Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Film

Recenzija: Pokus čini majstora (“The Hateful Eight”, Q. Tarantino)

13.01.2016. Krešimir BobašIzvor: www.facebook.com/thehatefuleightmovie

Ako se za nekog suvremenog redatelja može reći da njegovi uratci nose neki vlastiti, samo njemu tipičan potpis, onda je to zasigurno Quentin Tarantino. Od bezvremenskih klasika kao što su Reservoir Dogs (1992) i Pulp Fiction (1994) ili suvremenijih ispoljavanja njegova stila, očitovanih u Kill Bill: Vol. 1 (2003) ili remek-djelu Inglorious Basterds (2009), Tarantinovo je filmsko platno uglavnom protkano trima elementima: mlazovima krvi, bujicama psovki i obiljem nasilja. Ipak, u svojstvu istinskog umjetnika, Tarantino nam već nešto više od dva desetljeća pokazuje kako pravi redatelj može napredovati u svojoj struci jedino i isključivo – eksperimentiranjem. Njegovi smo pokusni kunići upravo mi, veleštovana publika, koja sa svakom njegovom novom dosjetkom, željeli mi to ili ne, jednostavno moramo priznati da je Tarantino majstor svog zanata.

Njegovo se majstorstvo iznova – i u nešto drugačijem obliku – očituje u njegovu najnovijem ostvarenju The Hateful Eight (2015). Tarantino, kako redatelj tako i scenarist ovoga filma, uvodi nas u trosatnu ekraniziranu predstavu, koju tek pojedine promjene lokacija i malobrojni filmsko-tehnički pothvati uistinu razlikuju od uprizorenja na kazališnim daskama. Ostatak ovoga iskustva na okupu drže iznimno snažni dijalozi, a sjajna glumačka postava odradila je svoju domaću zadaću i za više no odličnu ocjenu. Marquis Warren (Samuel L. Jackson), John Ruth (Kurt Russell), Daisy Domergue (Jennifer Jason Leigh) i Chris Mannix (Walton Goggins) samo su neki od likova koji u ukupno šest poglavlja proživljavaju jedan isječak iz života devetnaestostoljetnog Divljeg zapada, u kojemu se ljudski život važe težinom dolara. Nekolicina živopisnih likova skriva se od tutnjeće oluje Wyominga u jedno omiljeno svratište, bježeći od pravde ili tražeći njezino okrilje, a isprepletenost njihovih životnih priča gotovo je jednako apsurdna poput scena iz Szifrónova Relatos salvajes (2014).

S galopirajućim rasizmom i životom onkraj zakona, vojni dužnosnik Warren pokušava uvesti red u situaciju u kojoj se napinju okidači vatrenog oružja, a čovjek je čovjeku i više od vuka. Tu apsurdnu i tajnovitu radnju, koja se gotovo u potpunosti odvija unutar drvenih zidova vajominškog svratišta, dodatno zaokružuje glazbena podloga koju je skladao „kralj vesterna“ Ennio Morricone. Iako smo u Tarantinovim filmovima naviknuti iskusiti rasizam i čuti izvrsnu glazbu, svojevrsna je novost što su raskošni eksterijeri (osobito iz Inglorious Basterds i Django Unchained [2012]) ustupili mjesto asketski uređenoj planinskoj kolibi, a velebnog Christopha Waltza dostojno zamjenjuje jednako upečatljivi Tim Roth (Oswaldo Mobray). No ti prividni nedostaci zaista ne igraju nikakvu ulogu, iz razloga što je Tarantinov prepoznatljivi potpis ono što može zapapriti i naizgled najdosadniji čemer vajominške noći te šačicu ljudi koja ili nema što za izgubiti ili kojima se sve nalazi na kocki.

The Hateful Eight je, uz Iñárrituov The Revenant (2015), jedini prošlogodišnji vestern u pravom smislu te riječi. Upravo su morikoneovska glazba, ibsenovski likovi i tarantinovski dijalozi recept koji će odagnati svaku sumnju glede napona scenarističke i redateljske snage, makar je najkasnije s Django Unchained u svoje filmove unio natruhu političkog propitkivanja koje, željeli mi to priznati ili ne, nije svačija šalica čaja. Unatoč tome, mrska osmorka predstavlja sâm kondenzat Tarantinova filmskog umijeća, koje se ovaj put ne može sakriti iza snježnih pahulja azijskih vrtova niti loža njemačkih opera. Odvija se upravo ondje, na vjetrometini dijaloga i glume, koja je možda najbliža nekom klasičnom poimanju dijadi prostora i vremena radnje koju smo imali prilike vidjeti u redateljevoj filmskoj antologiji. Iako ne uvodi ništa revolucionarno niti novo, kako u zanat tako ni u svoj dosadašnji opus, The Hateful Eight dobrodošlo je osvježenje u jednoj mlakoj filmskoj godini, a veleštovana mu publika zasigurno neće zamjeriti što je u svome eksperimentiranju učinio još jedan uspjeli korak unaprijed.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(22 votes, average: 4.318 out of 5)

Komentari