Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Knjige

Recenzija – Potemkinovo selo (I. Peruško): Kolekcija kratkih priča s one strane kraja povijesti

27.07.2016. Filip DračaFoto: mvinfo.hr

Suvremeni ruski autori slabo su poznati u Hrvatskoj, nisu među prevođenijima i njihov je rad zasad poznat jedino među nekolicinom pasioniranih individua koje se znaju služiti ruskim jezikom. Što je veoma tragično, zapravo; post-jugoslavenske zemlje uvelike dijele svoju sudbinu s post-sovjetskim zemljama i domaće bi čitateljstvo znalo cijeniti današnje ruske prozaike na načine na koje zapadna publika ne bi mogla. A zapadna je publika, htjeli mi to ili ne, dobila pristup ovim autorima prije nas: neki od njih, prisutni u ovoj analogiji (Ljudmila Petruševskaja, Viktor Jerofejev), prevođeniji su na engleski nego na hrvatski. Potemkinovo selo, antologija kratke proze koju je priredila i djelomično prevela Ivana Peruško, prva je i zasad jedina takva antologija u ovome stoljeću – a postsovjestska stvarnost već jenjava, pošto je ono čemu je ona „post“ (Sovjetski Savez) nestalo prije četvrt stoljeća i dotična država će vrlo brzo postati maglovita legenda iz davne prošlosti. Pogotovo ako uzmemo u obzir to da je bila maglovita i izgubljena već devedesetih godina, što je jedan od motiva koji se provlače kroz ove kratke priče.

Knjiga koja je pred nama sazdana je od 26 kratkih priča iz pera 10 različitih autora, ona nije jedno monumentalno i cjelovito djelo već heterogen sastav mnogih pripovijesti, tako da ne bi bilo moguće staviti samo neke priče ili samo neke autore u centralan fokus; uostalom, radi se već o pomno probranim djelima i piscima (od svega što je napisao jedan Dmitrij Prigov odabrati samo četiri teksta zahtjeva veliku pedantnost), a ne bi trebalo dodatno probirati probrano. Međutim, to ne znači da knjizi nedostaje kontinuiteta jer svi pisci koji su u njoj pokriveni dijele jedno važno životno iskustvo, a to je podvojeni doživljaj umirućeg i očajnog SSSR-a i sveopćeg ideološkog, političkog, kulturnog, ekonomskog i povijesnog kaosa koji je nastupio nakon njegova naglog pada. Raspad SSSR-a bio je jedan od onih događaja koji je samim Rusima i drugim narodima izgledao kao da je došao niotkuda i pocijepao rusku povijest nadvoje, poput same Oktobarske revolucije, pa je stoga i živote svih ljudi koji su tome svjedočili podijelio nepremostivim transhistorijskim jazom.

Zašto „Potemkinovo selo“? Osim toga što je riječ o jednoj od najlegendarnijih priča ruske povijesti koja je obrađena u književnosti, filmu, kazalištu i popularnoj kulturi, i to ne samo ruskoj, u predgovoru antologije Ivana Peruško imenuje nam fenomen Potemkinovog sela kao jedinu metaforu koja može izraziti kontinuitet između Sovjetskog Saveza i suvremene Rusije, u tom smislu da su jedne fasade pale da bi bile zamijenjene drugima, što bi se moglo reći i za prijelaz između carističke u oktobarsku Rusiju. Osim toga, tvrdi se, slijedeći rusko-američkog kulturnog kritičara Mihaila Epštejna, da bismo izrazom „Potemkinovo selo“ mogli imenovati i specifičan ruski postmodernizam, u kojega je Rusija ušla desetljećima prije zapadnih Europljana zahvaljujući Oktobru koji je ustrojio, Epštejnovim riječima, simulakrum socijalizma.

Mada je Sovjetski Savez svakako bio potemkinovski socijalizam, jako je problematično nazvati ga prvim postmodernim društvom, a kamoli smatrati Potemkinova sela adekvatnim izrazom postmoderne.

Prvo, premda je SSSR bio (na primjer) jedno transpolitično društvo u kojemu je sve što čovjek radi na neki način svodivo na politiku, čime se gubi sam horizont političkog djelovanja, treba imati na umu da je sovjetska transpolitika imala veoma tradicionalistički karakter: Lenjinovo ime se primjerice koristilo radi jačanja obiteljske discipline, s roditeljima koji su djeci govorili da moraju prati zube jer će ih inače „popapati striček Lenjin“. To je eklatantan primjer transpolitičnosti tradicionalne figure Oca, nešto za što ne možemo reći ni da je postmoderno, predmoderno ili moderno jer je u takvom pedagoškom pristupu nekako prisutno sve od navedenog. Ovome bi se doduše moglo prigovoriti to da je postmoderna upravo ta sinkronizirana prisutnost svih obrazaca povijesnog vremena, ali postmoderni Otac je ipak nešto radikalno novo u usporedbi s tradicionalnim. Osim toga, sovjetska je transpolitika u potpunosti bila oblikovana Poviješću, onime što postmoderna posprdno naziva velikim narativom, dok bi Baudrillardova transpolitika trebala biti (između ostalog) vakuum povijesti u kojemu je svaka povijesna mogućnost već ovdje.

Drugo, Potemkinova sela nisu dobra alegorija za postmodernizam jer postmoderna nije samo iluzija ili simulacija. Potemkinove fasade bile su tu da bi prikrile nekakvu tmurnu ili pak nimalo impresivnu stvarnost koja se krije iza, ali ipak stvarnost; postmoderna je prije maska iza koje nema ničega, odnosno maska koja je sama sebi jedina stvarnost, i stoga ona nije jednostavno gluma ili laž. Nadalje, da je Potemkin podigao sve svoje paravane kako bi prevario obične seljane, pa i samog sebe, a ne samo caricu Katarinu, onda bi se već moglo govoriti o nečemu postmodernom. Za postmodernu je ipak od same obmane mnogo važnije tko koga obmanjuje, a sovjetski radnici nisu sami sebe obmanjivali da žive u socijalizmu nego im je to govoreno odozgo.

Ipak, naslov antologije je i dalje na mjestu budući da je Potemkinovo selo i dalje odlika vremena u kojem su sve kratke priče u antologiji nastale, čak i ako ga se ne može sasvim poistovjetiti sa zapadnim pojmom postmodernizma. Ivana Peruško ovu antologiju opisuje kao „ruski PTSP na tripu“, to jest kao postsovjetski traumatski poremećaj dodatno kataliziran neimenovanim kaosom devedesetih godina. Čak i ako SSSR nije bio postmoderan, Rusija neposredno nakon njega je to svakako bila; povijesno vrijeme je bilo iščašeno do krajnjih granica, komunizam koji je do jučer bio budućnost odjednom je bio prošlost, dok je kapitalizam koji je do jučer bio smatran prošlim i završenim nivoom društvenog razvoja postao sadašnjost i budućnost. Neoliberalni kapitalizam harmonijski je koegzistirao s rehabilitacijom ruskog cara Nikolaja II, posvuda po Rusiji obnavljale su se stare pravoslavne crkve dok su se istodobno gradili McDonaldsi, i Rusija je općenito nakratko bila pluriverzum najrazličitijih svjetova. Ali – sve je to bila samo fasada ispod koje su se krili isti problemi koje je imao i sam SSSR.

Pisci koji su pokriveni ovom antologijom veoma su različiti, i stilski i po sadržajima unutar kojih operiraju, i jedino ih zajedničko životno iskustvo drži na mjestu. Teško bi se moglo reći da ezoterični nacionalizam Jurija Mamljejeva dijeli nešto s postmodernim, decentriranim esteticizmom Ljudmile Ulicke, ili da harmsovske priče Vladimira Sorokina koje ubijaju sam tekst kojim su pisane imaju nešto zajedničko s prva dva autora, osim dakako toga da svi autori pripadaju istom ideološko-povijesnom ambijentu tranzitivne Rusije. Ali upravo je ta nominalistička heterogenost bez univerzalnih poveznica ono što ovo Potemkinovo selo želi izraziti o suvremenoj ruskoj prozi; post-perestrojka nije restrukturirala nego destrukturirala rusko društvo. Primjerice, kada kažemo „sovjetski disident“, mi već počinjemo pogrešno razumijevati stvari: goleme su razlike između ljudi poput Roja Medvjedeva i Aleksandra Solženjicina, i ne može ih se svrstati u jedan niz samo po tome što su se odupirali istom režimu. Posve ista stvar vrijedi i za pisce u ovoj knjizi koji su bili disidenti; Dmitrij Prigov, kojega je KGB svojedobno strpao u ludnicu, i spomenuti Mamljejev koji je u doba Hladnog rata bio emigrant, nisu iskusili SSSR na isti način i to se ocrtava u njihovoj prozi; Prigovljevi su prikazi sovjetske simulirane stvarnosti teški od ironije nekoga tko se pokušava utješiti galgenhumor-om, dok takva šaljivost nad tragičnim nije prisutna kod Mamljejeva. Ali zato jest prisutna u dvjema pričama Viktora Jerofejeva, koji uopće nije bio disident. Naprosto nije moguće među odabranih deset autora pronaći niti jednu nit vodilju osim zajedničkog predmeta o kojem pišu, no taj predmet promatraju pod različitim svjetlima, s različitih udaljenosti.

Međutim, upravo to je ono što ovu antologiju na kraju čini nezaobilaznom svima koji nastoje razumjeti ideološki učinak postsovjetske traume; nije ju svatko doživio na isti način, što znači da se ona ni ne može nazvati jednim cjelovitim događajem.

Komentari