Recenzija – ‘Skilled Mechanics’ (Tricky): Bristolski trip-hop kao lijek za dušu
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u Engleskoj se, točnije Bristolu, razvio žanr zvan trip-hop. Ekstra duboki bas, pomiješan s elektronikom, breakbeatom, soulom, dubom, funkom, psihodelijom i alternativnim rockom izvršio je pravi udar na scenu. Svi znaju za odlični album Massive Attacka „Blue Lines“ s kojim se mnogo toga otvorilo. U njihovim počecima bliski suradnik im je bio Adrian Thaws, kasnije poznatiji kao Tricky. U njegovom pjevanju sličnom šaptanju, razumijevanju tempa pjesme, savršenom flowu i zavidnim producentskim vještinama mogli smo se uvjeriti na prvijencu „Maxinquaye“. Tako je već s prvim albumom postao jedan od utjecajnijih umjetnika na daljnji razvoj glazbe. Kasnije mnogi su se pozivali na njega i njegov rad, a u domeni žanra ima status kulta. Nakon niza solo albuma, u 2016. godini odlučio se na projekt nazvan “Skilled Mechanics”, što je na kraju rezultiralo i albumom.
Album je većinski urađen pod utjecajem autorova boravka u Berlinu. On je još uvijek glavni, ima glavnu riječ u stihu, kompozicijama, melodiji, općenito produciranju. Ipak, album ima puno više suradnja nego prijašnji pa se zato naziva projektom. Jedan od suradnika je DJ Milo, čovjek s kojim je napravio prve snimke u karijeri i s kojim dijeli zajedničke ukuse u pogledu glazbe. Drugi bitan čovjek na Trickyjevom projektu je Luke Harris, inače bubnjar, koji je odradio neke vokalne dionice. Od ostalih suradnji tu su Francesca Belmonte (na prekrasno hipnotičnoj We Begin), Ivy (Beijing to Berlin) i Oh Land.
Ako zanemarimo prvu pjesmu koja će vas opsjednuti na prvu, naravno, ako je ova vrsta muzike vaš đir, ostatak “Skilled Mechanics” može se promatrati kao cjelina. Zanimljivo je kako su pjesme vrlo kratke, nema suvišnog hoda, producentski je odrađeno savršeno. Svaki je instrument dovoljno jasan, odradi svoju ulogu i dobro je iskorišten. Kao što sam već spomenuo, prva pjesma I’m Not Going u kojoj prvi vokal zauzima Dankinja Oh Land zvuči kao eksplozija eksperimentalnog indie popa s pozadinskim Trickyjevim dirigiranjem i šaptanjem, koje mu je toliko svojstveno. Ako uzmemo u obzir broj pjesama (13) i dužinu albuma, nećemo doći do velike brojke. Zato kroz sve pjesme prolazite kao kroz soundtrack za neki film. Uglavnom je atmosfera izdanja dosta mračna, turobna, duboka i vrlo lako se navučete ako se nalazite sami u sobi slušajući što vam ovaj Englez nudi. A nudi zaista više od očekivanog.
Trickyjev „spoken singing“ vrlo je fluidan, spor te vas stihovima uvodi u zaista duboka stanja. S druge strane, kada stavi nekog drugog na mjesto prvog vokala, shvatite da je sposoban vrludati između žanrova, ubrzati tempo i napraviti kvalitetnu repčugu. To se dogodilo u numeri Beijing to Berlin u kojoj se čuje baš sve navedeno. Ako spomenemo da na njoj repa naizgled plaha južnokoreanska pjevačica Ivy, još teže je zamisliti kako ta stvar može proći kroz ovaj album, a da se ne izdvaja od ostatka. Osobni favorit nalazi se na samoj sredini i zove se Bother. Lijepa synth dionica, vokalni duet Harris i Thaws te mali odmak od dubokih baseva i mračnih tonova. Sve navedeno daje savršenu ravnotežu albumu da ne zagrca u monotnost, da ostane živ, zanimljiv i totalno Trickyjevski. “Skilled Mechanics” je nadopunjena verzija „Maxinquaye“ za 21. stoljeće, a kad bi bio previše subjektivan, rekao bih da već sada možemo govoriti o jednom od najboljih albuma godine. Istina, nismo ih do sada puno čuli, ali kvaliteta će se održati. Ljubiteljima žanra najveća moguća preporuka, drugima koji još nisu otkrili čari trip-hopa ovo će biti dobra lektira za započeti jednu novu glazbenu ljubav. Naravno, ako su za to spremni.
