Retropetak: Jedinstvena stimulacija osjetila (“Trainspotting”, D. Boyle)
U početku bijaše Iggy Pop. U ritmu bubnjeva njegove pjesme „Lust for love“ pratimo Rentona i Spuda dok svojim petama daju vjetra prometnim ulicama Edinburgha bježeći policiji. Prvi se kadar užurbanih nogu zatim izmjenjuje, držeći i dalje ritam pjesme, s prikazom njihova bližeg plana, a nakon skretanja u sporednu ulicu na trenutak točka gledišta postaje sam Renton, taman prije negoli se zabije u automobil. Fokalizator tada postaje vozač auta putem kojeg se Mark Renton nama ispred ekrana bezočno nasmije u lice.
Dvadeset i šest sekundi dinamičnog rada kamerom uz izvrsnu glazbenu pozadinu dovoljno je da usisa gledatelja u Trainspotting – hipnotični svijet edinburških heroinskih ovisnika kojeg je Danny Boyle snimio 1996. godine prema istoimenom romanu Irvina Welsha.
Sa spomenutom scenom započinje i legendarni uvodni monolog „Choose Life“ u kojem pripovjedač i protagonist Mark Renton nabraja sve što pripadnik srednje klase koja ga okružuje mora odabrati („Choose a job. Choose a career. Choose a family. Choose a fucking big television, Choose washing machines, cars, compact disc players…“). S druge strane, Mark ne odabire ništa od navedenog i to bez nekih posebnih razloga jer „who needs reasons when you’ve got heroin?” Svoj monolog dovršava na podu, nakon ekstatičnog ubrizgavanja još jednog šuta.
Nezaustavljiva kamera
Ovaj je uvod samo uvertira u genijalnu igru kamerom koja krajnje osviješteno prati protagoniste filma, a to su već spomenuti ovisnici Mark Renton (Ewan McGregor) i karizmatično tupi Spud (Ewen Bremner), zatim filozofski raspoloženi Sick Boy (Jonny Lee Miller), nevini Tommy (Kevin McKidd) te na koncu Begbie (Robert Carlyle), jedini trijezan među ovisnicima, no luđi od svih ostalih zajedno – punokrvni manijak. Ovu neponovljivu petorku jakog škotskog naglaska u njihovim sukobima sa sredinom i uživanjem u porocima prati kamera Briana Tufana na različite načine, no primarno iz donjeg rakursa. Redatelj je jednom prilikom izjavio da je razlog tome činjenica da bez obzira gdje se likovi u nekom trenutku nalaze, neminovno će završiti na podu. Kamera je stoga dolje i na njih čeka.
No kamera se poigrava i s ostalim elementima, često uvodeći izmjenu srednjeg i krupnog plana, uz istaknuto korištenje jakih boja te povremenu izmjenu točke gledišta, sve s namjerom da poistovjeti gledatelja s perspektivom protagonista. Trainspotting nas neposredno unosi u oronuli svijet srednje klase s kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljeća te istovremeno nasmijava i užasava, ne ostavljajući nas ni u jednom trenutku ravnodušnima.
The worst toilet in Scotland
Skroman budžet filma zasigurno nije bio olakotna okolnost, ali nije ni prepreka ljudima koji imaju ideju i znaju kako je ostvariti. Dokazuje to niz scena od kojih je nama posebno draga ona kultna u „najgorem zahodu u Škotskoj“. Govnima premazan toalet, naspram prekrasnom plavetnilu odvodnog sustava (u kojeg je kroz zahodsku školjku zaronio Renton, popraćen prekrasnom „Deep blue day“ Briana Enoa, u potrazi za paketićem droge kojeg je ispustio zajedno s velikom nuždom), dočarava polariziranu dvostrukost percepcije svijeta ovisnika koji je u najmanju ruku usran kad su trijezni, a blažen i divan kada nisu. No koliko god se u tom momentu blažen i plavetan činio, imajmo na umu da je to na kraju ipak samo odvod koji je tu isključivo zbog toga da prikupi ljudski izmet.
Glazbeni ritam filma
Već smo spomenuli dvije jake glazbene karike u stvaranju atmosfere filma, no zapravo ima ih čitav niz te se o njima dade napisati zaseban članak. Glazba Trainspottingu daje poseban puls i živost, izvlačeći iz filmskih situacija još više negoli same po sebi nude – bilo da se radi o techno beatu koji pojačava dojam nadraženosti Rentonovih osjetila dok prolazi proces detoksikacije, parodičnom prizvuku reda i discipline koju unosi melodija arije iz opere Carmen dok Renton priprema sobu za odvikavanje ili naprosto nizu pjesama generacije X koje osiguravaju pripadnost događaja stvarnog kontekstu vremena kraja osamdesetih i početka devedesetih godina (primjerice, možemo istaknuti „Perfect day“ Loua Reeda, „Temptation“ New Ordera ili „Nightclubbing“ Iggyja Popa). Kao što filmska slika izoštrava našu vizualnu percepciju, tako glazba djeluje na auditivnu, stvarajući sveukupno složen i bogat doživljaj filma.
No dok svi navedeni elementi upotpunjuju, nijansiraju i poboljšavaju film, ono što čini njegovu srž fantastična je izvedba nositelja radnje, već spomenute petorke kojoj možemo pridružiti Kelly Macdonald u ulozi Rentonove četrnaestogodišnje djevojke Diane. Glumci su se saživjeli sa svojim ulogama, stvorili toliko prepoznatljive i upečatljive likove da ih je nakon gledanja uopće teško zamisliti u kojem drugom izdanju. Njihova je izvedba pomaknuta, uvjerljiva, hipnotična i svaki se njen korak napeto prati. U tom je smislu Trainspotting film koji od prvog do posljednjeg trenutka drži gledatelja prikovanog i osupnutog različitim razinama jedinstvenosti koju nudi.
Slijedi još…
Da popularnost Trainspottinga samo raste s godinama ne dokazuje jedino gomila obožavatelja već i činjenica da se je nakon dvadeset godina okupila stara ekipa pod istom redateljskom palicom Dannyja Boylea te nam 2017. godina nudi jedan od iščekivanijih naslova – T2: Trainspotting 2. Tome u čast podsjetili smo se (samo nekih) razloga zašto volimo ovaj film i zašto s nestrpljenjem čekamo njegov nastavak. Našu radost dijeli i Art-kino Croatia u Rijeci u kojem 19. veljače, u sklopu Kultnog kina, možete pogledati prvi dio, dok je premijera nastavka u riječkom kinu zabilježena za 23. veljače. Veselimo se!
