Istaknuto
12.08.2020.

Vrijeme čitanja: 2 minute Novih pet glazbenih uradaka iz domaćih radionica bore se za naklonost slušatelja,a tu je i pet stranih preporuka za slušanje.

07.08.2020.

Vrijeme čitanja: 10 minute Donosimo vam listu nekih od najpoznatijih svjetskih književnika koji su se, izuzev što su za sobom ostavili književna djela koja ćemo još dugo pamtiti, suočavali sa svojim nemilosrdnim demonima.

Film

Ciklično prešućivanje traume (“Foxtrot”, S. Maoz)

28.09.2018. Marta BanFoto: yusufcandurmus.tumblr.com
Vrijeme čitanja: 4 minute

Osnovni plesni pokret fokstrota u četiri jednostavna koraka plesača vraća na točku odakle je krenuo. U tom cikličnom slijedu ishod je determiniran i stoga neminovan, a upravo je to baza istoimenog filma Fokstrot izraelskog redatelja Samuela Maoza koji nakon direktnog i eksplicitnog iskustva rata u izvrsnom Lebanonu (2009) prelazi u domenu onog što u razdoblju uvjetnog mira prerasta u potisnuto i prešućeno, a sve da bi se zaštitila opća slika prepaćene i tragične prošlosti i onoga što se smatra opravdanom i zasluženom budućnošću naroda.

Rat ne završava odlaganjem oružja, već u ljudima živi i nakon, naročito ako službena politika sve ono pogrešno, traumatično i neljudsko zanemaruje (što čini redovito), ostavljajući pojedinca samog u suočavanju sa sjećanjima koje ne može razriješiti. Termin prešućene i potisnute traume centralni je motiv Fokstrota koji se, poput plesa samog, ciklično pojavljuje u različitim generacijama jedne obitelji. Pritom Maoz u svom plesu osmišljava promišljenu, slojevitu i prije svega stilski upečatljivu filmsku koreografiju koja priču o nerazriješenoj ratnoj prošlosti smješta u neuobičajeno visok i uređen izraelski društveni milje.

Obitelj Feldmann

Osmišljen u obliku triptiha, Fokstrot prati tri situacije iz života izraelske obitelji Feldmann koju čine renomirani arhitekt Michael (Lior Ashkenazi), filozofkinja Daphna (Sarah Alder) i njihova djeca: 18-godišnji sin Jonathan (Yonathan Shiray) koji odrađuje obaveznu vojnu službu i mlađa sestra srednjoškolka Alma (Shira Haas).

Prvi dio filma započinje u trenutku kada vojska dolazi na obiteljska vrata i obavještava supružnike Feldmann o smrti njihova sina. U drugom se dijelu fokus stavlja na sina Jonathana i njegovu službu u nekom zabitom graničnom području Izraela, a završni dio s nekoliko godina odmaka ponovno se okreće roditeljima i njihovim novim životnim okolnostima. Ovako tek šturo natuknuta radnja u svojoj suštini tvori složen mozaik obiteljskih odnosa, događaja i pojedinačnih osobina koje svoj smisao i značenje dobivaju tek u međusobnom suodnosu svih triju dijelova filma.

Propitivanje maskuline figure oca

Michael Feldmann, renomirani arhitekt čija je profesija očita i prije nego što je to navedeno, otvara vrata ovog filma, a gledatelj ga upoznaje u najranjivijem trenutku – obavijesti o smrti vlastitog sina.. U tom je kontekstu zanimljivo postavljen kontrast njegove prirođene dominacije, vrlo maskuline vanjštine i imidža uspješnog intelektualca te istovremenog nenadoknadivog gubitka i izmicanja vrlo uređene stvarnosti, što smrt sina izaziva. Suspregnuta agresija koju pritom pokazuje (i Ashkenazi sjajno glumi) potiče na razmišljanje je li to isključivo reakcija na gubitak sina ili u tom potisnutom košmaru osjećaja otac proživljava i nešto što je prešućeno.

Foto: YouTube screenshot

U oblikovanju Michaelova lika i njegova unutarnjeg užasa, Maoz se vješto služi ambijentom, odnosno obiteljskim stanom Feldmannovih – modernim, prostranim, hladnim i detaljno stiliziranim zdanjem – koji reflektira Michaelovu dominantnu, strogu i progresivnu osobu. Izuzev ambijenta, rad kamere, ali i upotreba rijetkih, no reskih zvukova, vrlo je samosvjestan i ambiciozan, okrenut detaljima, strukturi i promišljenom kadriranju čime psihologizacija lika prostorom i atmosferom, premda katkad banalna (primjerice, u slučaju inzistiranja na modernističkoj slici na zidu), djeluje svježe i učinkovito.

Stilizirana monotonija

Nakon emotivno nabijenog i napetog prvog dijela koji dobiva uzbudljiv preokret, radnja se seli u graničnu vojnu jedinicu Fokstrot gdje u društvu trojice vojnika sin Jonathan odrađuje svoju službu. Emotivni naboj prvog dijela zamjenjuju letargični totali nepregledne pustopoljine usred koje se nalazi mala i neugledna vojna baza. Mnogo sporiji ritam drugog poglavlja, koji korespondira s monotonom svakodnevicom vojnika na dužnosti, upotpunjen je vizualno upečatljivim trenucima koji zazivaju nostalgičan pastiš nekih starih filmskih vremena, poput lijepog filtra za bolje probavljanje dosadne svakodnevice. Scena u kojoj vojnik zapleše s puškom (što je ujedno i trailer filma), tome vjerojatno najviše ide u prilog.

Tako otegnuta središnjica, prožeta finim humorom i dobrim kadrovima polako dovodi do još jednog neočekivanog prevrata u kojem, bez otkrivanja previše detalja, pokapanje nenadano ubijenih civila slikovito prikazuje praksu potiskivanja i prešućivanja ratnog iskustva koje se uvijek lomi o leđa samih sudionika.

Foto: yusufcandurmus.tumblr.com

Cikličko prešućivanje

Ono čime se u Fokstrotu dobro orkestrira jest činjenica da je potiskivanje traume toliko duboko da zapravo nitko ne zna istinu o drugome, zbog čega se konstruiraju vlastiti razlozi tuđih ponašanja. Taj šum u komunikaciji zbog kojeg se, kao koraci u plesu, sudbine pojedinaca ciklično ponavljaju, efektno je prikazan u jednom segmentu filma kada se, putem Jonathanove bilježnice s crtežima, u animiranom formatu objašnjava Jonathanovo shvaćanje očeve usmjerenosti na uspjeh i dominaciju, uz neobična ispoljavanja povremene ranjivosti. Njegova interpretacija, naravno nije posve netočna, no samo djelomično zahvaća istinu – ratnu – o kojoj otac sve do kraja nije progovorio, a Jonathan neće nikad.

Tako učahurene sudbine onih zahvaćenih ratom, pa i onih koje naoko to dobro drže pod kontrolom, poput obitelji Feldmann, lako izmiču kontroli, u uvijek istoj petlji osobne traume i osjećaja dužnosti koja se već desetljećima u Izraelu, i ne samo tamo, opetovano ponavlja. Žrtve su tog čina ušutkani i posramljeni podjedinici, ali i svi oni koji s traumatiziranima trpe posljedice događaja koji im nisu poznati, kao što to čine Daphna, Alma i njihov strahovito tužan pas. Tako se krug od žrtve do agresora prešutno i automatizirano vrti, kao i osnovni korak naslovnog plesa.

Ako još niste pogledali Foxtrot na velikom platnu, ne propustite to učiniti još idućeg tjedna u riječkom Art-kinu Croatia i zagrebačkom Kinu Europa.

(Visited 189 times, 2 visits today)
Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari