Recenzija – ‘No No No’ (Beirut): Emocija u ušima slušatelja
Glazbeni projekt Zacha Condona dogurao je do svojeg petog izdanja, iako Beirut nikad nije bio bend u klasičnom smislu te riječi. Članovi se najčešće nakon turneja i kroz albume mijenjaju drugačijim Condonovim planovima za sljedeći projekt te se čini da u tom pogledu sve ide prema perfekcionizmu. Nit vodilja kroz Beirutov program je mješavina indie folka, world glazbe, elektronike i naravno, ostavštine balkanske puhačke glazbe koju vođa benda toliko poštuje, ponajviše kroz rad Gorana Bregovića. Iz tog razloga lijepo je vidjeti da se i od Brege uzima nešto što on smatra svojim, a ne obrnuto. Takav način ‘uzimanja’ možemo uzeti s rezervom jer izgleda da je dečko iz Santa Fea dovoljno pametan, originalan i jednostavno zaljubljen u trube, trombone, violine, piano i ostale instrumente koje je savladao svirati. Takav multiinstrumentalist sposoban je napraviti kombinaciju od desetak instrumenata po pjesmi, da svako glazbalo dobije određenu važnost, da ga se dovoljno dugo čuje, odnosno, napravljen je savršen omjera onoga što se treba i ne treba čuti.
Peti album „No No No“ više je sličan onome što se čulo na „The Rip Tide“ iz 2011. nego na još starijim izdanjima. Očekivanja su takva da nas je Beirut navikao na zanosne trube i prekrasne Nantes, Venice, Scenic World, Guyamas Sonora, ali nakon ovog albuma mislim da Zachu i ostatku ekipe nitko neće ništa zamjeriti. Iako je ukupno trajanje svedeno na samo 29 minuta, može se reći da bi svaka minuta više bila uzaludna. Ponavljam, nema ljepše stvari od dobro odmjerenog albuma u kojem se neće dati premalo, a opet se neće ni pretjerivati. Od devet pjesama najviše se ističu singlovi Gibraltar i naslovna No No No. S prvo navedenom započinje cijeli mali nastup, a vrhunci pjesme su svakako zvuk glasovira i Condonov sanjarski glas. Općenito, a možda baš ponajviše za prvu pjesmu, cijeli album ima neki proustovski ton u kojem se, ne toliko lirički koliko glazbeno, pokušava tragati za izgubljenim vremenom.
S No No No počinju se u cijelu priču uplitati i trube, te sama pjesma ima trijumfalni završetak u kojem se isprepleće više puhačkih instrumenata uz pratnju bubnjeva koji su na cijelom izdanju savršeni jer svakoj numeri određuju ritam. Već nakon početne dvije-tri pjesme čuje se odlična produkcija i da je sve snimano u savršenim uvjetima pod Condonovom dirigentskom palicom. Čovjek svoj genij još jednom pokazuje na At Once koja se čini najintimnijom pjesmom koju možemo čuti u pola sata, dok s August Holland opet ulazimo u življe vode. Fascinacija imenima država i gradova još je uvijek prisutna te služi kao stalna inspiracija, izgleda, svima u bendu. Osim već spomenute Gibraltar, tu su Perth i Pacheco. Ne znam po kojem principu i je li Zach posjetio sva ta mjesta po kojima daje naziv svojim pjesmama, ali sigurno je da kroz glazbu govori o tim gradovima i daje im zvučni oblik. Da ne ostane sve na gradovima, tu je i pjesma Fener koja je dobila ime po istoimenom kvartu u Istanbulu. U svakom slučaju ako vam zatreba neka pjesma za sunčano nedjeljno jesenje poslijepodne sigurno nećete pogriješiti s Pacheco. Cijeli je album obojen nostalgičnom atmosferom, a pošto smo tako daleko zapeli s usporedbama i u kojem bi slučaju određena pjesma odgovarala, film Negdje redateljice Sofie Coppole, bio bi favorit u kojem bi se mogla iskoristi većina pjesama s Beirutovog recentnog izdanja.
Zach Condon i družina opet su pogodili. Ustvari, najbitnije je da su oni zadovoljni odsviranim, ali ovo je muzika iz duše i srca. Lagana i opuštajuća, u današnjoj glazbenoj industriji teško da može dolaziti na vrhove ljestvica i šteta je da nakon gotovo deset godina djelovanja, Beirut još uvijek ima nešto skromniju bazu slušatelja od drugih prenapuhanih izvođača. Prava dragocjenost bila bi čuti ovaj bend/projekt uživo jer upravo u trenutku imaju dobar odnos između količine pjesama, originalnosti i članova benda koji čine savršen sklad emocija koje samo glazba može učiniti tako jednostavnim.
