„Bandire potonulog carstva” (Gibonni): Dobra poezija ne traži objašnjenje, nego iskustvo

Sve me više strah govoriti i pisati o poeziji. Ne zato što mislim da ne znam dovoljno o njoj, nego zato što svaki put kad napišem da me neka pjesma dirnula ili nije, zapravo govorim puno više o sebi nego o autoru. Poezija je možda jedini književni žanr koji se toliko opire ocjenama. Ne da se izmjeriti, ne da se objektivno vrednovati. Dobra se poezija ne objašnjava. Ona se doživljava.

Možda sam upravo zato „Bandire potonulog carstva” čitala drukčije nego što inače čitam knjige glazbenika.

Kad čitam Leonarda Cohena ili Nicka Cavea, gotovo uvijek usporedno slušam njihove pjesme. Glazba tada postaje produžetak čitanja, a čitanje produžetak glazbe. Tako sam čitala njihove zbirke poezije, tako i knjige eseja o pjesmama. S Gibonnijem sam napravila eksperiment. Nisam pustila nijednu pjesmu. Htjela sam vidjeti što će ostati kada se oduzme melodija.

To mi se činilo važnim upravo zato što sam uz Gibonnijeve pjesme odrasla. Bila je to glazba moje generacije, glazba koja se uvukla u svakodnevicu toliko duboko da je ponekad više i ne primjećujemo. Posljednjih desetak godina slušam ga znatno manje. Novije pjesme poznajem, ali ne dovoljno da mi se pri čitanju odmah javi njihova melodija. Kod starijih je to bilo nemoguće izbjeći. Otvorim knjigu na Svi moji punti kad se zbroje i glazba se sama uključi, bez mog dopuštenja.

Kad sam pročitala posljednju stranicu, pomislila sam kako je ovo lijep kolekcionarski primjerak za velike Gibonnijeve fanove. I vjerojatno će mnogi upravo tako doživjeti ovu knjigu. U zemlji u kojoj se ionako malo čita, a zbirke poezije još manje, nije nevažno ni to da će netko posegnuti za knjigom zato što na koricama piše Gibonni.

Ali onda sam se sjetila kako je ova knjiga zapravo nastala.

Ne u Hrvatskoj, nego u Portoriku.

Na poticaj pjesnika, profesora književnosti i urednika Carlosa Roberta Gomeza Berasa, koji je u Gibonnijevim tekstovima prepoznao poeziju i prije nego što su oni postali knjiga. Odjednom mi je i drugi dio izdanja Banderas de Unimperio Hundido, prepjevi na španjolski, dobio sasvim drugo značenje. Oni nisu dodatak. Oni su razlog zbog kojeg ova knjiga postoji. Kao i slike Mladena Čilića nastale prema pjesmama ili književni osvrti Claudije Vila Moli i Efraína Sáncheza Trinidada koji zatvaraju knjigu. Sve zajedno djeluje kao svojevrsna potvrda da su ovi tekstovi odavno prestali biti samo stihovi koje slušamo. Počeli su živjeti kao književnost.

I tada sam se vratila pitanju s početka.

Može li se Gibonni uopće čitati bez Gibonnija?

Nisam sigurna da može.

Ne zato što tekstovi nisu dovoljno dobri, nego zato što su tijekom više od trideset godina postali dio naših života. Neke smo slušali kada smo se zaljubljivali, neke kada smo odlazili, neke kada smo se vraćali. Teško ih je danas odvojiti od svih uspomena koje nose. Ja ih barem deset mogu nabrojiti bez razmišljanja.

A opet, upravo je ova knjiga pokazala koliko se Gibonni mijenjao kao autor.

Ta je promjena možda najvidljivija u posljednjoj pjesmi, Drvo. Dok sam je slušala, činila mi se predugom za pjesmu. Kada sam je pročitala, učinila mi se prirodnom. Gotovo neizbježnom. Odjednom sam razumjela zašto je rekao da mu je to najdraži tekst koji je napisao. Već je Udica nagovijestila taj put, ali u Drvetu on postaje potpuno jasan. Gibonni sve manje pristaje na ograničenja pjesme od tri ili četiri minute. Sve više želi pripovijedati. Ostati u slici. Razviti misao. Ondje gdje kantautor dolazi do granice forme, pjesnik tek počinje.

Zanimljivo mi je danas razmišljati i o samom naslovu knjige.

„Bandire potonulog carstva” danas zvuče drukčije nego kad su objavljene. Prije nešto više od godinu dana Gibonni je održao posljednji koncert na Starom placu u Splitu. Bio je spektakularan, ali možda ga se upravo zato toliko sjećam – jer sam znala da je posljednji. Sve je te večeri bilo nabijeno emocijama. Danas mi se čini da se naslov knjige može čitati i kao svojevrsna zastava jedne autorske karijere. Naravno, svatko bi odabrao drukčiji izbor pjesama. Svaki će dugogodišnji slušatelj pronaći neku za koju će reći da je morala biti unutra, ali to samo govori koliko su se duboko ti tekstovi uselili u naše živote.

I zato ne želim zaključiti je li ovo dobra ili loša poezija.

Ne znam postoji li uopće univerzalan odgovor na to pitanje.

Znam samo da sam zatvorila knjigu i zapitala se jesam li uopće uspjela pročitati ove pjesme bez glazbe. Mislim da nisam. Više ne mislim ni da je to važno. Možda se upravo u tome krije njihova najveća vrijednost. Toliko su dugo bile dio naših života da ih više nije moguće razdvojiti od nas samih.

Ako je istina da dobra poezija ne traži objašnjenje, nego iskustvo, onda su „Bandire potonulog carstva” upravo to – iskustvo jednog autora, ali i iskustvo svih nas koji smo njegove pjesme nosili sa sobom u različitim razdobljima života.

Ako će zbog ove knjige netko prvi put posegnuti za zbirkom poezije, ili nakon Gibonnija otkriti Nikolu Šerventića, Hrvoja Ryznara, Mariju Lamot, Laru Mitraković, Ramilu Petrović ili nekog sasvim drugog pjesnika, onda će njezina vrijednost biti veća od bilo koje književne ocjene koju bih joj mogla dati.