Recenzija: „Previše sreće“ – priče filigranske izrade iz pera novopečene nobelovke
Bilo bi licemjerno pretvarati se da već godinama pratim lik i djelo ovogodišnje dobitnice Nobelove nagrade, Alice Munro. Istina je da sam za nju čuo u nekoliko navrata, njenu zbirku kratkih priča vidio na noćnom ormariću svoje prijateljice i pročitao kritiku zbirke Previše sreće na nekoliko portala. Na sreću, svake godine si uzmem za zadatak da pročitam barem jedno djelo aktualnog Nobelovca – 2009. tako sam otkrio Hertu Müller, koja u svojim romanima spaja strahote komunističkog sistema sa visoko estetiziranim poetskim izražajem, a Alice Munro moje je ovogodišnje otkriće. Zanimljivo je da je Nobelova nagrada jedna od najmanje osporavanih – dok se o Mo Yanu i Mariu Vargasu Llosi naveliko raspravljalo u književnim krugovima, nagrađivanje Munro pozdravili su svi od njezine sunarodnjakinje Margaret Atwood do inače konfliktnog Salmana Rushdieja.
Previše sreće je jedna od posljednjih zbirki Alice Munro izdana 2009. godine, a okuplja 10 kratkih priča koje u fokus postavljaju ženske likove (osim priče Lice) smještene u autoričinu rodnu pokrajinu Ontario (osim naslovne priče). Naslovna priča jedina je koja je utemeljena na životu stvarne povijesne ličnosti, ruske matematičarke Sofije Kovalevske, i jedina koja sadrži materijal koji bi mogao biti pogodan i za opširnije epske vrste – radnja obuhvaća niz epizoda iz raznih razdoblja života Kovalevske, jasne uzročno-posljedične veze i široku galeriju likova. U pogovoru je sama Munro objasnila kako ju je privukla priča Kovalevske zbog specifične kombinacija literarnog i matematičkog talenta, a svoju priču ograničila je na posljednje dane njenog života s kratkim retrospektivnim ulomcima. Upravo je u toj retrospekciji bilo materijala i za romansiranu bigorafiju, ali Munro je ipak ostala u formi zbog koje je i dobila nagradu. Forma kratke priče omogućila joj je da na sličan način kao u ostalim pričama postepeno razotkriva neke detalje iz prošlosti, ali i zadrži napetost do samog kraja priče – iznenadne smrti Kovalevske.
Unatoč vremenskom razmaku od jednog stoljeća i ogromnoj udaljenosti, Kovalevska je u rukama Munro izrazito bliska ženama koje opisuje u preostalim pripovijetkama, ali ipak određena svojim povijesnim kontekstom – prikazana je kao izrazito talentirana i emancipirana žena koja shvaća kako se svojim ponašanjem u potpunosti odmakla od onog što su joj društvene konvencije pokušale nametnuti. Njen odnos sa starim profesorom Weiserstrassom koji matematiku doživljava kao poeziju, strastvena i skandalozna ljubav sa Maksimom Maksimovičem Kovalevskim i (ne)snalaženje u pariškom i stockholmskom visokom društvu – sve to zajedno čini portret jedne izvanredne i neshvaćene znanstvenice.
Ostalih devet priča iz ove zbirke smještene su u Ontario, i to je očito teritorij na kojem se Munro izvrsno snalazi. Skeptično sam pristupio epitetu „kanadskog Čehova“, koji su brojni kritičari pripisali Munro, ali nakon pročitane zbirke Previše sreće (a posebno moje omiljene priče, Slobodni radikali), potpuno je jasno da je taj epitet opravdala. U njenim kratkim pričama postoje izvjesni trenutci velikih obrata, obično smješteni u sredinu ili na kraj priče, ali njima prvenstveno prevladavaju osjećaji i raspoloženja glavnih junaka koja su proizašla iz nekih svakodnevnih događaja. Tek u ponekim pričama (npr. Dimenzije, uvodna priča) možemo naći neki dramatičan događaj, u većini priča likovi su smješteni u začudne situacijama svakodnevnog života koja jednako tako podsjećaju i na magijski realizam.
Stil pripovijedanja Alice Munro nalikuje na složeni labirint ili zamršeno klupko vune – priče se polagano raspliću i drže čitatelja prikovanim za stranice uz sve filigranske detalje bez kojih njene priče ne bi bile to što jesu. U ponekim pričama Munro kao da preuzima dramaturški obrazac Ibsenovih kasnih drama (Rosmersholm, Jon Gabriel Borkman) koje se pred vama postupno slažu i kojima ključnu ulogu igra prošlost likova. Ipak, u pričama je gotovo nemoguće uočiti pravilan obrazac – svaka od priča ima drugačiju kompoziciju, tematiku i dinamiku pa možemo reći da je zajednički okvir njenih priča – kanadska provincija Ontario.
Neke od priča suočavaju nas s temeljnim ljudskim emocijama, kao što je tuga i šok nakon smrti djece u priči Dimenzije, staračka osamljenost, iščekivanje smrti i monotonija u priči Slobodni radikali i zavist ostavljene žene u priči Beletristika. Priča Dječja igra skriva zastrašujuću tajnu koja progoni dvije poznanice iz djetinjstva sve do smrti, te pomalo podsjeća na Hanekeovu Bijelu vrpcu. Priče su lišene holivudskih raspleta i obrata čak i tamo gdje bi ih se moglo napisati –
Munro za glavne junake ne uzima nikakve izuzetne pojedince – uglavnom se radi o običnim ljudima čije su priče jednako intrigantne, iako lišene svake patetike i razvodnjene radnje. Njene priče pravi su dokaz za općepoznatu literarnu tezu da je manje – više – ekonomičnost sredstava u pričama rezultira izrazito dojmljivim djelima koja se čitaju u jednom dahu, a daju nam sjajan uvid u psihologiju glavnih likova i zamršenu fabulu.
