Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Film

Recenzija – Divlje priče: Surova satira svakodnevnih frustracija

04.04.2015. Stjepan Ćulap
Foto: Facebook.com/Relatos Salvajes

Foto: Facebook.com/Relatos Salvajes

Povijest književnosti oduvijek nam je sugerirala činjenicu da su najsnažniji pokretači radnje usko vezani uz čovjekov raison d’etre, bila to ljubav ili standardna borba za život u potrazi za hranom i sigurnim okruženjem. Nazovite me fatalističkim šarlatanom, ali kad se jedinka pronađe u bezizlaznoj situaciji u kojoj su joj oduzeli isti taj razlog, osveta može poslužiti kao najdestruktivnija i najnadmoćnija forma izražavanja, čak i onda kada pomislimo da smo na civilizacijskom i moralnom vrhuncu. Vođen istom mahnitom i nastranom retorikom, argentinski je redatelj Damián Szifron uspješno servirao sve nuspojave tog malignog elementa osvete – ljutnju, paniku, izdaju i kompletnu manijakalnost te ih pomiješao s humorom i inteligencijom kroz šest prokleto zabavnih, ali i sociološki tragičnih segmenata.

Svaka od tih priča stoji sama za sebe, iako ne govore previše. Pritom, neodoljivo podsjećaju na konstantno neobične materijale kakve već više od tri desetljeća izbacuje Pedro Almodovar (koji je ujedno i koproducent Divljih priča) ili na ranije spisateljske izlete Woodyja Allena u kojima, primjerice, Smrt dolazi po čovjeka, penje se uz cijev obluka te ga naposljetku tuži jer se porezao na istu. Nakon dvije iznenađujuće humoristične uvodne priče (u avionu i restoranu), publici je poslan svojevrsni telegraf koji daje do znanja kako je sve moguće. Treći dio, ujedno i s najviše nasilnog apsurda, nesporazum je dvojca usijanih glava unutar kojeg se jasno može iščitati poruka koja je donekle opravdano dovedena na rub razuma – ljudi, naročito muškarci, će se pobiti i oko naoko bezazlenih situacija, kao što je pokazivanje srednjeg prsta u prometu. Četvrti segment, pamtljivog naziva Bombita, već je viđena radnja o muškarcu koji, nezadovoljan društvenom nepravdom i pokvarenom birokracijom, u maniri D-Fensa iz filma Falling Down preuzima stvar u svoje ruke nakon što mu nekoliko puta neopravdano pauk podigne automobil. Pretposljednja i posljednja priča se slobodno mogu okarakterizirati kao najjači aspekti filma – u prvoj bogati bračni par saznaje da im je sin prethodnu noć pregazio trudnicu i pokušavaju ga svim silama spasiti od zatvora, a u drugoj mladenka doznaje o aferi novopečenog supruga s kolegicom, nakon čega se proslava vjenčanja pretvara u opsesivnu Carrie-s-maturalne-večere paranoju punu bijesa i pomahnitalih verbalnih sukoba.

Foto: Facebook.com/Relatos Salvajes

Foto: Facebook.com/Relatos Salvajes

Najveća nepravda leži u tome što je gotovo nemoguće opisati svaki od pojedinih segmenata, najvećim dijelom zbog toga što su to stilski briljantno odrađene osvetničke crtice pune malih pretjeranih momenata, poetske pravde i žestine oprane nihilizmom. Likovi i situacije se izmjenjuju, no atmosferičnost i ukupan bizarni ton drže izrazito čvrst balans, ponajviše zahvaljujući glatkoj i intrigantnoj fotografiji, ali i Szifronovom vještom scenariju u kojem ni u jednom trenutku iz vidokruga ne nestaje otrovan šarm sumanute ljudske okrutnosti. Također treba pohvaliti odličnu glumačku postavu sastavljenu redom od argentinskih i španjolskih glumaca i glumica među kojima su najistaknutiji Ricardo Darin (The Secret in Their Eyes), Oscar Martinez i Érica Rivas. Lucidnost svake od tih priča ipak povremeno djeluje kao dvosjekli mač te se tu mogu pronaći zamjerke. Iako cjelokupna struktura u procesu ne biva oštećenom, uz mračnu ingenioznost dobiva se dojam kako su pojedine ideje u filmu mogle biti još bogatije sadržajem, a jedna ili dvije su mogle biti kompletno izbačene. Stoga, kolekciji takvih kratkih pričica uvijek će nedostajati onaj jedinstveni dugometražni ideal s jednom fabulom, bez obzira koliko segmenti bili vješto složeni.

Neobična je činjenica da je ovaj film bio nominiran u kategoriji stranog filma na nedavno održanoj dodjeli Oscara jer nimalo ne djeluje kao vješto izmanipulirana udica koju inače grize Akademija. Unatoč svojem obijesnom karakteru, nijedna scena nije daleko od pronicljive obzervacije modernog društva u kojem se više ni ne pokušavaju sakriti zvjerski instinkti. Svi žele da negativci dobiju zasluženu kaznu, a u Divljim pričama stvoren je prolaz u svijet u kojem su takve fantazije moguće u beskonačnim kombinacijama. Ružne su, krvave i neobuzdane, ali pružaju katarzičnu zadovoljštinu likovima nad kojima je nanesena neviđena nepravda koju sistem nikako ne može ispraviti. Takva energetična antologijska farsa u ovom slučaju opstaje upotrebom metode masovne dehumanizacije koja je duboko skrivena ispod uobičajenih društvenih praksi. Osveta se u popularnom izričaju uvijek servira hladna, no ovdje nije to slučaj. Priče jesu divlje, ali kroz svoju vražju zaigranost i povećanu dozu mračnog humora filtriraju tragikomičnu privlačnost uzimanja stvari u svoje ruke. Samo pazite da vam na pamet ne padne jedna od takvih ideja jer je razum istovremeno i blagoslov i prokletstvo.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 3.833 out of 5)

Komentari