Recenzija – ‘The Day Is My Enemy’ (The Prodigy): Monotonost i nedostatak inspiracije
Suočimo se za početak s nekim činjenicama. The Prodigy je kultna britanska grupa koja je u svojim počecima stvorila pravu revoluciju u elektronskoj glazbi. Oni su uzdigli underground scenu iznad njezinih mogućnosti, doveli je do širokih masa, rave je preko njih postao popularan u devedesetima, punk i rock su pomiješali s elektronikom, a svemu tome dali su dobru dozu breakbeata. Njihov novi album „The Day Is My Enemy“ nikako ne valja svrstati među njihove pamtljive uratke. Album je sniman četiri godine, produciralo ga je petero ljudi i zvuk koji proizvode nastavak je albuma „Invaders Must Die“ iz 2009. godine. Ako vam se naslov albuma čini poznatim odlični ste poznavatelji filmske i kazališne glazbe jer je naslov referenca na pjesmu All Through the Night američkog skladatelja Colea Portera. U toj pjesmi stihovi glase: „the day is my enemy, the night my friend“ i to je jedina veza s albumom koju sam našao jer zvukom nisu, ni približno, u istim krugovima.
Putovanje žestokim svijetom elektronike Prodigy otvaraju odmah s ponajboljom pjesmom koju možemo čuti, ujedno istog naziva kao i sam album. U početku pjesme čini nam se kao da počinje rat, jaki bubnjevi koji pozivaju na borbu, pravo nabrijavanje na susret s neprijateljem. Uskoro se javlja milozvučni glas stare poznanice Martine Topley-Bird (Massive Attack, Tricky, Gorillaz – sve britanska creme de la creme) koja ponavlja već spomenute stihove „the day is my enemy, the night my friend“. Za dodatno podizanje atmosfere čuje se Maximov glas koji se dere „down, down, get down!“. Riječima je pjesma minimalistički određena, ali zvukom vrlo dobro parira nekim starijim hitovima. Nakon ovakvog početka očekuje se rasturanje do kraja. Bubnjići su silovani i spremni za dalje, ulaznice za koncert na Exitu spremne.
Nasty je sljedeća pjesma, izdana i kao prvi singl. Ne zaostaje za kvalitetom prve pjesme, a pogotovo jer pruža poruku koja bi se jednostavna mogla pronaći u svim sferama društva. Tu je kritika engleskog društva, „lov“ na manjine i mržnja prema desničarskim stavovima koji se temelje na ugrožavanju različitosti u društvu. Ritam pjesme je nešto brži i pitanje koliko je slušatelj spreman tijekom koncerata shvatiti što se želi reći. Svakako je jedna od „pametnijih“ pjesama, koja se preko albuma reflektira na svijest slušatelja, a ipak će uživo pružiti nešto drugačiji dojam. Stihovi dočaravaju mračnu stranu u kojoj se može naći ljudski um („nasty, nasty, justice, a waste-pit, nasty, nasty, deeper in the dirt“), a meni osobno lošiji od dva Prodigy vokala, Keith Flint, odrađuje vrlo dobru rolu i njegov glas jako dobro doprinosi sirovosti pjesme. Nakon „gadne“ pjesme počinje lagani pad interesa slušatelja.
Rebel Radio zvuči kao par pjesama s „Invaders Must Die“. Ima taj neki techno-rave štih s dodatkom iritantnih efekata lasera i ništa više. Na četvrtoj pjesmi koja stoji pod nazivom Ibiza gostuje engleski post-punk/hip hop duo Sleaford Mods koji donosi neke novitete što se tiče albuma, pa tako čujemo utjecaj rapa, a i ponovo kritiziranje, ovog puta nešto sebi bližih ljudi. Okomili su se na partijanersku destinaciju Ibizu i prikazali je kroz satiričku sliku uz obrušavanje na ostatak EDM scene. Sljedeće što nam donose momci s otoka je nedostatak inspiracije jer ne znam kako drugačije opisati pjesmu Destroy. Počinje zvukom kojim kao da smo prošli nivo na Super Mariju, a nastavlja sa zvukom koji smo već negdje čuli (prošli album).
U nastavku se redaju pjesme koje se mogu poslušati (izdvojio bih epsku Wild Frontier koja će sigurno postati česta na nastupima uživo), ali ne doprinose značajno cjelokupnoj koheziji. Pjesme kao takve postoje, ali album je mogao pasti na solidnih deset pjesama koje bi možda dovele do veće uživljenosti i ne bi odmakle pažnju slušatelja. Osvrnuo bih se još na posljednju, četrnaestu pjesmu Wall of Death. Pjesma se čini kao posveta njihovim vjernim fanovima koji dolaze na koncerte i rade takozvane „zidove smrti“. U prvim redovima (zapravo nebitno u kojem redu, može biti i zadnji, ali svi znamo kakva je publika u prvom redu) formira se što veći prazni krug i ljudi se podjele na dvije strane. Na vrhuncu pjesme ekipa s jedne strane počinje trčati prema ekipi s druge strane i nastane opći kaos u kojem su naguravanje i jaka fizička snaga poželjna taktika. Ako se na koncertima kroz tu pjesmu cijelo vrijeme neće to raditi, nisu je trebali ni snimiti.
Iza svake pjesme stoji mastermind Prodigyja, Liam Howlett. On je odredio kakav će biti zvuk, on je i odgovoran za ono što će se albumu desiti, odnosno, koliko će biti prihvaćen kod fanova, a šira publika će i onako preslušati samo singlove. Album je nakon odličnog početka pao u nedorečenost, ponavljanje, monotonost i uz sve to još cijelo vrijeme trebate slušati baseve, klavijature i bubnjeve na maksimumu. Uživo će sve to zvučati dobro, bit će tu skakanja, letenja iz zadnjih u prve redove, razbijenih arkada i nosnica, dodat će se gitare tamo gdje ih na albumu ne čujemo (jer ih nema) i svi će biti veseli, mokri, prljavi warrior plesači.
Pitanje je koliko je uopće relevantno preslušavati takvu glazbu iz albuma u album. Od „The Fat of the Land“ iz 1997. godine nije napravljeno nešto što bi slušatelja držalo prikovanim za zvučnike i tjeralo ga da ponovo čuje ono što je prethodno čuo. Kod Prodigyja je sve ostalo u domeni koncerata i tu su ostali u samom svjetskom vrhu. Svedimo na kraju sve pod zajednički nazivnik – mora se nešto novo izdati da bi se moglo dodati u live repertoar. Neće zauvijek moći živjeti na hitovima poput Breathe ili Smack My Bitch Up, a novim albumom zadovoljiti apetite fanova mogu samo s par pjesama. Nadam se da im za novi album neće trebati ponovo šest godina, ali isto tako se nadam kako će se vratiti s više inspiracije i noviteta jer oni su ti koji mogu promijeniti scenu na bolje.
