Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Glazba

Recenzija – ‘I Love You, Honeybear’ (Father John Misty): Kad ponestane šaljivih dosjetki i jedino što ostaje je iskrenost

20.11.2015. Antonio TimkoFoto: Press

Iznimno uspješan drugi album “I Love You, Honeybear” izdan je početkom godine i od samog starta dočekan je s odličnim recenzijama i brojnim pohvalama kritike i publike. Nakon pauze od tri godine, Father John Misty oduševljava bezrezervnim pristupom i bogatim aranžmanima ljubavlju protkanih pjesama.

Odrastao u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, od samih početaka osjećao je da tamo ne pripada. Provlačeći se kroz katolički nauk i spregu tražio je svoju nišu, mjesto koje bi rezoniralo s njegovim unutarnjim osjećajem outsidera. Propitkivajući svijet oko sebe, teško se mogao uklopiti u društvo u kojemu je sve bilo „posloženo“ i ništa nije izlazilo iz dobro nam poznatih okvira. Obitelj ga nije razumjela niti prihvaćala njegov glazbeni izričaj što je bez sumnje ostavilo traga na mladom i željnom dokazivanja Joshui. Na početku svoje karijere skladao je jednostavne folk pjesmice tražeći smisao svojih trabunjanja i izgubljenosti uz vjernu pratnju gitare i poneke slojevitije kompozicije. Glasom punim nostalgije i nesigurnosti šapuće o svojoj tuzi, ljubavima, promašajima i kombinaciji navedenoga. Sama kvaliteta snimaka na albumu „Cancer and Delirium“ ostavlja dojam da su snimane u njegovoj sobi u kasne sate, što se ipak mijenja na „Vacilando Territory Blues“, „Year In The Kingdom“ i „Singing Ax“ gdje je zvučna slika potpunija te su i same pjesme aranžmanski bogatije i vokalno kompleksnije, iako daleko od šarolikosti budućeg alter ega.

U međuvremenu se pridružuje Fleet Foxesima kao dio ritam sekcije te snimaju iznimno uspješne albume. Nitko nije ni pomislio da će se raspasti nakon samo četiri godine. Iako je današnji Father John Misty potpuno logičan slijed događaja, tada se nije činio, barem ne publici. Nastupati s planetarno popularnim bendom, proputovati svijet i otplatiti sve dugove američkom školstvu zvuči sjajno, ali njemu to nije bilo dovoljno. Bez obzira na sve i dalje je bio Josh ili J.Tillman, zarobljen u predodređenoj ulozi, umoran od J., sveden na jednu funkciju, još jedan okvir koji je trebao popuniti. I odlično je to radio, jedan pogled na Helplessness blues će to i potvrditi.


Ali on je izabrao put pahuljice, a ne kotačića. Iako bez određenog plana, samo par mjeseci nakon napuštanja grupe izdaje album „Fear Fun”, preobražava se u Mistya, brije bradu i brkove u Nancy From Now On i simbolično skida kožu. Nakon iskustva bistrine koje je opjevao na istoimenom albumu (Writing a Novel) „preobražava” se u uglađenog, slatkorječivog, teatralnog i provokativnog izvođača (što treba uzeti sa zadrškom, iako ga često opisuju kao kombinaciju Jarvisa/Jaggera što je poprilično točno ako bismo ga već morali strpati u ladice od kojih zazire).

Cijela pompa oko njegove beskompromisnosti i britkih komentara zapravo je vrlo prozirna zavjesa koju prostire pred publikom i površnim novinarima čiji se članci vrlo vjerojatno više čitaju zbog Mistyeve „neobuzdane persone”, kritiziranja američkih tabua, referenciranja na filozofe koje smo nekad negdje čuli i ponekih ispada. Stoga predug uvod u lik i djelo koji se zapravo svodi na sljedećih par rečenica koje nisu nužne za uživanje u njegovoj muzici, ali daju određene smjernice za interpretaciju i razumijevanje dubine i ljepote njegovog posljednjeg albuma „I Love You, Honeybear” (usput, cover je napravila iznimno talentirana i zanimljiva umjetnica hrvatskih korijena – Stacey Rozich).

Ljubav prema Emi, zapravo njena ljubav oslobodila ga je kočnica i stalne potrebe držanja fige u džepu, pretjeranog razmišljanja o svemu i želje da bude neshvaćen kako ga slučajno ne bismo voljeli ili mrzili zbog njega samoga. Nesigurnost je savršeno upakirao u distanciranost i sarkazam. Nesigurnost koje je oslobođen iskrenom ljubavlju i osjećajem sigurnosti, željom voljene osobe da se prestane skrivati od svijeta i pokaže svu ljepotu svojih pjesama. Naoko tako jednostavan savjet, a potpuno neostvariv većini izrodio je (u suštini poprockfolk balade centru njegova svemira) I Love You, Honeybear, Chateau Lobby #4 (In C For Two Virgins), When You’re Smiling And Astride Me kao glavne predstavnike prigrljene iskrenosti (što dodatno potvrđuje čak i površno čitanje tekstova pjesama).

Kako ne bih pretjerano zaglibio u priču o njihovoj opjevanoj ljubavi (o kojoj se poprilično pisalo), moram napomenuti da se na ovom albumu mogu naći i kritike modernog svijeta na stilski netipičnoj za njega – True Affection (što se aranžmana tiče definitivno najveće iznenađenje na albumu), prebrojavanje prljavog veša Amerike na Bored In The USA, popisivanje vlastitih pogrešaka na The Ideal Husband i ipak se vraćam/o centralnoj temi zadnjim stihovima pomirbe sa srećom i stanjem potpunog blaženstva uz I Went To The Store One Day. Iako potpuno ogoljen na ovom albumu, ne nedostaje dvosmislenih stihova i dosadašnjeg pristupa s poludistance barem u intervjuima i javnim nastupima jer iako nam je ponudio dušu na pladnju to je već iza njega i nema potrebe da se na to vraćamo, zapisano je u vremenu i prostoru. Dovoljno je što to svaki put proživljava na pozornici. Pozornici na kojoj je sve dopušteno i nema krivog poteza, nema neopravdane situacije, nema razloga za suzdržanost, nema organizirane religije, nema straha.

Površno preslušavajući ovaj album ili kopajući ispod površine same strukture, akorda, žanra i glazbenika, jedno je jasno – ovaj album je od prvog takta iznimno ostvarenje čemu svjedoče brojne recenzije i liste top albuma 2015. (ako to uzimamo kao mjerilo). U slučaju da netko i nije pretjerano fasciniran ljubavnim blagostanjem Mistya (što je i više nego realan scenarij), svakako savjetujem njegov Facebook profil ili preslušavanje njegovih obrada Taylor Swift u stilu Velvet Undergrounda – odlično ostvarenje koje ujedno prikazuje njegovu talentiranost i zafrkantski pristup koji tako revno njeguje.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 4.250 out of 5)

Komentari