Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Film

Recenzija: Intimna posveta filmskom pjesniku (“Martinac” Z. Mustać)

25.04.2016. Dario DunatovFoto: havc.hr

U sklopu 25. Dana hrvatskog filma, u subotu, u kasnopopodnevnom terminu, prikazan je dokumentarni film Zdravka Mustaća jednostavnog naziva Martinac. Prikazan je u konkurenciji 11: Slobodna kamera kao posljednji film u programu što znači da je platio danak nefilmskoj navici publike na Danima koja, kako filmovi završavaju, polagano napušta brod, pa je prikazan pred ostacima ostataka najupornijih. Ipak, breme odgovornosti i krivnje za ovu naviku ne leži samo na leđima nestrpljivih gledatelja loše koncentracije ili visokih očekivanja, već i u jako lošoj selekciji filmova koja je publiku dovela pred hamletovsku dilemu: ostati i otrpjeti ispodprosječne domaće filmske strelice ili otići i zgrabiti pivu u predvorju kina Europa u društvu poznatih i manje poznatih ljudi iz domaćeg filmskog svijeta.

U takvom okružju, dok je žiža zbivanja bila s one strane vrata, u dvorani je prikazan film Martinac, dokumentarac o filmskom pjesniku koji je za života također izbjegavao svjetla reflektora što je sudbina koju će pratiti i film o njemu. Zdravko Mustać izdanak je splitskog Kino kluba koji je na noge stavio i na koji je najviše utjecao upravo nenadmašni Ivan Martinac, fascinantna osoba čiji je opseg djelovanja i interesa nemoguće obujmiti samo jednim filmom ili knjigom. Ovaj film posveta je velikom filmskom autoru, onom koji donosi “vatru” u svoj kraj, koji je cijeloj generaciji, prvenstveno splitskih filmaša, nakon povratka iz Beograda, predstavljao izvor s kojeg su pili mnogi respektabilni autori koji su za potrebe ovog filma stali iza kamere (Zdravko Mustač kao scenarist i redatelj, te Boris Poljak kao direktor fotografije), te kao sugovornici ispred kamere (Andrija Pivčević, Ante Verzotti, Lordan Zafranović, Dunja Ivanišević…).

Dokumentarni film Martinac koncipiran je kao intimna posveta kroz razgovor s njegovim suradnicima i kolegama, a zapravo učenicima, uz korištenje arhivskog materijala iz njegovih filmova, te citata kojima je poetski pristupao teoriji filma (npr. Stil pripada djelu, a ne autoru, iz jednostavnog razloga što autor nije jahač nego jahani, onaj što ga djelo jaši, takoreći konj). Martinac nije radio razliku između života i filma. S religioznom upornošću se prepuštao umjetničkom iskustvu koristeći ga kao alat za dostizanje mističnog. Umjetnost je smatrao jednim od temeljnih stupova života, ravnopravno je stavljajući uz bok filozofiji i religiji.

Foto: havc.hr

Foto: havc.hr

Mustaćev film inspirira i tjera na promišljanje o filmskom radu na eksperimentalan način, pa nije samo oda liku i djelu velikog Martinca. Film je to koji preko leđa jednog umjetnika vodi publiku u neki novi svijet i djeluje kao inspiracija i ohrabrenje u razvijanju vlastitog autorskog stila. Zato je ovo podjednako film i za mlade umjetnike, kao i za starije, pa funkcionira kao svojevrsni međugeneracijski most koji prenosi ideje o filmu kao formi kojom treba eksperimentirati i kroz koju se treba osobno razvijati. U trajanju od jednog sata, film ne dotiče druge aspekte Martinčevog života; opsesiju horoskopom koja je presudno utjecala na odabir suradnika, njegovu predanu religioznost, niti dublje zalazi u njegov pjesnički pristup, isto tako eksperimentalan kao i film. Također, šteta je što više ljudi nije intervjuirano u svrhu ovog dokumentarca, pogotovo onih iz njegove blizine, koji možda danas nisu toliko eksponirani, ali i dalje nose sjećanje i poneku priču o njemu.

Velike ličnosti, a Martinac je to svakako bio, nemoguće je prikazati filmom od šezdeset minuta, knjigom ili drugim materijalnim artefaktima. On izmiče kao duh i pojavljuje se u onima koje je nadahnuo, nevidljiv neupućenom oku. To je prokletstvo ovog filma, koji je prije svega jedno toplo ljubavno pismo sedmoj umjetnosti, negdje između bilješke o vremenu koje je prošlo i nadahnuća za filmaše koji dolaze, ali ipak prije skica za portret nego sam portret nečeg što ionako ne može biti uhvaćeno, snimljeno i konačno zabilježeno.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari