglo skočili i time sugerirali akutnu upalu ili kakvu drugu spolno prenosivu bolest koja bi mogla biti uzročnikom ili katalizatorom emotivnih oscilacija.

Otac ju je ponovno izvukao iz bolnice te nakon godina oklijevanja zbog osobnih animoziteta prema Carlu Gustavu Jungu popustio pritiscima i angažirao slavnog psihijatra za kćerin slučaj. Njegov je posao bio podvrgnuti je nizu pitanja o psihogenezi njezina stanja, na što je njezin odgovor bio čisti antagonizam.

Zanimljivo je bilo vidjeti i Joyceovo viđenje Junga koji je piščeve tekstove i život smatrao odrazom njegove funkcionalne shizofrenije. Joyce je bio blagonaklon prema kćerinim idejama da prekinu terapije, ali motivacija je bila i osobne naravi. Lucijine sesije s Jungom u Küsnachtu trajale su nekoliko mjeseci, da bi naposljetku psihijatar utvrdio da ne može uspostaviti adekvatan odnos s pacijenticom i ponuditi terapiju za njezine patnje za koje je samo natuknuo da bi zbog povišenih leukocita mogle biti simptom sifilisa.

Sugestija seksualne traume?

Jungova je asistentica Cary Banes jedina s Lucijom uspjela uspostaviti određenu razinu komunikacije jer bi, osim bilježenja i “skupljanja” Lucijinih snova za analizu, suptilno razgovarala s inhibiranom i povučenom djevojkom, a jedine rezultate postizala bi u trenucima kratkih izlazaka iz bolničkog kompleksa.

U jednom od njih Lucia je natuknula da postoji stara seksualna trauma za koju su navodno znali i njezini roditelji, ali je nisu ozbiljno shvaćali kao seksualno vrlo otvoren i liberalan par.

Stoga je Jungova najjača metoda bila metoda prijenosa (transfer), odnosno projekcije, pri čemu bi pacijentičin sugovornik u svrhe razgovora bila projekcija ključnih osoba – u ovom slučaju Joycea. U nizu pokušaja uspostavljanja terapijskog kontakta, Lucia je inzistirala na očevu posjetu, koji ju je ostavio u miru poznate bolnice na glasu kako bi pronašla svoj spokoj, no sebe je vidjela kao tuđu križaljku: „Ja sam poput križaljke, a ako ocu ne smeta vidjeti križaljku, neka dođe”, rekla je majci.

Odavde su se Baynes i Jung složili u zaključku kako je James Joyce glavni uzročnik njezinih problema. Nakon što ih je postavio u oprečan odnos zajedničke veze – potencijalne shizofrenije – Jung je deducirao kako je Lucia antiteza Joyceovu geniju kao osoba bez snažnih vrlina i talenata te se u nemogućnosti za samoaktualizacijom po očevom primjeru manifestira njezina neuroza. Buntovnu Luciju, koju nisu mučili psihotični napadi, halucinacije, glasovi i jezične poteškoće, Jung je konačno otpustio.

Psihoza uzrokovana bratom

Ono što su članovi obitelji primijetili kao neobično jest jezik u kraticama kojeg je Lucia stvorila s ocem. Međutim, bližnjima oko nje to je bio znak psihičke nestabilnosti koja je potvrđena u trenutku kada je do nje pristigao veliki intervju New Yorkera s Giorgiom Joyceom koji je u tom trenutku sa suprugom boravio u Americi.

U tekstu se brat nije osvrnuo nijednom na sestru koja je spomenuta tek na kraju teksta kao „Joyceovo drugo dijete, Lucia”. Ona je histerično izrezala bratovu glavu i poslala takve novine obitelji u Pariz s oproštajnom porukom. Vijest je brzo doputovala i do njezina brata koji ju je odmah ponovno dao zatvoriti.

Ovisnost o lijekovima

Sputana Lucia sada je postala ovisnica o barbituratima – lijekovima što djeluju kao depresivi središnjeg živčanog sustava i proizvode širok spektar djelovanja, od blagog uspavljivanja do anestezije. Neistražena terapija, kao i skidanje s iste, imala je katastrofalne posljedice i simptome: utjecala je na njezinu moć rasuđivanja, ekstremno uzbuđenje i emocionalnu nestabilnost.

To je ubrzo klasificirano kao shizofrenija, a tome su sada pridonosile i suicidalne misli u okruženju sobe obojene u crno i lošeg irskog vremena koje je antropomorfijski odražavalo njezino duhovno stanje.

Vodeći liječnik organoterapije bio je Naum Efimowitsch Ischlondsky, fiziolog specijaliziran za izradu seruma od tkiva embrija sisavaca izoliranog između 3. i 4. mjeseca razvoja ploda, odnosno kada životinjski embrij počinje formirati unutarnje organe. Bio je to nastavak devetnaest-stoljetne prakse francuskih neurologa i fiziologa koji bi pacijentima ubrizgavali injekcije otopina psećih i zamoračkih testisa.

Ova se otopina u psihijatriji upotrebljavala često i gotovo univerzalno, za spektar različitih poremećaja. Vidjevši Lucijinu krvnu sliku, Ischlondsky je odmah ponudio organoterapiju kao logičnu metodu. Nažalost, pokazala se potpuno neučinkovitom, a iscrpljena se pacijentica sve više opirala liječenju.

Mecena Jamesa Joycea, koja je financirala objavu „Uliksa”, odlučila je ugostiti Luciju u Londonu, a isto je pokušala i Maria Jolas, novinarka i urednica, kod koje je Lucia reagirala jednako – panično je htjela slobodu. Ovog je puta poslana na liječenje gdje je sputana zaštitnom košuljom i bačena u samicu.

Europa u psihozi vs. Psihoza Lucije Joyce

Godine 1938. Europa je ulazila u predratno stanje, a Joyceovi su, osim plana evakuacije, sada razvijali strategiju i za Helen Fleischman Joyce. Nakon tragedija poput bratova pokušaja samoubojstva, očeve bolesti u Americi i Giorgiove afere s Peggy Guggenheim, odmah nakon Beckettova prekida s mladom ženom, Helen je doživjela živčani slom.

Neuviđavni, a proračunati Giorgio pokazivao je manjak interesa za suprugino zdravlje i u jednom trenutku oteo šestogodišnjeg sina Stephena.

U jeku predratnih tenzija, Joyce je balansirao završavanje „Finneganova bdjenja” i angažman oko liječenja napaćene kćeri, a kako navodi Lucijina biografkinja Carol Loeb Shloss: “Finneganovo je bdjenje viđeno dvojako: kao izvlaštenje iskustva djeteta i kao okajanje za taj čin. Bilo je to djelo koje je pridonijelo njezinoj bolesti koja je pak bila prepuštena okolnostima”.

Njemačko je napredovanje prema Poljskoj uskoro kulminiralo invazijom Francuske te je Joyceov sav trud bio usmjeren izbavljanju kćeri iz Nyonsa. Glavni je razlog tomu bila nacistička ideja o rasnoj čistoći koja je u odnosu na rane 1930-e uznapredovala do razine da je eliminacija pacijenata s trajnim fizičkim i mentalnim poteškoćama postala ustaljena njemačka praksa koja se brzo širila i okupiranim teritorijima.

Kad je 1940. godine uspostavljena vlada Vichyja i prekinute su sve veze s Britanijom, bilo je gotovo nemoguće doći do zatočene kćeri.

James i Lucia Joyce (ilustracija: Igor Jurilj)

Jedini izvori prihoda bili su tantijemi od izdanja „Uliksa”, zbog čega su Joyceu financijski priskočila dva stara druga: Gustav Zumsteg, sin vlasnika omiljenog mu restorana u Zurichu, i Edmund Brauchbar, švicarski Židov stacioniran u Americi kojem je Joyce nekoć predavao.

Pomogli su obitelji s transferom, odnosno s plaćanjem troškova liječenja Lucije Joyce koja više nikad neće vidjeti oca. Nakon što su nacisti povukli dozvolu za izdavanje vize Luciji pod dodatnom otegotnom okolnosti misleći da je Joyce Židov, devastirani Joyce pokušao se obratiti Ligi naroda.

Nažalost, preminuo je od komplikacija upale čira na dvanaesniku 13. siječnja 1941. godine. Nakon očeve smrti, Giorgio je ustanovio kako nema praktičnih ni financijskih mogućnosti pripomoći sestri.

Ona je sredinom rata premještena na drugi kraj sigurnije Francuske, a potom 1951. u duševnu bolnicu Saint Andrews u engleskom Northamptonu.

Luciju je brat posjetio dvaput do kraja njezina života, 12. prosinca 1982. godine, a majka je to učinila jedanput dok je još bila u Francuskoj.

Jedini vjerni životni suputnik ostao joj je Samuel Beckett.


Ako osjećate da je vaša svakodnevica preizazovna da biste se s njom borili sami, obratite se bliskim ljudima i stručnjacima (psiholozi, psihoterapeuti, psihijatri). Vaš duh i vaša psiha vrijede jednako kao i vaše tijelo – kad jedno od toga boli, tu su ljudi koji vam mogu pomoći da ta bol prestane. Niste sami!


Čitajte još i:

INTERVJU: Boli Me: “Percepcija važnosti mentalnog zdravlja u uzlaznoj je putanji, samo nas empatija može spasiti”

Mentalno zdravlje na televiziji: Običnost mentalnih bolesti u „Bojack Horsemanu” i „Normal People”

Spaceman (The Killers): O shizofreniji, suicidu i samoći

Slavni književnici koji su se borili sa psihičkim poremećajima

Postoji li korelacija između kreativnosti i mentalnih oboljenja?

Slavni književnici koji su se borili sa psihičkim poremećajima

(Visited 130 times, 2 visits today)

Komentari