“Zar je to čovjek” (P. Levi): Sve što je čvrsto pretvara se u zrak
Primo Levi je o Auschwitzu rekao istu stvar koju je Karl Marx svojedobno rekao glede kapitalizma: sve što je sveto ostaje oskvrnuto, naši patetični moralni sentimenti gube svaki smisao. Povlačiti parelelu između kapitalizma i Auschwitza na temelju toga što je dvoje ljudi donijelo identičan sud o njima nije nategnuto. Kapitalističko steriliziranje svakog ljudskog odnosa je naprosto doseglo logičan vrhunac u higijenskom uništenju “raka na tijelu nacionalnog bića”. Nije slučajnost da među žrtvama nacizma prednjače “asocijalni elementi” koji su redom bili identificirani kao takvi po svojoj percipiranoj nesposobnosti da doprinesu prosperitetu njemačke nacije.
“Da sam ja Bog, ispljunuo bih na zemlju Kuhnovu molitvu”, rekao je Levi glede jednog mađarskog zatočenika koji se molio da ne bude odabran za plinsku komoru, dok je jedan zatočenik koji nije uspio izbjeći tu sudbinu samo tupo gledao pred sebe dok je shvaćao besmisao svojeg kraja.
“Objects of utility”
Većina ljudi koja je preživjela Auschwitz su bili uglavnom mlađi muškarci poput samog Levija, s obzirom na to da se nacisti nisu žurili poubijati one koji su mogli dugo i marljivo raditi. Čovjek je u tom logoru vrijedio onoliko koliko je bio koristan – ljudi su bili pretvoreni u instrumente koje se jednostavno odbacuje ako nisu sposobni ispunjavati neku izvana nametnutu svrhu. Kao i kod mnogih drugih nacističkih logora, mnogi ljudi su bili ubijani odmah po dolasku, i oni koji su preživljavali mjesecima duguju to isključivo tome što su bili od nekakve koristi logorskom sistemu.
Alat nema ljudske potrebe, i logoraši poput Levija koji su uspjeli preživjeti neko vrijeme su uglavnom bili tretirani poput stvari. Elementarne potrebe poput hrane su bile luksuz, pošto je relativno gledano sam život bio luksuz. Primo Levi je mnoge noći u Auschwitzu proveo budan, pošto je kao malen čovjek često dijelio krevet s krupnim drugovima, a to znači da se mogao pozdraviti sa spavanjem. Vidio je da mnogi zatočenici praznim ustima grizu i žvaču u snu, i znao je da sanjaju hranu pošto je to bio svačiji san. Glad je u logoru bila jedan od instrumenata kontrole, podjednako efikasan poput naoružanih stražara i bodljikavih ograda; jedan od razloga zašto bježanje nije skoro nikome padalo na pamet je to što ljudi čije osnovne potrebe nisu zadovoljene uglavnom ni ne pomišljaju ni na što kompliciranije od idućeg ručka.
Human, all too human
Biti čovjekom je privilegija. Sve ono što ljudi pripisuju sebi samima – racionalnost, dostojanstvo, dobrota, i tako dalje – sve se to razotkriva kao društveni odnos, a ne nešto što je čovjeku intrinzično. Kada se uspostave ljudski odnosi lišeni svih tih lijepih predikata, ono što preostaje se više ne ponaša ljudski. Retoričko pitanje iz naslova se dotiče upravo toga da ljude koje su nacisti ubijali samo uvjetno možemo nazvati pravim ljudima, pošto su im nacisti oduzeli svaku ljudskost prije ubijanja i pošto su svi dehumanizirajući rituali imali upravo tu svrhu.
Primo Levi nema mnogo lijepih riječi za svoje logorske sudruge; pošto su bili tretirani neljudski, počeli su se ponašati neljudski. Jako je malo solidarnosti bilo među njima, svakome je samo njegova koža bila važna, i prije su se bratimili sa vlastitim tlačiteljima nego s onima s kojima bi trebali. Nacisti su to upotrijebili da bi natjerali Židove da se sami međusobno istrebljuju, zbog čega su uspostavili Sonderkommando – logorašku jedinicu koja je ponekad vršila prljavi posao da čisti arijevac ne mora.
Pripovijesti o Auschwitzu bi uvijek trebalo čitati kroz leću poglavlja o radnom danu te poglavlja o mašineriji i krupnoj industriji u Marxovom Kapitalu. Tada se dobije duboko otkrivajući dojam; Auschwitz je bio jedan duboko intenzivan kapitalizam, i cijeli je kapitalizam jedan blaži, nježniji Auschwitz. Ako je Holokaust išta bio, bio je triumf stroja nad mesom.
